U samom srcu lingvistike leži ideja Noama Chomskog da se jezik može opisati formalnom gramatikom, skupom produkcija (pravila) oblika . Primjerice, jedno od tih pravila kaže da se početni simbol <rečenica> može pretvoriti u niz <subjektni skup> <predikat> <objektni skup>. Potom se <subjektni skup> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt>, a <objektni skup> u niz <atribut> <objekt>. Tako se <rečenica> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt> <predikat> <atribut> <objekt>. Na kraju se ovi simboli pretvaraju u konkretne riječi produkcijama kao što su <atribut> → “mala”, <subjekt> → “truba” itd., pa dobivamo, primjerice, rečenicu Mala truba svira bečki valcer.

Primjenom sličnih (i mnogo složenijih) produkcija nastaju i sve druge rečenice. Skupom produkcija možemo potpuno opisati svaki jezik i obuhvatiti sve njegove finese. Evo isječka početnih stranica jednog takvog pokušaja za engleski. (Tko će to napraviti za hrvatski? Izgleda da moraju matematičari.)

U matematičkom smislu, kažemo da je gramatika nejednoznačna ako može generirati isti niz (rečenicu) na nekoliko različitih načina. Takva rečenica imat će nekoliko različitih “raščlanjivanja” i stoga nekoliko različitih značenja. To nije poželjno za programske jezike gdje program treba imati jednoznačnu interpretaciju. Ali je pravi jackpot za prirodne jezike (poput hrvatskog) i poeziju!

Sintaksa hrvatskog nije jednoznačna. Pogledajmo, primjerice, rečenicu Moje srce hvata strah. Ako je strah ovdje subjekt (koji hvata tj. zahvaća srce-objekt), rečenica znači – bojim se. Ali, ako je subjekt srce, onda ono hvata strah-objekt i značenje je drugo: hvatam tj. lovim strah!

A što ćemo tek s idućom rečenicom iz sjajne pjesničke knjige Projekt Poljska? (Koja, usput rečeno, nije o pravoj Poljskoj.)

Samo u proljeće nas šumor života preplavljuje dovoljno glasno da shvatimo što to odnosi smrt.

Ivan Šamija, Projekt Poljska

Rečenica dolazi u jednoj od pjesama pri kraju ove mračne i zagonetne zbirke i njezino je značenje vjerojatno važno. Ali zadnji dio rečenice, “što to odnosi smrt”, moguće je generirati na dva različita načina. Kao <subjekt> <predikat> <objekt> ili kao <objekt> <predikat> <subjekt>.

U ovom drugom slučaju, smrt je subjekt koji nešto odnosi od nas, nešto nam oduzima. Ali u prvom slučaju, subjekt je “što to” ili “to”, dok smrt postaje objekt, gubi glavnu ulogu, postaje ono što se odnosi (biva odnešeno). Značenje postaje dijametralno suprotno: nešto odnosi (pobjeđuje) smrt. Ne znam je li Šamija imao na umu prvo ili drugo značenje. Ako je svjesno računao na oba, genijalac je.