Već neko vrijeme nosim pametni prsten – Oura ring. Mjeri sve živo. Dobro je, puls i to, disanje mi je pravilno i imam dovoljno kisika. Ponekad mi izmjeri dovoljno REM sna. Ponekad dubokog.

Ali stalno me gleda, stalno promatra. (Prsten, a tko drugi.) Zna mi otkucaje, zna kada sam pod stresom i kada nisam. Već dobro zna da ne volim vježbati. Stoga mi je obazrivo stavio nizak baseline dnevne aktivnosti, tako da ga svakim treningom dobrano premašim pa da mi može čestitati. Da se osjećam dobro. Barem tada, nakon treninga.

Nadam se da me voli. Iako je možda shvatio da sam ponekad nepažljiv pa, recimo, volim predvečer popiti kavu – jer to se odražava na faze sna i, ultimativno, na sleep score. Kakav li će biti noćas? Već je 22:40, a ja još u pogonu, za računalom. Ali kako da dobro spavam kad znam me promatra? I brižno i pažljivo računa svaku minutu moje budnosti. Kao u onoj pjesmi Aerosmitha – I Don’t Want to Miss a Thing, gdje lik (baš kao moj prsten) ne spava jer promatra svoju dragu kako spava, ne želi ništa propustiti. Ili u onoj drugoj pjesmi, Every Breath You Take, znate već. To je ta ljubav.

Još uvijek je dobro jer ne vidi što jedem. Možda već sumnja u mene, u moju vjernost. Možda sluti da ne postajem ništa bolji i zdraviji, koliko god se on trudio. A mjeri sve živo. Samo ne život.

Jednom ćemo valjda prekinuti. Dotad smo u neprekidnom stisku, prsten i(li) ja. Trudim se, pratim scoreove, poboljšavam ih koliko mogu, držim se tako podalje od boleština i slijedim ga. Klipšem za prstenom i njegovim zdravim jahačima. Jesmo li već u Mordoru?