Bili smo na biljaru i gađao sam rupu. Umjesto da uđe u nju, kugla se odbila još dalje od rupe nego što je bila prije. Prijatelj mi je tada rekao: gađaj slabije. Neka ti cilj ne bude pogoditi rupu, nego što više smanjiti udaljenost od rupe.

Životna lekcija! Sjetio sam se analogije s vježbanjem: ako tek počinješ, vježbaj samo deset minuta, lakše ćeš se natjerati; nemoj raditi naporan trening jer će ti se “odbiti” u smislu da ćeš se dulje oporavljati i manja je šansa da ćeš nastaviti. U početku ti nije cilj odraditi jak trening, nego povećati vjerojatnost da ćeš idući put trenirati.

U matematičkim terminima to je kao odabir koraka u gradijentnom spustu: ako je prevelik, preskočit ćemo optimum. Ima tisuću primjera: što god želimo postići, perfekcionizam pokvari. Radi male korake.

Redukcija cilja može biti i od etičkog značaja. Oduvijek mi je bilo potpuno očito da bih trebao biti vegetarijanac (ili vegan) jer ne želim da životinje pate. No bio sam preslab da bih zaista o tome brinuo: bilo je lakše prihvatiti udobnost mesojedstva. Mislio sam, teško je biti vegetarijanac, pa ću ipak biti mesojed – bio sam žrtva tog pojednostavljenog načina razmišljanja, kategorije, sve ili ništa. Ali prehrana nije binarna, ona je dugačak niz međusobno nezavisnih jela. Ako su barem neka od njih veganska i ako tako pošaljem manje novca okrutnim farmama životinja, učinio sam dobro. Ovdje je zaista važna količina, a ne kategorija. Kad već jedem za dvojicu, jedan od te dvojice (ili 1.43) može biti vegan.

Čak i biranjem mesnog jela možemo činiti razliku. Različite životinje uzgajaju se u različitim uvjetima; kokoši i svinje žive daleko užasnije od goveda. Kad uračunamo i broj životinja potreban za kilogram mesa te duljinu njihova (polu)života, proizlazi da je najbolje reducirati piletinu i jaja: time iz prehrane izbacujemo većinu životinjske patnje. Ako ipak ne želim odustati od jaja za Uskrs, mogu ih kupiti manje nego inače. Ne mora biti sve ili ništa jer život nije binaran. Ne možeš sve.