Prošle godine pretplatio sam se na Journal of Consciousness Studies, jedan od najjačih časopisa iz područja filozofije uma (Q1 prema SJR). U prvom broju koji mi je stigao, najzanimljiviji članak napisao je osnivač časopisa Keith Sutherland. Njegov rad s ludim naslovom Divine Madness tvrdi da je opsesivnu zaljubljenost (obsessive love disorder) teško objasniti naturalistički, pa je objašnjava kao neuspjelu duhovnu transformaciju, gdje se intenzivna ljubav prema Jednome (Ljepoti/Dobroti/Bogu) greškom usmjerava prema jednome, prema nekoj osobi. Ta greška nastaje kao posljedica našeg statusa kao “spirits in the material world”.

Prilično ekscentričan tekst – ali takvih nam uvijek treba, takve volim. I upravo imam jednu sličnu teoriju! Mogao bih je poslati u navedeni žurnal, ali prvo neka ide ovdje na blog.

Riječ je o osjećaju koji bih nazvao neodređenom čežnjom. Taj osjećaj, sličan nekakvoj usamljenosti, može se opisati kao potreba za nečim nejasnim, za nečim što ne znamo što je; žeđ koju ne znamo utažiti, a možda je i neutaživa. Kao da živimo u nekom svijetu koji nije naš život, kao da smo na neki način otuđeni od sebe. Neka slika ili pjesma koja nas pogađa može dati koju kapljicu vode za to osjetilo i zato nam se neki umjetnici toliko sviđaju.

Zašto nastaje neodređena čežnja? Moja je teorija da je ona nesvjesno sjećanje na neostvareno ili propušteno. Na zaboravljeni trenutak kad smo zatomili neku želju ili poriv, kad smo iz straha ili nekog drugog razloga pobjegli od nečega, od života, od sebe. To može biti nešto veliko, kao propuštena ljubav, ili nešto maleno, kao naizgled nevažan trenutak kad smo u ranom djetinjstvu htjeli skočiti u veliku blatnu lokvu da vidimo što će se dogoditi, ali nam je netko to zabranio. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nema potrebe: svatko od nas ima mnogo vlastitih primjera, onih kojih se može sjetiti, a još više onih drugih, zaboravljenih, koji povremeno isplivaju kao osjećaj neodređene čežnje.

Tijek života možemo zamisliti kao put po stablu. Krećemo po deblu i onda se počinjemo granati, događa se račvanje, idemo lijevo a ne desno, krećemo jednom cestom i propuštamo drugu. Emocionalno skrećemo u neku granu, zatomljavamo jednu svoju verziju i postajemo druga. Poslije se opet granamo u neku treću liniju, postajemo netko četvrti, i tako dalje. A svako račvanje u našoj podsvijesti ostavlja pečat, jači ili slabiji.

I onda se, ponekad, dogodi da doživimo neki trenutak i da se “vratimo” – vrati nas neka slika, neki miris, neki prostor – u neku prijašnju točku gdje smo ostavili dio sebe. Nakratko se vratimo u tu staru granu i nejasno osjetimo da smo u tom davnom trenutku emocionalno zapeli. Obuzme nas želja za propuštenom cestom i neostvarenim suncem, za onim što smo možda mogli biti, a nismo.

U Hesseovom romanu Stepski vuk, Harryju Halleru magično kazalište omogućilo je povratak u prošlost i ostvarenje svih propuštenih ljubavi, počevši od trenutka kad je kao zaljubljeni dječak na brežuljku sreo Rozu koju je u stvarnosti bio tek sramežljivo pozdravio. Mi nismo te sreće, povratka nema, ostaje nam samo sjećanje (nostalgija) ili zaboravljanje (neodređena čežnja). I Blogaritam, naravno.