Priča je poznata: bol proizlazi iz navezanosti. Divno je biti sebi dovoljan, neovisan o tuđoj potvrdi. Slobodan od okova drame. Držati sve svoje konce i ne dopustiti nikome da te čini sretnim ili nesretnim. Crpiti sreću iz samoga sebe. Biti svoj i samostalan, spreman na dolazak i spreman na odlazak. Sačuvati svoju distancu i svoje granice. Ne predati se na milost i nemilost nikome. Bolje biti sam, nego… znaš već. Duboki mir proizlazi tek iz oslobađanja od svake emocionalne ovisnosti. Čuvati svoj mir, najvažniju stvar na svijetu.

Da, jebeš tu priču.

Umjesto toga, zamišljam zdjelu za toplu juhu.

Kakva je zdjela? Ona je široka, ona čeka. Što radi? Prima, prihvaća, mnogo stane. Prelijeva se, grli – obla je. Dopušta, čuva i grije.

Što dalje radi? Daje. Puna je, dijeli, prelijeva se. Pušta, napaja, grije. Obla je, dopušta i prihvaća, nudi sve što ima. Predaje se i razdaje, sva.

Zamišljam dalje. Na jednu srodnu sliku, kratku pjesmu mlade srpske pjesnikinje, ukazala mi je jedna druga (i draga) pjesnikinja:

hajde, pozovi me
želim da ti pokažem

koliko duše mogu
da smestim u jamice
iznad tvojih ključnih kostiju

Radmila Petrović, iz zbirke pjesama “Moja mama zna šta se dešava u gradovima“

Jeste li ikad vidjeli jamice iznad ključnih kostiju? Nisu toliko uočljive. Ona ne spominje prsa, ramena ili što već, nego baš te male jamice. Samo toliko traži. A toliko želi dati! Kao da kaže: u te jamice – u to malo tvog prostora – mogu ti uliti tisuću tona svoje duše. (Zamisli koliko bih tek mogla ako mi daš više.)

Zamišljam, na kraju, srednjovječni bračni par koji si ovako šapuće:

“Pun si mana i nedostataka, i često mi ideš na živce, i ponekad se zapitam jesam li mogla bolje… Ali šta da ti ja sad radim. Takav si kakav si.” I onda slijedi osmijeh, koji je teško citirati, osim možda nekim smajlićem.