Mala djeca ne govore, ali te gledaju. Kao iskonski majstori neverbalne komunikacije upijaju tvoj lik, držanje i zračenje. Na taj način uče o svijetu, doživljavaju tonove i frekvencije, od tebe preuzimaju ovo ili ono raspoloženje, ovu ili onu energiju, emocionalni stav prema životu koji imaš u tom trenutku.

Poslije, kao starija djeca ili mlađi odrasli, od ljudi učimo i na druge načine. Upoznajemo ih, pričamo s njima! Saznajemo što rade, tražimo savjete, kopiramo ih ili radimo suprotno, slijedimo ili se inatimo. “Koji je tvoj recept za sreću?” znao sam pitati prijatelje i poznanike kad sam imao dvadesetak godina. Zanimalo me kako ljudi žive i kako gledaju na život, te kako bih ja trebao živjeti.

Što sam stariji, to mi je jasnije što trebam raditi i sve tuđe perspektive već sam čuo. Ljudi su mi manje zanimljivi u tom smislu znatiželje, učenja i otkrivanja svijeta. Svoje odgovore znam, barem u teoriji. Gasi se filozofska strast koja me poticala upoznavati nove ljude i saznavati njihov svjetonazor. Mogu oni svašta reći, ali sve je to priča; ispod su neka emocionalna stanja (ili sranja) i ono bitno nije izrecivo. A očituje se u neverbalnom – i tako, u konačnici, opet konvergiramo u onu izvornu, djetinju komunikaciju iz prvog odlomka.

Dragi su mi ljudi, možda i draži nego prije, jer ih više razumijem i znam da sam im po pitanju te emocionalne baze sličniji nego što mi se na prvu čini. Misterij i mistika su manji, a što se više kužimo, otkrivanje i učenje ustupaju mjesto prihvaćanju i osjećaju da, simbolički, ne sjedimo jedno nasuprot drugome, nego smo zajedno u istom stanju (ili sranju).

Kad sam bio mlad i glup, ljudi su mi bili zanimljiviji i zato što sam se više nadao da su mi po osobnosti slični, da sadrže nešto od one teško opisive iskre koju imam i koja mi treba. Ali često je to bila iluzija, jer sam iz goleme čežnje svoje želje projicirao na druge. Većina ljudi, recimo, ne čita poeziju i u suštini ne razumije onaj dio mene koji je piše. Statistički sam kompatibilan tek s rijetkima.

Ljudi su dosadni, i uglavnom su kao ja, i uglavnom nisu kao ja.