Znate onu rečenicu iz Forresta Gumpa, stupid is as stupid does? Glup si ako se glupo ponašaš. Ista bi se logika mogla primijeniti i šire. Primjerice, na inteligenciju ili svijest: entitet je svjestan u onoj mjeri u kojoj se ponaša svjesno. Ili na ljubav: volim ako se ponašam kao da volim. Osjećaji su jeftini i promjenjivi; bitne su navike, djela, ponašanje.

Na istom tragu mi se čini: vjera je jeftina, i to ne samo iz ateističke perspektive. Često sam pomišljao da Bog, ako postoji, najviše voli vjernike koji su ustrajni u prakticiranju vjere čak i bez ikakve emocionalne potvrde. Ustrajni unatoč duhovnoj suhoći. Ustrajni ne zato što vjeruju, nego zato što žele vjerovati. Provedemo li dosljedno ovu logiku do kraja, slijedi da najustrajniji zapravo ne vjeruju. Takav je bio i sveti Alvinije. Još u dvadesetima pomislio je da Bog vjerojatno ne postoji, ali to je rekao samo najboljem prijatelju i sve do smrti nastavio se moliti, propovijedati i pomagati siromašnima. Ni na samrtnoj postelji nije vjerovao. Ipak, iako je u duši bio ateist, smatra se svetim – jer vjera je dar, milost, Bog je Alviniju taj dar uskratio, a on je unatoč tome činio dobro. Možemo li biti kao sveti Alvinije? Ponašati se kao da Bog postoji, čak i ako ne postoji?

Izvinjavam se, ja sam ovog Alvinija u potpunosti izmislio. Čak i ime sam konstruirao… Ali priča mi je uvjerljiva. I znam da je ovo hereza (npr. Hebrejima 11,6 kaže: bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu), ali pravovjerje je možda još veća izmišljotina. Poanta je bila dati primjer koji bi nekoga mogao inspirirati. Predložiti da se ne oslanjamo na vjeru, nego da – ako nam se sviđa predmet tog vjerovanja i ako ga želimo ostvarivati – možemo to kraljevstvo graditi neovisno o vjeri. Reći u nebo: ne vjerujem, ali odlučujem živjeti kao da Bog postoji.

Postoje pametni ljudi koji žele biti vjernici jer im neki oblik vjere emocionalno odgovara, ali ne mogu povjerovati u dogme kršćanstva ili neke druge religije jer im nemaju smisla i djeluju kao izmišljotine. Ateizam ih, s druge strane, plaši ili silno rastužuje. Vjera im daje smisao, ili se boje nevjere, smrti, patnje, besmisla, samoće, kaosa, neizvjesnosti i sličnih životu inherentnih postavki. Većina takvih ljudi, čini mi se, iskonvergira u neki apstraktan oblik vjere, bez one prakse koja bi zaista zadovoljila njihov tinjajući žar. Izjašnjavaju se kao vjernici, ali dio njihove duše ostaje neispunjen.

Ono što bi ih moglo ispuniti nije vjera. Biblija sugerira da bismo trebali moliti za (veću) vjeru, ali meni se to čini beznadno – razum, osjećaji i sumnje i dalje će nas valjati vamo-tamo i to će nas frustrirati. Bolje je ne tražiti vjeru, prihvatiti da možda nikad nećemo vjerovati i onda se zapitati: mogu li unatoč tome graditi kraljevstvo nebesko na onaj način koji me ispunjava ili koji smatram dobrim? Ako to znači moliti za vjeru, idi i moli za vjeru. Meni je to nekako previše self-centered, ne želim se toliko vrtjeti oko sebe i svojih osjećaja. It’s not about me. Ljepše je, možda, sudjelovati u bogoslužjima, podrediti se misteriju.

Ili, ne daj Bože, zaviriti u evanđelje – gdje piše: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Tko od nas zaista ljubi bližnjega kao sebe samoga? Nitko. Koliki postotak onoga što imamo dajemo onima koji nemaju? Ponašati se kao da Bog postoji nije nimalo jednostavno. Zato golema većina vjernika jednostavno ignorira ili ublažava njegove radikalne zahtjeve za altruizam. Ja želim činiti dobro, postojao Bog ili ne, rekao to Isus ili ne, i taj me smisao može obuzeti toliko da vjerska pitanja zvuče nebitno. Psihološki to odgovara prijelazu iz modusa reakcije (kako doživljavam svijet, Bog/nada ili ateizam/kaos) u modus akcije koja nas sama po sebi određuje, smanjuje strah i iz glave briše suvišna pitanja.