Jezik i umjetna inteligencija

U jednom od prethodnih postova napisao sam da se umjetna inteligencija, točnije neuronska mreža, može svesti na matematičku formulu. Tehnički gledano to je točno, ali i varljivo jer daje krivu intuiciju: ono što zamišljamo kad čujemo za matematičku formulu, iako “znamo” da je “jako velika i složena”, nije neuronska mreža. Slična pogrešna intuicija koja banalizira moć softvera nalazi se u pozadini Chinese Room argumenta Johna Searlea koji sam spomenuo u istom postu. Tako nam je čudno što svijest, inteligencija ili slobodna volja mogu nastati iz interakcije čestica ili formula/algoritama. Naprosto nemamo osjećaj za pojave koji izviru iz low-level fenomena ako se usredotočimo samo na tu razinu. Andrew Steane u knjizi Science and Humanity piše:

“When we say that a monkey is a collection of atoms and molecules, we are right, but that does not logically imply that we understand monkey behaviour, and furthermore, neither does it imply that our current best understanding of molecules is sufficient to support a correct model of monkey behaviour. In fact, it is the monkey behaviour itself that will teach us what monkey-shaped molecules can do. In this way, the monkey fills our understanding of what molecules are, at the same time as it fills out understanding of what monkeys are.”

Iz istog razloga, filozofske probleme umjetne inteligencije valja rješavati u suprotnom smjeru od onog Searlovog i intuitivnog. Umjesto da iz sastavnih dijelova (umjetnih neurona koji se mogu opisati formulama) zaključujemo za što bi AI mogao ili ne bi mogao biti sposoban, možemo samo obrnuto: iz njegovog ponašanja zaključiti za što su sposobni umjetni neuroni, prikladno organizirani na odgovarajući način. To je u skladu s našim iskustvom o ljudskom mozgu – tko bi na prvi pogled rekao da nakupina stanica može razmišljati i osjećati? I u skladu je s funkcionalizmom: consciousness is what consciousness does. Drugim riječima: If it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck, then it is a duck. Ne postoji suština, postoje samo svojstva.

A svojstva (relacije) su ključ razumijevanja umjetne inteligencije koja zna engleski jezik, dopunjava rečenice i odgovara na pitanja. Ugrubo, svaka riječ u njezinom je umu niz od nekoliko stotina brojeva (vektor) takav da značenjski odnosi među riječima odgovaraju matematičkim odnosima među vektorima koji predstavljaju te riječi. Primjeri takvih relacija su man : boy = woman : girl (ovdje omjer ne treba shvatiti doslovno) ili Paris – France + Italy = Rome ili Scientist – Einstein + Picasso = Painter ili Windows – Microsoft + Google = Android. Za detalje i bolje razumijevanje snažno preporučujem ovaj članak.

Netko bi sada mogao uputiti sljedeći prigovor:

AI zna samo odnose među različitim riječima, ali on ne zna pravo značenje nijedne riječi! On bi možda mogao napisati rječnik, tj. svaku riječ objasniti drugim riječima, ali nijednu od tih riječi on u glavi ne bi pridružio stvarnosti, za razliku od čovjeka.

Odgovor nije intuitivan, a glasi da ni mi (ljudi) ne znamo ništa osim relacija. Ako zamišljamo npr. pojam mlijeko, u našem mozgu ne postoji ništa slično mlijeku: sve što postoji je aktivacija određenih sinaptičkih veza, što nije toliko različito od matematičkih veza u AI. Netko će reći da u našoj svijesti postoji slika mlijeka. Ali ta je slika ponovno samo veza s drugim pojmovima: s bijelom bojom, s tekućinom, sa šalicom ili bocom ili tetrapakom ili što god je naša asocijacija na mlijeko i tako dalje. Ni ti drugi pojmovi u našoj glavi nisu drugo nego niz asocijacija. U konačnici dolazimo do osjetilnih pojmova (boje, zvukovi…) za koje možemo reći da ih izravno poznajemo. Ali i oni su u našem mozgu zapisani na način koji nema veze ni s bojom, ni sa zvukom: to je također reprezentacija, možda ne numerička (vektor) kao u slučaju umjetne inteligencije, ali i dalje u suštini matematička i funkcionalna samo po svojem odnosu s drugim reprezentacijama.

Ovdje je zgodno napomenuti da ni čestice možda nemaju suštinu. Svaki kvark ili elektron, ili koje god čestice / valovi / strune bile fundamentalne u smislu nedjeljivosti, u potpunosti su opisane svojim svojstvima i odgovarajućim brojevima (“what it does”) i vjerojatno nema smisla pitati od čega su napravljene (“what it is”). Iz te perspektive svemir je samo golemi skup matematičkih relacija, a gradivna tvar na najnižoj razini uopće ne postoji. Tako u knjizi Our Mathematical Universe Max Tegmark tvrdi da je stvarnost matematička struktura (i vremenska dimenzija je njezin dio) i da naš svemir postoji jednostavno zato što postoje sve matematičke strukture, same po sebi. To znači da iz istog trivijalnog razloga postoje svi mogući svemiri. Slično tvrdi i filozof David Lewis (doduše iz drugih razloga) u svojoj knjizi On the Plurality of Worlds: sve što je moguće, postoji. Bilo bi zbilja užasno da je to istina, ali to ne znači da nije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s