Prije nekoliko dana umro je Milan Kundera. S njegovim djelom upoznala me kolegica Lucija (hvala ti!) kad mi je za ročkas poklonila njegovu Knjigu smijeha i zaborava. Sasvim prigodno: jer rođendani su u principu tužni dani, simboli starenja, pa je i “rođendansko slavlje” teški oksimoron koji nam služi da se zavaramo, da se smijemo i zaboravimo, baš kao u navedenom naslovu knjige.

Pročitao sam knjigu, ali u skladu s njezinim naslovom, radnju sam zaboravio. Sjećam se samo da je Kundera vješt filozof i da je knjiga obilovala mudrim mislima koje zapravo ne znače ništa. Eto, to je moj osvrt na jednu njegovu knjigu, a sada slijedi osvrt na onu drugu, poznatiju: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Mislim, vjerojatno on ima još knjiga, ali ne možeš sve.

Budući da tu knjigu zapravo nisam ni pročitao, osvrt će biti samo o naslovu, jer samo njega sam pročitao. (Točnije, jednom sam je počeo čitati u avionu i djelovala mi je kao neka ljubavna drama za koju nemam živaca, pa sam odustao, ali to je do mene.)

Naslov je za djelo jako važan. Međutim, na kraju ispada da i najgori naslov ispadne dobro ako je samo djelo dobro. Na primjer, Nepodnošljiva lakoća postojanja jedan je od gorih naslova u svijetu ozbiljne književnosti. Ipak, taj nepodnošljivo težak naslov nekako su svi zapamtili. Valjda je onda dobra knjiga.

Ako sam dobro (uz pomoć interneta) shvatio smisao tog naslova, radi se o sljedećoj ideji: budući da se život ne ponavlja, svaki njegov događaj – koliko god nam se činio težak – nepodnošljivo je lagan, jer se neće nikad ponoviti.

To je u kontrastu s Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja, gdje se život beskonačno puta ponavlja pa sve ima beskonačnu težinu. A postoji i treće mudro gledište, koje je u intervjuu izrekao Viktor Frankl: sve je spremljeno zauvijek kao dio prošlosti; nešto dobro (ili loše) što je učinjeno, ili proživljeno, nikad ne može biti poništeno.

Je li prošlost živa ili mrtva? Tko je u pravu od ove trojice? Nitko! Sve su te tvrdnje bestočne jer su tek proizvoljna interpretacija stvarnosti koja inherentno nema te imaginarne osobine poput lakoće ili težine, spremljenosti ili poništenosti, vrijednosti ili bezvrijednosti, živosti ili mrtvosti i tako dalje. Bolji filozofi bi rekli: there is no fact of the matter.

I to vrijedi za mnoge misli književnika. Recimo:

“Činjenica jest da je svemir predivan, prazan, hladan, a ipak mi postojimo tu i možemo činiti sve što činimo. Meni je to dovoljno da duboko vjerujem u život, ali i već spomenutu Ljubav.”

– Monika Herceg, intervju

Što je posve suprotno, recimo, ovoj perspektivi:

“The human race is just a chemical scum on a moderate-sized planet, orbiting around a very average star in the outer suburb of one among a hundred billion galaxies. We are so insignificant (…).”

– Stephen Hawking

Tu čak i Hawking pada u zamku bestočnosti. Jesmo li važni ili nevažni potpuno je nedefinirano jer nije riječ o stvarnoj, nego izmišljenoj kategoriji. Velik dio književnosti i tzv. kontinentalne filozofije samo su psihološki trikovi, priče koje pridodajemo stvarnosti ali ne opisuju stvarnost. A ima ih posvuda, ne samo ovako očitih, nego i mnogo suptilnijih i sveprožimajućih. Mudrost je nepodnošljiva.