Bijaše jednom jedna objava mrežnog dnevnika. (Češće je koristila svoje englesko ime: blog post.)

Ova objava mrežnog dnevnika bila je kratka, ali htjela je biti dulja. Pokušala je ubaciti sve čega se mogla sjetiti: zagrade (kao ovu); pojašnjenja (da bi bila barem malo dulja); kričave, kičaste i izlišne pridjeve, možemo reći i barokne, krasnorječite; radnju koje gotovo da nije bilo; rečenice koje… hm… nije znala dovršiti.

Budući da je bila kratka, nije uspjela zaokupiti ničiju pažnju. Govorili su joj da se malo potrudi, ali ona je ostajala prekratka. Stoga su je rijetki prolaznici brzo preletjeli pogledom, ne zadržavajući se dulje od pola minute. Bila je ljubomorna na duge priče i romane koji su svoje čitatelje uspjele zadržavati satima.

Ali odlučila je ostati kratka.

I jedan je čitatelj ostao. Čitao ju je više puta, stisnuo je repeat. On je imao nju, ona je imala njega. Ostali su zauvijek zajedno.