Moj prijatelj Bruno jednom je mudro ustanovio da u svakom trenutku života imaš 50 razloga da budeš sretan i 50 razloga da budeš nesretan. Međutim, budući da je ovo stota (100.) objava na Blogaritmu, ja imam sto razloga da budem sretan!

A nekad je bio samo jedan. Uvodni post (koji je u međuvremenu prebačen) nastao je bez mnogo razmišljanja, tek u želji da negdje zabilježim savjete o zadatcima s informatičkih natjecanja kojima sam se tada bavio. (Dobro je početi bilo kako, ne treba biti spreman, to dolazi poslije.) Najvažnija promjena dogodila se kad sam shvatio da se uopće ne moram držati teme; da smijem pisati i o životu, i o književnosti, i o svačemu nečemu; i da se ne moram previše prilagođavati jer nemam nikakav cilj. Tako je Blogaritam postao nešto drugo, a 80-ak objava usko vezanih za informatičke zadatke prebacio sam na drugi blog. (Tko zna, možda se Blogaritam još koji put drastično promijeni pa sve što je sad na njemu prebacim na neki treći blog.) Kakva sreća da nisam perfekcionist – jer da jesam, ne bi bilo ničega. Ovdje sam slobodan griješiti, ne želim ništa postići, Blogaritam nema svrhu i zato mi je drag.

Tko god se bavio algoritmima grupiranja (engl. clustering) zna da mi nije bilo lako podijeliti objave u kategorije. One postoje radi lakšeg snalaženja, ali u biti su umjetne jer između njih nema jasnih granica i mnogo je “rubnih” objava koje mogu i ovamo i onamo. Danas sam napravio novo grupiranje, tj. ažurirao kategorije. Recimo, prije je Filozofija obuhvaćala sve i svašta, a sad je dio tih objava prebačen u Impresije (doživljaji, iskustva, razmišljanja…). No nema tu velikih razlika, najjednostavnije je čitati sve.

Ipak, evo jubilarnog izbora (s komentarima) deset objava koje su meni – ili drugima – odlično sjele. Jer naprosto…

1. … ne možeš sve. Objava koja o tome govori zove se I tako sve. Teško ju je kategorizirati jer ima, hm, svega.

2. Moja motivacija za pisanje bloga jedna je od tema teksta Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?” Za njega sam primio možda i najviše pozitivnih reakcija i komentara, a pitanje “Šta oš?” neki su počeli i svjesno upotrebljavati.

3. Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka? Doživljaj iz djetinjstva.

4. Kad se ugase svjetla. Ovo je naizgled fantastika, ali na kraju priče likovi se nađu u situaciji koja je – ako malo razmislimo – identična našoj; ona u kojoj se mi nalazimo oduvijek.

5. U čitanju poezije napredovao sam kad sam shvatio da pjesma ponekad ne znači i da se ne moram mučiti tražeći značenje; mogu opušteno pustiti da me zapljuskuje slikovitost i slobodne asocijacije. Tekst Omjer signala i šuma u pjesmama rezultat je tih spoznaja i nova metrika kojom možemo jednostavno govoriti o (ne)jasnoći ili izravnosti pjesme. Nadam se da će je prihvatiti kritičari i teoretičari književnosti.

6. Misaoni eksperiment: pasivne duše. Možda nismo sami.

7. Kako pisati decimalne brojeve? Hrvatski pravopisi nalažu decimalni zarez, ali u matematici pišemo (i u školama poučavamo) decimalnu točku – u skladu s međunarodnom i programerskom praksom. To znači da jezikoslovci ne slušaju struku, ali i da su, posljedično, matematički udžbenici pravopisno netočni i potencijalno krše novi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Koji će, nadam se, završiti u smeću (zakon, ne jezik). Obožavam naš jezik – i njegovu slobodu. I nikad ga nisu definirali jezikoslovci, nego prvenstveno književnici. Ali gornja objava nije o svemu tome; priča je čista zajebancija.

8. I nula je broj. Ako želite srušiti matematiku, srušite nulu…

9. Postoji kvaliteta u objektivnom smislu, čak i ako nije sasvim egzaktna. To dokazujem u tekstu Argument u prilog postojanju dobrog i lošeg ukusa.

10. Prije dvije godine u ovo vrijeme napisao sam tekst Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora. Sad sam opet na godišnjem odmoru i opet sam, kao što tekst kaže, odrastao. Kao i Blogaritam.