Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.