S matematičkog stanovišta, riječima stanovitog B. G., “život je neka ružna multi-criterion optimizacija u iznimno stohastičkim uvjetima u kojoj ni ne znaš postoji li objective function ili ne”.

Život je kompliciran. Ako ste se ikad bavili numeričkom optimizacijom, onda znate da ni jednodimenzionalnoj funkciji nije uvijek lako naći maksimum (još ako nije neprekidna…). A mi smo daleko od jedne dimenzije, kao roboti s nebrojeno mnogo stupnjeva slobode: možemo se kretati, misliti, govoriti i činiti u tisućama smjerova. Prostor odluka (vektorski? topološki?) sasvim je nejasan; ograničenja i uvjeti nejasni i kaotični, pod velikim utjecajem slučajnosti; ciljna funkcija nejasna, tek uz neke naznake parcijalnog uređaja koji ovisi (barem) o odabiru baze i ishodišta. Život bi trebao biti nešto daleko jednostavnije, nešto jednodimenzionalno: kao točka na pravcu, nekad ideš lijevo, nekad desno i to je to.

Svašta sam pročitao, čuo duh ovog i onog učenja, životne filozofije, čega već. I skoro ništa mi nije očito. Ne bih se kladio da život ima ikakav smisao. Ne bih se kladio ni da ga nema. Ne bih se kladio da cijeli svemir nije samo golemi niz brojeva. Ne bih se kladio ni da jest.

Ne bih se kladio da ne postojim, ali ne bih se kladio ni da postojim. Postoji, čini se, nešto nestalno što zovemo sviješću i što tek povremeno sadrži sense of self kao jednu od mnogih nestalnih pojavnosti; misli dolaze niotkud. Ali ne bih se ni u to kladio.

Ne bih se kladio ni u jin ni u jang: ni u pasivni duh Istoka (being) ni u aktivni duh Zapada (becoming); ni u “uzmi svoj križ“, kao ni u “drop everything“. Ne bih se kladio u budućnost, pogotovo vječnost – ali ne bih ni u sadašnjost.

Ne bih se kladio da treba živjeti disciplinirano, usmjeren kao strijela, kao metak. Ne bih se kladio ni da treba drugačije: slobodno, neovisno o bilo čemu, bezbrižno, bez cilja i svrhe, vrludati kao leptir. Ne bih se kladio da treba imati korijena. Kao ni da ga ne treba imati.

Ne bih se kladio ni da treba biti sretan. Možda je dovoljno biti onakav kakav jesi. Ali ne bih se ni u to kladio.

Kladio bih se samo u to da je dobro usrećivati. Ili – otklanjati nesreću. Činiti razliku. Bliskim ljudima, najbližim ljudima, i nešto manje bliskim ljudima. Znam, ponekad nije jasno kako, ili je kontraproduktivno, ali jako često je potpuno očito i sprječavaju nas samo inertnost i navika.

I pomišljam: kad bih našao neki svoj, sebi kompatibilan način da tako nešto stalno činim, da zaista djelujem u velikoj mjeri, ta bi me misija dovoljno zagrijala da zaboravim na sebe i pitanja. Život bi mi u tom smislu postao jasan i jednostavan.