Odustao sam od novogodišnjih odluka. Imam neke ciljeve na umu, ali ne kao zadatke (dnevne ili tjedne) kao što sam prvotno planirao. Odbojan mi je taj tablični svjetonazor praćenja životnih bodova. On svodi život na sredstvo ostvarivanja ciljeva; pretpostavlja da je sreća u budućnosti; ne opušta se nego broji, računa, razmišlja i zamišlja. Ništa to! Život je već. On je ovdje, upravo sad. This is it! This is the show.

Nadam da će te moje kvazi-odluke ići jednako dobro bez forsiranja, možda i bolje, a u svakom slučaju opuštenije. Kad htjednem vježbati, vježbat ću. Kad nešto zaista želiš raditi, ne obećavaš to kao novogodišnju odluku, jer nema potrebe: radiš odmah, jer želiš; radiš prirodno. Novogodišnje odluke sastoje se, dakle, od stvari koje zapravo ne želimo raditi.

Kad kažem da nešto želim, to je samo moj racionalni dio. Recimo, kažem da želim biti sretan. Ali, da stvarno želim biti sretan, bio bih. Tko mi brani? Stvar je u tome što naš primitivni i jači dio ne želi sreću. Želi ono što je programiran željeti: osjećaje voljenosti, sigurnosti, statusa, poštovanja i tako dalje. Nismo evoluirali da budemo sretni; sreća evolucijski ima smisla samo kao nagrada, motivacija za zadovoljenje biološki važnijih potreba. Sreća je uglavnom izvan naše kontrole i ne isplati se na nju fokusirati. Ipak, dobro je prioritizirati situacije i aktivnosti u kojima istinski uživamo: one su nešto najsličnije sreći do čega možemo izravno doći.

Posljedica naše programiranosti da “ljudskom srcu uvijek nešto treba” (P. Preradović) jest i stalna neriješenost. Neriješenost je moja riječ za naš konstantni osjećaj putovanja, za stalno prisutnu listu neriješenih zadataka i problema, svjestan ili suptilan fokus na budućnost (bilo koju – današnju ili daleku), osjećaj da još nismo obavili ili riješili neku (malu ili veliku) stvar, da nismo na cilju, da nešto nije gotovo, da nismo dovršili, da se nešto treba (ili ne treba) dogoditi, da nešto treba proći, da nešto valja dočekati. Da nešto trebamo napraviti – na bilo kojoj skali: u idućih sat vremena, sutra, idućih mjeseci ili idućih godina; od pranja nakupljenog suđa do životnih ciljeva. Pozadinske to-do liste nemoguće se riješiti, baciti sidro i osjećati da smo stigli. Jer nikad nismo. Možda na trenutak, kad uspijemo zaboraviti zadatke koji nas čekaju i sve drugo što nas muči.

I na kraju – meditacija, ali ne ona eskapistička. Umjesto da pokušavamo privremeno zaboraviti sve zadatke (što je zbilja teško) i riješiti se neriješenosti, možda je bolje prigrliti neriješenost. Prihvatiti je kao konstantu, osjetiti je u tijelu jer ondje i boravi (nema jasne granice između tijela i uma). To je onaj smisao meditacije koji meni ima smisla. Nikakvo traženje mira, nego prihvaćanje nemira, neznanja i zbunjenosti. Življenje i osjećanje svega što jest: nestabilnosti, nepravilnosti, drhtanja, nesreće, a i sreće. Ne boriti se protiv ničega, reći najdublje da. Ono sam što jesam. I uvijek sam upravo ono što, htio – ne htio, želim biti.