U svojoj knjizi This book needs no title, logičar Raymond Smullyan izlaže anegdotu koja ide otprilike ovako.
Jedan pušač kaže: “Mogao bih prestati pušiti, ali ne želim.”
Njegova mu žena odgovara: “Zavaravaš se! Ne bi mogao prestati pušiti ni kad bi to želio.”
Neki drugi pušač kaže: “Ne mogu prestati pušiti, iako to želim.”
Žena mu odgovara: “Zavaravaš se! Mogao bi prestati kad bi to zaista želio.”
Tko je u pravu? Jedini komentar koji Smullyan daje na ova četiri različita mišljenja glasi:
Why are people so incredibly stupid?
Iz drugih njegovih tekstova može se iščitati da on jednostavno, u skladu s Occamovom britvom, izjednačava činiti i htjeti. Ako pušim, onda želim pušiti. Ja ili moje tijelo? Nema razlike! Slično, u Smullyanovom dijalogu nazvanom Is God a Taoist?, čovjek objašnjava Bogu kako ne želi griješiti, manje bi griješio da se više trudi, i tako dalje, a Bog mu jednostavno odgovara: “U nekom smislu očito želiš griješiti, jer inače ne bi”. Ono što zaista želimo jest ono što zapravo činimo, a ne ono što si govorimo ili zamišljamo.
Ta olakšavajuća spoznaja potpuno je suprotna, recimo, Pavlovoj konfuziji iz Biblije (Rimljanima 7, 15-21): “Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo.“
Ne, dragi Pavle, činiš baš ono što želiš činiti. Naši demoni su naši demoni, mi jesmo ti demoni. (Naravno, bilo bi bolje da ih nazovemo nekim drugim imenom – nema loših dijelova.) Mogu imati i konfliktne želje – i pušiti i prestati pušiti, kako u kojem trenutku – ali nijedna nije manje moja.
Znači li to da imamo slobodnu volju? Da, ako je definiramo kao činimo ono što hoćemo. Nažalost (ili na sreću?), u ovom bitnom dijelu – ono što hoćemo – baš i nema slobode. Hoćemo ono što hoćemo; ne možemo željeti ono što ne želimo.
Ako pak slobodnu volju definiramo pitanjem jesam li mogao učiniti drugačije, onda je nemamo zbog determinizma (sve je određeno fizikalnim zakonima i ništa nije moglo biti drugačije). Ipak, intuicija nam govori da postoji neki smisao u kojem je tvrdnja mogao sam drugačije istinita.
Taj smisao nije lako definirati. Možemo reći da imamo potencijal za nešto (“imao sam potencijal biti vrhunski sportaš”), ali taj je potencijal (bio) apsolutno ograničen nečim trećim, različitim anti-potencijalima, pa zapravo i nije bio potencijal jer kad se zbroje SVI odgovarajući uvjeti, jednadžba ima samo jedno rješenje.
Ipak, promotrimo izjavu mogao sam biti vrhunski nogometaš. Zamislimo da je u jednom slučaju izgovara Goran Ivanišević, a u drugom slučaju neki kvartovski zgubidan. Strogo govoreći, obje izjave su neistinite, ali ih u praksi nećemo jednako tretirati. Kako definirati tu razliku?
Pogledajmo još jednostavniji primjer: vrhunski košarkaš promašio je slobodno bacanje. Je li mogao pogoditi? Pod sasvim jednakim okolnostima (do u atom) – ne, nije. Ali da su okolnosti bile samo malo drugačije, pogodio bi.
Ideja je, dakle, ublažiti definiciju i zapitati se: da su okolnosti bile malo (ali malo) drugačije, bih li učinio jednako?
Kako ću to znati? Situacije o kojima se u praksi pitamo takva pitanja uglavnom se ponavljaju. Ako sam učinio nešto što inače u sličnim okolnostima ne činim, onda ima smisla reći da sam mogao drugačije. Ali ako stalno činim isto, onda se neću zavaravati da sam mogao drugačije. Onda sam to zaista ja, to je jedino što sam mogao – jer sam to htio.
Rješenje fizikalno-psihološke zagonetke o slobodnoj volji leži između dviju krajnosti. Jedna krajnost je bičevanje: “mogao si mnogo drugačije i možeš biti mnogo drugačiji”, fizikalno netočna i psihički nezdrava. Druga krajnost je fatalizam (“sve je predodređeno”), fizikalno točna ali psihički također nezdrava. Ovdje zagovaram zdrav balans, koji je također fizikalno istinit, a zasniva se na udaljenostima:
“Nisam mogao drugačije, ali bio sam blizu A (i zaista daleko od B). Sad sam ono što jesam (C), što je daleko od D – ali je blizu E, pa ću nešto učiniti tako da sutra budem (ili ne budem) E.”
Blogaritam 
Ne bih ja baš bio tako siguran u ovu tvoju “sve je određeno i ništa nije moglo biti drugačije”. Doslovno si možda u pravu, ali kvaka je u glagolskom vremenu: mislim da iskazuješ jedno, ali poslije se ponašaš kao da si rekao nešto drugo.
Uzmimo košarkaški primjer. U trenutku A, prije izvođenja slobodnog bacanja, doista je moglo biti drugačije, ali ako to iskazujemo u trenutku A, onda nećemo upotrijebiti to glagolsko vrijeme, nego ćemo reći “može biti ovako ili onako”, ili još bolje “moglo bi” (čak niti “drugačije” nije dobra riječ jer još ne postoji fakt o tome kako će doista biti). U trenutku B, nakon izvođenja slobodnog bacanja, kad napokon dođemo u perspektivu da upotrijebimo prošlo glagolsko vrijeme od “moći”, onda više nije istina da je moglo, naravno.
“Sve je određeno” jest u sadašnjem vremenu pa se može činiti točnijim, ali to je paradoks glagolskih pridjeva trpnih, da zapravo iskazuju radnju jedno glagolsko vrijeme ranije, usp. “kolač je pojeden” — mislim da je jasno da se zapravo jedenje kolača zbiva u prošlosti.
Moja teorija je (meni) puno jednostavnija: fizikalni sustavi su sve kompleksniji što ih preciznije želimo modelirati, i na savršenoj razini preciznosti ne mogu biti modelirani ničim osim samima sobom. Nije “određeno” (nekada u prošlosti, npr. u trenutku A) hoće li košarkaš pogoditi, jer svemir još nije sazreo za to. The time was not right (ali naravno, ne samo the time, nego i doslovno gugoli drugih stvari). Bit će određeno (u trenutku B) i to na najprostiji mogući način: tako da košarkaš doista izvede to slobodno bacanje.
Ti kao da imaš vjeru da je to moguće odrediti (“biti određeno”) i drugačije, i (ovdje ključno) _ranije_. S “drugačije” ću se možda i složiti, recimo u savršenoj simulaciji (iako se onda postavlja pitanje u kom smislu košarkaš _nije_ izveo slobodno bacanje, ako ga jest izveo u savršenoj simulaciji, but let’s not go there), ali mi je totalno očito da “ranije” ne može nikako biti, jer savršena simulacija svemira među ostalim zahtijeva savršenu simulaciju protoka vremena.
Sviđa mi seSviđa mi se
Slažem se: nije (i ne može biti) ranije određeno unutar našeg svemira. Ali može biti određeno izvan njega – nekome tko ima sve potrebne jednadžbe i ne ovisi o našem vremenu. Naravno, to više nije “ranije” u našem smislu riječi, ali nije ni “kasnije” – ta određenost naprosto nije vremenska. No i dalje je određenost, samo ne znamo njezine detalje. “Može/moglo je drugačije” istinito je samo subjektivno, u kontekstu onoga što mi kao likovi u filmu znamo i ne znamo. Naravno, ti možeš reći da je to jedini relevantan kriterij i u tom smislu bi “moći drugačije” bila istina. No određenost koju opisujem (kompletan scenarij filma) i dalje postoji.
Ako se slažeš s tim, preostaje pitanje posljedica tj. implikacija te određenosti. U praksi ih načelno nema: ponašamo se kao da imamo slobodnu volju, između ostalog i baš zato što ne znamo budućnost. Postoje, međutim, neke psihološke posljedice priče koju si ispričamo o (ne)slobodi volje.
Sviđa mi seSviđa mi se