Ovu sam rečenicu pokupio od Gorana Barea. On je u jednom intervjuu ovako pričao:

“Danas nema ničega što bi te ponukalo da kažeš: …”

I onda odjednom pljesne, vikne “OU!” i podigne ruke: “Događa se!“

“Ne”, nastavlja odmahujući glavom. “Pazi, mi smo osamdeset pete i šeste godine znali: događa se. DOGAĐA SE! Jebote, gdje god oči okreneš bendovi, tan-da-da-dada-da-dam-da-da-dada-da-dam… To se roka na sve strane. A danas nema, nema, nema, nema… Svi nešto kao…”

I tako dalje.

E, ali taj je intervju bio prije devet godina. No danas – stvari su drugačije. Danas mogu reći: događa se! I to zbog Klinike Denisa Kataneca, benda koji se već neko vrijeme događa meni, bratu i prijateljima, a osobito se dogodio na velikom koncertu prošlog četvrtka.

Nekim drugim klincima događa se Aleksandra Prijović, i to je super. Jer u životu se, općenito, rijetko događa. Ne mislim samo na glazbu. Nego sve.

U prošlosti sam, kao i svi, imao perioda kad mi se događalo. Oni svijetle i pokreću. Može to biti nešto veliko, a može biti i nešto malo. Klikneš s nekim prijateljem i osjetiš: događa se. Kreneš nešto raditi i super ti je: događa se. U nekim firmama se događa. U nekim predavaonicama. U nekim teretanama, na nekim nasipima. Događa se u nekim ekipicama, tihim ili glasnim. Događa se u šupljini neke gitare, u nekim prostorijama za probe. Neka kemija, ono nešto. Ali ne događa se često. U ljubavi se, znamo, događa rijetko. Ali ipak, događa se. I ovdje na Blogaritmu se, nadam se, ponekad događa(m).

Najčešće se ipak samom sebi ne događam. To je hladna statistika. Ali, prirodno, bježeći iz onih dijelova života gdje se ne događamo, utočište tražimo u onim drugima – gdje možemo, makar tiho, da nas nitko ne čuje, pljesnuti kao Bare i reći: događa se! Ako se ne događam tijekom dana, neka se barem događa glazba po noći, tiho, da ne čuju susjedi.

Zato su toliko važni umjetnici koji nam se nekad događaju. Zato hvala Denisu koji nam se, evo, događa. Događa li se on sam sebi, nemam pojma. Ponekad se ne događamo sebi, ali se itekako događamo drugima. A kad se ne događamo ni sebi ni drugima, jedino što možemo jest pričekati. Sebe i druge zamoliti za strpljenje. Oprosti. Čekaj me da se dogodim.