Lana Del Rey, čarobnica koja sve što snimi pretvori u zlato, počela je raditi ono što joj se prohtije. Pa je nedavno objavila album koji se zove Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd, dug kao i njegov naslov, čudan, spor i mjestimice dosadan – ali svoj, upečatljiv i pun slobode. Nije je više briga. Zašto bi pjesme imale čvrstu strukturu? Eksperiment je uvijek osobniji. Slušajući te pjesme gotovo da možeš pričati s autoricom, upoznati je. Prestala je raditi (samo) glazbu, kao da već u tome nije bila najbolja.

Sad mi je jasno zašto moj prijatelj Dražen od svih albuma Beatlesa najviše voli onaj slobodni vatromet koji se (namjerno) jednostavno zove The Beatles, a poznatiji je pod imenom White Album. Rekao je jednostavno: “He he… Beatlesi su stvarno mogli što su htjeli!” Bez plana i programa, tu je svaki od tih genijalaca furao svoj film, malo koja pjesma rađena je zajednički. I dobili smo sat i pol neobuzdane karizme. Nekad sam mislio da je taj album trebalo izrezati tako da ostane samo 10-15 najboljih pjesama. Ali bio sam mlad i glup.

Pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi. S tim u vezi…

“My baby used to dance underneath my architecture”

– Lana Del Rey, “The Next Best American Record”

Tako počinje pjesma u kojoj Lana dalje kaže: “We were so obsessed with writing the next best American record, ’cause we were just that good, it was just that good”. U starijoj, demo verziji pjesme (koja je nekako procurila), “opsjednut pisanjem najboljeg američkog albuma” bio je netko drugi, a refren je osuđivao želju za slavom. Divna je transformacija teksta u konačnu verziju: Lana je prigrlila i prisvojila tu opsesiju, ton je postao pozitivan, a refren – umjesto mudrovanja – okrenut je na život: plažu, želju i ljubav. I što se dogodilo? S istim albumom (Norman Fucking Rockwell!) ispunila je naslov pjesme; znala je da je on “just that good”.

Zvuk joj je užitak za uho; poslušajte recimo Doin’ Time, bog otac to ne bi bolje snimio, a pjesmu How to Disappear sanjao sam kako mi netko šapće na uho, jer pjesma je s drugog svijeta. Pa onda Mariners Apartment Complex, pa The Greatest, i ništa mi više ne treba.

I dok Lana pri kraju albuma pjeva Happiness Is a Butterfly, John na White Albumu pjeva Happiness Is a Warm Gun. U tim pjesmama vidi se slična neuravnoteženost, ali i razlika: Lana je leptir, John je pištolj. I oboje pišu sebe, bez filtera i kompromisa.