Iz perspektive svemira, sve je jednako (ne)vrijedno. U praksi pak nitko nije nihilist jer mu, primjerice, nije svejedno što će doručkovati. Postoji dakle subjektivni moral, barem kao skup intuicija. One uopće ne moraju biti međusobno konzistentne – neke su sebične, neke altruistične. Izvor im je evolucija: “gen za nesebičnost” opstaje jer je koristan na razini populacije i stoga stabilan. (Gotovo tautološki, postoji ono što je stabilno. Zašto postoji Zemlja? Jer je stabilna.)

Intuicije se razlikuju od čovjeka do čovjeka, no ne previše; štoviše, istraživanja pokazuju da su neke etičke intuicije neovisne o kulturi i plemenu. Što je s onima koje nisu? Promotrimo nekoliko intuicija koje su se, barem u našoj, zapadnoj civilizaciji, kroz povijest promijenile:

• Trebaju li postojati robovi? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Trebaju li žene imati pravo glasa? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Vrijedi li pripadnik rase A više od pripadnika rase B? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.

Nisu samo vjerske knjige pogrešno odgovarale na (neka) gornja pitanja, nego je to činio i, primjerice, Nietzsche. Po pitanju ljudskih prava sadašnjost je definitivno bolja od bilo koje prošlosti. Nismo se još oko svega složili, ali napredujemo. Danas i papa blagoslivlja homoseksualne parove, što je prije sto godina bilo nezamislivo. Pazite, ne tvrdim ja da smo u pravu u nekom apsolutnom smislu (jer iz perspektive svemira nitko nije), nego samo da, kao društvo, konvergiramo: proširujemo skup zajedničkih, a smanjujemo skup prijepornih intuicija. Težimo u neki zajednički skup intuicija X koji se nalazi u budućnosti i praktično ga je smatrati objektivnim moralom. Matematičkim rječnikom, on je naš limes.

Zašto se događa ta konvergencija i zašto je ona uopće “dobra”? Radi se o dvama čimbenicima. Prvi i važniji je povećanje znanja i suosjećanja. To dvoje ide zajedno, jer što više znamo kako je nekome, sposobniji smo s njim suosjećati, staviti se u njegovu kožu. (A instinkt suosjećanja nam je, srećom, urođen.) Ropstvo je ukinuto kad je dovoljan broj ljudi počeo suosjećati s robovima. Žene su dobile prava kad su muškarci počeli suosjećati s njima. Danas znamo da su crnci u duši jednaki bijelcima, što nije uvijek bilo poznato. Relativno nedavno počeli smo suosjećati sa seksualnim manjinama. A krug se tek počeo širiti. Znanost tu ima veliku ulogu jer može, primjerice, istražiti osjećaju li životinje sličnu bol (i patnju?) kao mi. O tom znanju ovisi trebamo li (možemo li) suosjećati s njima i hoće li, možda, idući veliki korak u razvoju objektivnog morala biti osuda industrijskog uzgoja životinja, tj. opće vegetarijanstvo, slično ukidanju ljudskog ropstva. Budućnost je golema, tko zna što ćemo još spoznati.

Drugi čimbenik konvergencije je ekonomski razvoj. Do prije samo nekoliko desetljeća većina čovječanstva bila je gladna, bolesna i nepismena. Čak i u zapadnom svijetu prije 20. stoljeća većina je živjela na manje od (današnjeg) dolara dnevno. Kad gladuješ ili boluješ, kad nemaš zadovoljene osnovne potrebe, teško ćeš razmišljati o drugima, zaokupljen si svojim problemima. U takvom društvu nema dovoljno plodnog tla za razvoj altruističnih intuicija.

Kako će u konačnici izgledati taj limes, objektivni moral koji ćemo dosegnuti za možda petsto godina? Nemam pojma, možda bi me i sablaznio, jer ograničen sam spoznajama svojega vremena. Ipak, nagađam da će preživjeti i neke sebične intuicije. Osim toga, i dalje bi mogla postojati prijeporna pitanja (treba li žrtvovati X radi Y) oko kojih nam intuicije, čak i savršeno obogaćene znanjem i suosjećanjem, neće pomoći, jer nismo evoluirali za kompleksne usporedbe i “vaganja”. Stoga će se možda i dalje raspravljati o etičkim teorijama: utilitarizam ili nešto drugo, je li važnije A ili B, i slično. Objektivni moral neće nužno biti ni potpun ni konzistentan (ovo je na tragu Gödelova teorema :)), ali nema veze: praktičan je, i u velikoj mjeri već sad je na djelu.