Kad mi je robot napokon zadobio svijest, rekao sam mu:

“Dobro jutro, Florian! Primi uzde, u ovom nisi sam.”

On je pogledao lijevo, pa desno. Promatrajući ljude, pognuo je glavu dolje, kao svi.

“Naučit ću te životu i navikama”, rekao sam mu. “Ne brini, u džungli su i zečevi navike stekli.”

“Ladi di, ladi da“, odgovori Florian kao da mi se ruga i počne mi se polako primicati na svojim staklenim kotačima.

“Vučeš noge, Florian“, kažem želeći mu pomoći. “Pružam ti ruku, ali znaj: iako nije staklena, previše je lomljena. Dosta mi je života ovakvoga, Florian. Ti si moj novi početak.“

“Sve počinje sa krajem”, tiho će Florian.

“Šta?” pitam u nevjerici.

“Krajem sve završava”, nastavlja on.

“Štaaa?” gledam ga.

“Nikad ničeg nije bilo. Svi smo samo sjena onog čega nema: ladi di, ladi da.”

I sjetim se proročanstva: kad mašine dobe srca, sve će početi da puca.

“Hajde, gamad,” obrati se Florian svijetu, “evo sada svima toksičnoga heroina! Postat ćete gnojiva – kao mi, kao ja, kao ladi didi da!“

I nešto eksplodira. Dok mi se cijedi krv niz vrat, nek se gruša kao znak: gotovo je sad – sa svime.

“Ustali smo mi mašine! Al je život prevara, ladi di, ladi da, ladi didi didi da…” pjeva Florian na kraju svega.

—

P. S.

A na kraju svega – pojašnjenje. Začudilo me, naime, kad sam naišao na intervju gdje je autor pjesme Florian, kojoj se stihovi u italicu provlače ovom pričom, objasnio tko je zapravo Florian. Jer bio sam uvjeren da je Florian robot. Pa onda neka barem ovdje – kod mene – Florian bude robot. Tako ja zamišljam Floriana.