Prije nekoliko dana u Kinoteci je prikazan film Katran sessions 1&2 sa snimkama uživo benda Mayales (baš je sinoć objavljen i na YouTubeu). Tek na tim snimkama neke su pjesme zasjale u punom sjaju. Primjerice Montreal, koju je Ivana Starčević otpjevala toplije, emotivnije i životnije nego mistična i distancirana Mary May na albumu.

Neposredno prije projekcije filma na pozornicu je izašao Petar Beluhan, duša Mayalesa, i pozdravio nas.

Naravno, Mayales je i gitarski bog Vlado Mirčeta, Mayales je i Luka Geček i drugi vrhunski glazbenici. Ali ne mogu se oteti dojmu da je Mayales prije svega Beluhan, autor tekstova i koautor glazbe; vjerojatno i mozak cijele operacije. Čovjek osrednjih pjevačkih, ali s nogu obarajućih i iz cipela izuvajućih autorskih mogućnosti. Recite mi, molim, tko još danas – osim pjesnika – piše ovakve stihove: “Opet šuljaš korake / Ispod zore / Malena // Skini ruž za osvete / Skini s lica poljupce / Od nas // Vrati se u svoje sutra (…)” – iz pjesme Malena.

Album na kojemu je ta pjesma 2018. godine nije dobio Porina za album godine, iako je bio nominiran, jer ga je dobila Mia Dimšić. Svaka čast Miji (“I’mma let you finish”), ali Simbol za sunce najljepši je domaći album (uz Jadu Jadu) koji sam ikad čuo. Beluhan je onda, nastupajući na toj dodjeli, sasvim razumljivo i oprostivo falšao, a ja sam pizdio. Nema veze, i dalje je najbolji album.

A najbolja njegova pjesma je Simbol za sunce.

Što znači “ti si simbol za sunce, svjetlo za mrak”? Trebalo bi biti jasno. Ali ipak, nije rekao svjetlo protiv mraka – kao, recimo, tablete protiv glavobolje – nego svjetlo za mrak. Može li za mrak značiti isto što i protiv mraka? Ili ipak znači nešto drugo? Možda – svjetlo koje podržava njegov mrak?

Onda dođe stih “u toj sobi pod kosom tvojom svatko gleda u pod”. Znači, ona je božica, ili je možda demon. U drugom versu ona je “potrebna ko brane / ko košulja za spas / od nas same“. Da, namjerno je krivi padež (umjesto od nas samih). Ali kakve brane? Od čega? Kakva košulja? Luđačka, možda?

A onda dolaze ta dva pitanja u refrenu…

A di bi ti da stavim svako tvoje djelo?
A di bi ti da stavim sutra svak tvoj lik?
Tu da mi ledom hraniš tijelo…

Nisam ih razumio dok se nisam sjetio vlastite rečenice – “I što da sad radim sa svim tim uspomenama?” – koju sam bio izrekao u jednom tužnom trenutku. Što ću ja sad s tom ljubavi, kamo da je pospremim? Možda je to značenje – dakle, negativno – a možda je značenje i pozitivna preplavljenost: toliko mi daješ da ne znam kamo s time.

Ima takvih stvari koje ne znamo kamo staviti. Pročitaš toliko dobru pjesmu da ne znaš kamo s tim doživljajem. Pitaš autora – a di bi ti da ja to stavim? Ili, neostvarive želje – za nekim događajima ili osobama. Kamo s njima? Kamo s osobom koja te voli, ali ti nju ne? Kamo s ljubavi koju ne možeš uzvratiti? Ili sa svojom koju možeš dati, ali ne možeš? Kamo sa svim tim životom koji je vječno neproživljen?

Eto, to možda znači refren. Potvrđuje li to i vrhunac na kraju pjesme koji pjeva Valerija Nikolovska? “So many souls are walking down, so many desperate for more. When will you rise, when will you rise in love?”