U jednoj epizodi odlične serije Odmori se, zaslužio si, kvartovski pijanac Dida u tiskari svog frenda Šmrklje tiska neke poznate knjige – od Madame Bovary do Šume Striborove – ali s vlastitim imenom na naslovnici umjesto autorova, misleći da ljudi neće ništa primijetiti. To primjećuje neki povjesničar umjetnosti, nudi Didi velik novac za radove iz tog “performansa”, te ga prestavlja na televiziji kao umjetnika ispred svog vremena: “Upravo autorsko, odnosno fenomen autorstva ono je što zanima konceptualista Jakova Didulicu Didu iz Zagreba. Može li se Stendhal potpisati na Crveno i crno, a Balzac na Oca Goriota, ako znamo da je sva ta djela stvorila europska tradicija i da bez te tradicije uopće nisu jasna? Može li se čitatelj potpisati na naslovnicu knjige kao autor, jer bez njegova kongenijalnog doživljaja djelo također ne bi postojalo?” Tada postavlja pitanje Didi: “Treba li činjenicu da ste se autorski potpisali na ovitak Grimmovih bajki, Conradovog Srca tame ili Platonove Gozbe, dakle, treba li to tumačiti kao apologiju tradicije? Ili možda kao apoteozu vlastitog doživljaja kao stvaralačkog čina?” Dida zbunjeno odgovara: “Ne, ne… Nego mi smo vidjeli da nam taj posal sa tim čarter vožnjama ne bu šljakal, e a to se i potvrdilo u Podravini kad nam je sa busa otpala šajba i razbila se u sto komada, pa onda sjedalice, mislim riknulo je sve, zadimilo…”

Goran Bregović, kad su ga optuživali za plagiranje, rekao je da je svaka glazba nastala u “sudaru” s drugom glazbom. Na pitanje bi li se osjetio povrijeđenim kad bi čuo vlastitu glazbu u tuđoj, on odgovara: “Toga ima koliko hoćete i mislim da to tako i treba biti. Većina dobro napisane glazbe nastavlja neku tradiciju, nije to namjera kompozitora. Ja imam ciganski stav prema tome. Kod njih je glazba kao zalazak sunca, svačija je. Nikad se ne bih uvrijedio da netko od mene ukrade glazbu, sviđa mi se ideja da mi je netko ukrade. To tako treba biti.”

Danas po vijestima čitamo o pobuni umjetnika zbog kršenja autorskih prava, jer AI može stvoriti remek-djela, ali mora trenirati na radovima umjetnika. Mislim da se tu ne može ništa učiniti. Prvo, gotovo je nemoguće provjeriti je li nečiji rad korišten u treniranju AI-a – osim ako je AI generirao očitu imitaciju, što ne mora biti slučaj, jer AI već može stvarati nove i jedinstvene radove koji rijetko sliče postojećima. Drugo, koja je razlika između onoga što radi AI i onoga što radi bilo koji drugi umjetnik – stvara na osnovi iskustva koje uključuje konzumiranje mnogih tuđih radova, bez kojih ne bi ni mogao biti vrijedan umjetnik?

Proces je u suštini isti, ali razlika je, naravno, u resursima. AI ima veliku prednost, može štancati radove daleko više i brže (i pritom ne mora ni jesti ni piti), tako da umjetnici ostaju bez posla, bez prihoda, što se već događa. Iz gore navedenih razloga kroćenje AI-a iznimno je teško, a problem gubitka traženosti imat će mnogi, ne samo umjetnici. Imat će ih i programeri, u što sam se uvjerio kad sam neki dan uz pomoć ChatGPT-a razvio web aplikaciju u nekoliko sati (zanimljiva stvar – pisat ću o njoj uskoro) za kakvu bi mi inače trebali dani, možda i tjedni. Najsigurnija zanimanja? Majstori, zidari, vodoinstalateri – oni će zadnji biti zamijenjeni. A kad budu i oni, završit ćemo u crnom ekstremu kapitalizma – osim ako se oko njega predomislimo. Gotovo svi zaslužuju prihod od države, pogotovo umjetnici. I tada će umjetnost moći biti, kao što kaže Bregović, besplatna i svačija – i ne samo umjetnost, nego sve, sve, sve.