Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.