Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.