Zvono i ja

Postoje svakakvi satovi: ručni, zidni, džepni, oni na mobitelu, laptopu ili TV-u… Ali ovih dana shvatio sam da postoji još jedna vrsta sata, korištena stoljećima. Zvučni sat! Drugim riječima, crkveni zvonik.

Zvonik na Prviću i u sličnim mjestima, gdje ljudi žive bez uređaja, prirodno i u skladu sa suncem, glasno zvoni u šest, dvanaest i osamnaest sati. To nisu drugo nego alarmi: za buđenje, za ručak i za večeru. Osim te trostruke bučne zvonjave koja traje preko dvije minute, zvonik se uredno oglašava svakih pola sata, kazujući ljudima bez satova koliko je sati. Na svaki puni sat, bio dan ili noć, čuje se onoliko otkucaja koliko je sati, pa se tako i u ponoć čuje dvanaest otkucaja, u tri sata tri otkucaja i slično. Dodatno, na svaki polusat – kao sada, u deset i trideset – čuje se jedan otkucaj. Tako svi u krugu od nekoliko kilometara mogu, samo slušajući zvona, u svakom trenutku znati približno vrijeme, kao da im ga sama nebesa oglašavaju.

Istina, tradicionalni “alarm” zvonika u šest ujutro jadnog me izbudi, ali sve ostalo me smiruje. To je zvono simbol savršene pravilnosti tijeka vremena i izmjene dana i noći, na koju nas bez iznimke podsjeća svakih pola sata. Ono je i simbol tradicionalnog, zdravog ustajanja i lijeganja sa suncem. I najvažnije: simbol rutine, ponavljanja i stalnosti. Ponekad želim da mi svaki dan bude isti. Da nema mobitela, promjene i dinamike. Da se usidrim i sve da stoji. Najljepši dan u životu bio mi je onaj koji je bio toliko tih i polagan da ga se uopće i ne sjećam.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s