Pokušajmo procijeniti očekivani učinak pojedinačnog glasa na parlamentarnim izborima u RH.

Za izbor jednog zastupnika u saboru (gledajući rezultate iz 2020.) trebalo je desetak tisuća glasova (negdje manje, negdje više). Stoga vjerojatnost da naš glas utječe na izbor odgovarajućeg zastupnika možemo aproksimirati na 1/10000. Dalje, kolika je vjerojatnost da je naš zastupnik odlučujući za izbor vlade? Pretpostavimo, jako pojednostavljeno, da koalicija našeg zastupnika dobiva između 60 i 80 saborskih mjesta s jednakom vjerojatnošću za svaki od tih brojeva (1/20). Ako je za izbor vlade potrebno 76 glasova u saboru, naš zastupnik bit će “odlučujući” samo u jednom od tih slučajeva – kad njegova koalicija ima točno 76 mjesta. Dakle, gruba procjena vjerojatnosti da naš glas odluči vladu iznosi 1/10000/20 = 0.0005%.

Ali to nije malo, jer učinak dobivamo množenjem ove vjerojatnosti s ukupnim financijskim učinkom odlučene vlade. Ako bolja politika povećava BDP za 0.5 postotnih poena više u odnosu na lošiju politiku, za zemlju poput Hrvatske s BDP-om od oko 70 milijardi eura to bi predstavljalo povećanje od 350 milijuna eura. Dakle, ako glasamo za bolju politiku, očekivani doprinos našeg glasa iznosi 0.0005% * 350000000 = 1750 eura! Glasanje za bolju politiku statistički je ekvivalentno doniranju 1750 eura. (Izađite na izbore.)

Ali – doniranju kome? Problem je što BDP nije najbolji pokazatelj jer se (kao ni prihodi) ne distribuira ravnomjerno. BDP može rasti, ali ako glavnina tog rasta ide malom broju ljudi, većina građana neće osjetiti poboljšanje. BDP, kao i kapitalizam općenito, favorizira bogatije. Što bi onda u gornjoj računici trebalo uzeti umjesto BDP-a? Osobnu korist? Možda, ali ja tako ne glasam, jer glasanje je jedna od rijetkih prilika da utječem na dobrobit drugih, potrebitijih od mene. Ja volim plaćati poreze ako znam da idu na prava mjesta. Ono najbolje je javno: zdravstvo, školstvo, knjižnice, socijalna skrb, a trebalo bi biti i mnogo više toga. Apsurd je u tome što i siromašni često biraju što im nije u interesu. Pogledajte današnju beskućničku Ameriku i ljude koji – nevjerojatno! – nemaju zdravstveno osiguranje a glasaju za republikance. Glasat ću za socijalno osjetljive, a to su – i svjetonazorski i ekonomski – više lijevi nego desni.

(Nisam ekonomist, ali evo jednog zdravorazumskog razmišljanja. Imam prijatelje sjajnih kvalifikacija i sjajnih poslova koji ne mogu kupiti stan, a rente su odvratno visoke. S druge strane postoje ljudi koji imaju na desetke stanova od kojih mnogi zjape prazni. U Hrvatskoj je oko 600 000 praznih stanova i država tu ništa ne poduzima. Nije li porez na nekretnine – ili barem nešto tipa porez na treći (ili peti) stan – dobar način da se ponuda poveća i time, spuštanjem cijena, omogući ljudsko pravo na kvalitetno stanovanje? Znam, the devil’s in the details, bit će popratnih problema, ali nije li i ovaj status quo jedan golemi problem?)

Ima tu mnogo faktora koje možda previđam, ekonomija je zajebana. Ali čini mi se da globalna budućnost zbog umjetne inteligencije mora biti socijalistička. Učinkovitost će se povećavati, a zaposlenost smanjivati; profiti će rasti u nebesa i ići će maloj grupi ljudi. Poremećaji u ekonomiji doći će brže nego što mislimo; univerzalni temeljni dohodak možda je jedino rješenje. Ali to je tema za neke buduće izbore.