“You lose your grip,
And then you slip
Into a masterpiece.”– Leonard Cohen
Noćni tramvaj vozi rijetko, gotovo da i ne vozi, i prava je sreća kad stigne. Jednom davno, u neko kasno i gluho doba, vraćajući se odnekud, došao sam na postaju s mislima od najtežeg olova: je li promašena ova noć, a i mnogi dani prije nje? Ali onda, sjećam se, tramvaj je odmah stigao. Ni trenutka nisam čekao. I tada mi se učinilo da je ipak sve baš onako kako treba biti – jer sva su me zbivanja dovela na tramvajsku postaju baš u pravi čas. I sljedećeg jutra grad je svanuo zbog njega, tog beznačajnog tramvaja broj trideset i dva.
Kad sam pitao poznanika, inače matematičara, bi li išta mijenjao u svojoj prošlosti, rekao je ne – i to zbog leptirovog učinka (engl. butterfly effect). Pojašnjenje… Sve što se dogodilo vodilo je ovome sada, a ovo sada on voli (obitelj i slično). Da je išta bilo malo drugačije, zbog determinističkog kaosa sve bi ispalo mnogo drugačije. Možda ne bi upoznao partnericu, ili bi dijete sekundu prije ili kasnije povuklo druge gene pa bi bilo drugačije, ili bi se dogodila neka nesreća… Zapravo je, zbog determinizma, fizikalno besmisleno govoriti o protučinjenicama. Nije ni moglo biti drugačije.
Često se uhvatim kako tražim neki znak da je dobro. Dođe tramvaj, radio pusti neku pjesmu, vidiš neku riječ ili rečenicu negdje i shvatiš to kao poruku. Parking je također slika sreće i nesreće, pogotovo u Zagrebu. Kad ugrabiš dobro mjesto, učini ti se da možda ipak sve štima, da si u životu ipak na pravom mjestu. Pogledaš na sat i – kazaljke su poklopljene!
Jednom sam kasno vozio doma i (naravno) tražio i jedva našao parking, prilično daleko od zgrade. Mislio sam, da sam došao malo ranije, ugrabio bih bliže mjesto… I onda, hodajući od auta do svog ulaza, vidio sam da su se u međuvremenu oslobodila čak tri parkirna mjesta. Znači, trebao sam doći ne ranije – nego kasnije! Kakva je to sad poruka: da sam barem zakasnio? Možda to znači da kaskanje nije uvijek loše. Da sjajan posao ili sjajnog partnera možeš naći upravo zato što si propustio suboptimalnog.
Da, da, samo se tješimo.
Vrijeme je za twist: ovo gore je sve krivo. Taj “sudbinski” pogled na život koji ga pokušava uokviriti, smisliti priču. A život nije priča, nego prije svega kaos koji ne mari za nas i u kojemu se treba snaći. Traženje znakova je grč i control-freaking. Priče, religija i “znakovi” utjeha su jer smo očajni, a očajni smo jer ne prihvaćamo trenje stvarnosti.
Što je trenje stvarnosti? (Trebalo bi ga dodati u moj mali rječnik novih riječi.) To je gnjavaža, zajebancija, kad nema tramvaja ili ode ispred nosa, kad sto godina tražiš parking, kad ne možeš naći mobitel, kad imaš stotinu obaveza u danu i nema jebene poruke koja će ti olakšati život. I sve ono još gore od toga.
Teško je sve prihvatiti, ali barem sam svjesniji prečestog evaluiranja stanja, bilo da je to provjeravanje sata i uzimanje k srcu svjetla koje se upalilo na semaforu (jer “gubim vrijeme”) ili mučno kolebanje oko toga bih li se trebao gristi jer sam zaboravio novčanik ili se ipak veseliti jer se još uvijek mogu vratiti po njega. Naporno je to razmatranje protučinjenica i brojenje životnih “kalorija”, a čini mi se da proizlazi iz duboke, latentne anksioznosti.
Sloboda je pogriješiti; najljepše je ako možemo reći: kazaljke sata ne trebaju biti poklopljene, tramvaj ne mora doći, parking mogu tražiti satima. Zagrli, koliko možeš, tu nesavršenu, strganu cjelokupnost: i svoju i tuđu i životnu. Jebeš znakove, snalazimo se i bez njih. Na muci se poznaju junaci. Bring it on!
