Najdraži,

već tjednima pokušavam doprijeti do tebe, češće nego prije, više puta dnevno. Prije smo bili nerazdvojni, mogla sam te tako lako dobiti, ne bi ni primijetio, ne bi se stigao ni okrenuti a već smo bili u zagrljaju koji je ponekad trajao i satima. Nedostaje mi način na koji bi mi dopustio da te preuzmem – da postaneš ja.

Sad me brzo primjećuješ i odmah ideš dalje. Čak se i ne praviš se da me ne vidiš. Kad bi me barem posve izbjegavao, to bi mi dalo snagu i život. Ali ti me vidiš, kratko obratiš pažnju, a onda nastaviš svojim putem, pustiš da se ugasim, da usahnem. Ostajem na strani, ostavljaš me bez zraka. Kao da si shvatio da… ne moraš.

Kad već ne ide ovako, pokušavam te filozofski uvjeriti da sam ti potrebna, da bi bez mene bio iskorišten, potlačen, ti ili netko drugi. Ali naravno da nećeš povjerovati. Promijenio si se: kao što brže presrećeš misli, puštajući ih da nestanu, tako te ni filozofija više ne osvaja. Poglupio si se, podjetinjio, manje misliš, više ne misliš, samo bivaš.

Što me zamijenilo u tvom životu? Što nas je razdvojilo? Je li to nešto što si pronašao? Ili nešto što si izgubio? Je li to neka sposobnost koju si stekao? Ili izgubio? Neka nova misao – ili njezin izostanak? Novi osjećaj? Nova osoba? Novi predmet? Novi dah? Novi sat? Novi biser ili novčić? Ili nešto sasvim drugo? Imaš li sada više – ili manje?

Jedino što znam jest da sada više plačeš i više pjevaš.

Nema nam spasa, prešao si u svijet o kojemu ne znam ništa. Ostaj mi zbogom, i sjeti me se ponekad.

Tvoja ljutnja.