U tekstovima Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi i Ništa ili sve: o postojanju nagađao sam da svemir nije ništa drugo nego matematička struktura i da jednako tako postoje i sve ostale matematičke strukture. Za tu Tegmarkovu MUH – mathematical universe hipotezu – nedavno sam otkrio još jedan argument, tj. pretpostavku koja je podupire. I ona je donekle kontroverzna, iako daleko manje nego MUH, a zove se SIA: self-indication assumption. Ovdje je paper koji je brani, a ovdje je bloger koji je o njoj mnogo pisao.

Ugrubo, SIA kaže da moje postojanje statistički implicira postojanje mnogih. Ako je moje opažanje “ulovljeno” iz mora svih mogućih opažanja, slijedi da vjerojatno ima još sličnih opažanja i da je mala šansa da je moje malobrojno. Pokušat ću demonstrirati zašto tvrdim da je SIA točna i to upravo na primjeru koji ljudi koriste kako bi je pobili (tzv. Presumptuous Philosopher), a iz istog primjera bit će jasno zašto SIA podupire MUH.

Pretpostavimo da postoje samo dvije moguće fizikalne teorije svemira: A i B. Fizikalni eksperimenti ne daju prednost ni jednoj ni drugoj. Ako je A točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna promatrača. Ako je B točna, svemir sadrži trilijun-trilijuna-trilijuna promatrača (dakle, trilijun puta više). Pretenciozni filozof ulazi u fizikalni laboratorij i kaže: s obzirom na SIA, možemo biti gotovo sigurni u točnost teorije B! Preciznije, vjerojatnost za A je zanemariva: jedan naprama trilijun.

I meni je ovo na prvi pogled pogrešno – kako filozofija može rješavati fizikalna pitanja? – ali evo zašto je točno. S obzirom na pretpostavljeno fizikalno znanje, možemo zamisliti da je Bog (ili neki slučajni generator) bacio pravedan novčić i s obzirom na ishod stvorio svemir A ili svemir B. (Netko bi ovdje odmah stao i rekao: evo, očito je šansa 50-50! Ali iz naše perspektive, iz činjenice našeg postojanja, vjerojatnosti se mijenjaju.) Zamislimo da je Bog to učinio sto puta, čime je nastalo otprilike 50 svemira A i otprilike 50 svemira B. To znači da je nastalo ukupno 50 trilijuna-trilijuna A-opažača i 50 trilijuna-trilijuna-trilijuna B-opažača. Budući da je B-opažača trilijun puta više nego A-opažača, mi smo gotovo sigurno B-opažači, a ne A-opažači. SIA – po definiciji Nicka Bostroma – kaže upravo: All other things equal, an observer should reason as if they are randomly selected from the set of all possible observers.

Ako ne prihvaćate ovakvo razmišljanje, možda vas uvjeri neki od ovih argumenata. Između ostalog, SIA elegantno izbjegava poznati doomsday argument i mnoge druge paradokse.

U svakom slučaju, sada je jasno zašto SIA podupire MUH: jer on implicira postojanje nezamislivo beskonačnog broja promatrača. SIA na sličan način podupire i Lewisov modalni realizam (postoje svi mogući svjetovi), mnogo širu ali vrlo nepreciznu verziju ultimativnog ansambla. SIA također, prema autorima nedavno objavljenog članka, podupire i – teizam! Jer ako je Bog dobar i ako je dobro stvarati (sretne) ljude, onda Bog vjerojatno stvara nezamislivo beskonačan broj ljudi (ne nužno u ovom svemiru), što naše postojanje čini mnogo vjerojatnijim pa Bayesovsko zaključivanje (kao i u slučaju MUH-a) diže vjerojatnost pretpostavke.

Valja biti pošten pa navesti i glavnu manu MUH-a (a tako i modalnog realizma): neriješeni measure problem iz kojeg (ne) slijede dobre predikcije. Primjerice, čini se da ima mnogo više složenih i nepravilnih matematičkih struktura, nego jednostavnih i pravilnih; zašto onda vrijedi indukcija, zašto se moje iskustvo (kao Boltzmannov mozak) već u idućoj sekundi neće raspasti?