Meta je danas objavila alat za generiranje glazbe iz teksta. Prijatelj me pitao hoće li AI glazba ikad imati dušu kao glazba koju je napravio čovjek. Nedavno sam napisao da me AI glazba nikad neće dotaknuti kao prava glazba, ali sad imam precizniji odgovor. Shvatio sam da “dušu” glazbi (kao i književnosti i ostalim umjetnostima) daje i sama misao da iza stoji čovjek poput mene ili tebe.

Nema sumnje da će AI u nekom trenutku generirati vrhunsku glazbu i književnost koju neće biti moguće razlikovati od ljudske. Ali, ako znam da je pjesmu generirao AI, moj mozak će joj automatski umanjiti vrijednost. Bitna je sama informacija o ljudskosti da bih vjerovao glasu, pjevaču, piscu, izvođaču. Moram mu vjerovati! Zato su Bob Dylan ili Denis Katanec (unatoč nesavršenim glasovima) vrhunski pjevači: jer im vjerujem svaku riječ, za razliku od mnogih pjevača koji rasturaju glasovnim mogućnostima (sjetite se The Voicea i svih onih talent showova) ali nemaju “ono nešto” i djeluju kao da slušam AI. (Velik dio religije također zvuči kao AI.)

Dobar AI može zvučati kao Bob Dylan – ali ja ću pjesmu doživjeti na jedan način ako znam da je to AI, a na sasvim drugi način ako me netko prevari i kaže mi da je to pravi Bob Dylan. Jer pjesmu, svjesno ili (češće) nesvjesno, doživljavam kao nečije iskustvo, zamišljam njezine uzroke, stvaram u glavi neki mini-svijet, neku pozadinsku priču. Ta stvarnost (ili imaginacija) dio je mog slušateljskog ili čitateljskog iskustva. Umjetnost uvijek povezujem s autorom! Zato najviše volim čitati ili slušati ono što su stvorili moji prijatelji ili poznanici: obožavam pjesme i romane dragih ljudi, bez obzira na njihovu objektivnu vrijednost. Recimo, reper Marchello i pisac Luka Stjepan Delić išli su sa mnom u osnovnu školu! U ovom spotu vidi se i moja zgrada! Umjetnost je umijeće povezivanja.

Nedavno sam bio na koncertu predivnog Bože Vreće. Prije izvedbe svoje pjesme Krila dao nam je kontekst, ispričao kako i zašto je napisao tu pjesmu, a to je izvedbi dalo dodatnu dimenziju. Bitan je čovjek koji stoji iza pjesme; bitno je njegovo iskustvo. (Digresija: na kraju pjesme rekao je: “I tako se valjda preboli…” Ja sam u publici odmahnuo glavom, a on je to vidio i reagirao: “Ne?”)

(Digresija 2: možda će i AI jednom doživjeti neka ljudska iskustva. Ako se to dogodi, npr. ako mu uspijemo dati nešto poput našeg limbičkog sustava, nema razloga da ne počnem i njega doživljavati kao čovjeka. Možda ću se jednog dana nekom osjećajnom robotu koji je proživio sve i svašta diviti kao umjetniku. Ali ostavimo zasad tu mogućnost po strani.)

Kako ćemo znati je li nešto stvorio čovjek ili AI? Recimo, AI će kad-tad bez problema konkurirati najboljim piscima; pitanje je vremena kada će sve umjetnosti i razne druge djelatnosti biti preplavljene djelima za koje nećemo biti sigurni u njihovo autorstvo. To se, naravno, događa i s radovima studenata na fakultetima.

No pazite sada – posljedice mogu biti neočekivano pozitivne!

Recimo, meni kao profesoru neće biti dovoljno samo pročitati što mi studenti (ili njihov AI alat) napišu. Morat ću s njima uživo komunicirati i “gruntati” uz litru fine turske kave. Pisci i pjesnici sastajat će se sa svojim čitateljima i davati im neposredno iskustvo. Bit će to povratak “usmenoj književnosti” jer će onoga što je pisano biti previše i podrijetlo će mu biti nejasno. Inflacija umjetnog i globalnog ponovno će učiniti vrijednim ono lokalno, neposredno. Glazba će se slušati manje na slušalice, a više uživo, uz tople gitare u sobama i parkovima. Čitat ćemo jedni drugima poeziju u kasne noćne sate. Svirat ćemo radi zajedništva, a ne radi snimanja. Inflacija virtualnih djela natjerat će nas da se ponovno zbližimo, licem u lice, oči u oči, sretni i slobodni od potrebe da ostanemo spremljeni.