Na prošlu objavu primio sam neuobičajeno dobre reakcije pa sam se zapitao što je to dotaklo ljude. Je li to bila poruka o afirmaciji i prihvaćanju sebe bez ijednog pritiska? Ali upravo na tu ideju prijatelj Goran uputio mi je kritiku:

“Ovo je malo tricky, jer imam osjećaj da ‘dobar si takav kakav jesi’ podilazi inerciji. Ljudi to žele čuti jer se boje promjena. Self-love je fantastična stvar, ali čini mi se da će ljudi takvim savjetima pokušati zavoljeti nešto što intrinzično ne vole, umjesto da ulože trud i promijene to i počnu se voljeti.”

Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Je li moguće da samoljubav prethodi promjeni? O tome sam već razmišljao u tekstu Radost ili radost ako, sugerirajući da samoprihvaćanje uglavnom dolazi prije, bezuvjetno, i tek tada slijede pravi koraci. Recimo, ako se duboko bojiš da si glup, neće ti pomoći ulazak u Mensu. Radije se zavoli kao glupog.

U životnim filozofijama, kao i u ljudskoj psihi, stalno je prisutna borba tih suprotstavljenih duhova. Trebaš ili ne trebaš. Mijenjaj se ili budi ono što jesi. Bori se ili prihvati. Stisni ili pusti. I razni ekvivalenti. Koji duh je u pravu, koji je bolji? Lijevi ili desni?

Odgovor možemo potražiti empirijski. Prisjetimo se svojih najboljih trenutaka ili stvari na koje smo ponosni. Kako smo došli do njih? Ili su, na neki način, one došle nama? Je li bilo napora i je li taj napor dolazio prirodno, sam od sebe? Jesmo li si morali govoriti: potrudi se, lijenčino? Jesmo li plivali uz (svoju) struju, ili protiv nje? Ne želim nametnuti nijedan odgovor. Moguće je i da se on razlikuje od osobe do osobe.

Ali dat ću jedan vlastiti primjer: što se Blogaritma tiče, on je nastao gotovo slučajno i nikad me nije umarao, iako sam napisao preko stotinu tekstova koji su mi dragi. Nije bilo osjećaja napora. Je li moguće da najbolji čin ne izvire nakon tjeranja bičem, nego spontano, čak po inerciji, jer se sam želi kroz nas napraviti? Je li dovoljno dopustiti? To je taoistički wu wei. Slično kaže Sam Harris:

“Most of what we do in life, is try to change what is, into what should be. But the paradox is that, truly accepting what is, is often the best way to do that.”

Ali… Što ako to ne možemo?

Što ako nemamo taj lijepi preduvjet samoljubavi, prihvaćanja sebe i onoga što doživljavamo?

Slutim da u našoj najvećoj dubini postoje samo dva suprotna osjećaja, iz kojih izviru svi ostali. Ta dva pradavna osjećaja odgovaraju na (iracionalno, intuitivno) pitanje: Je li svijet sigurno mjesto? Drugim riječima: jesam li ugrožen (bezvrijedan, osuđen, nevoljen…) ili sam siguran (voljen, vrijedan, priznat, prihvaćen…)?

Naravno da je sve lakše iz ovog drugog stanja. Nažalost, ne možemo svojom voljom ući u (bolje rečeno: biti) to stanje. Ali možemo smanjiti otpor, odbaciti mač, osjećati stanje u kojem jesmo, kakvo god ono bilo: već to je oblik povjerenja prema svijetu. Možemo si pomoći nekim oblikom terapije, gestama nježnosti prema sebi i drugima, pa i trudom u onome što volimo raditi. Ima nešto i u uspjehu, on nas podupire, to je dvosmjerna ulica. Osjećaj nije binaran, možemo se voljeti manje ili više, pa ako se u početku volimo jako malo, i to je dovoljno za neke jako male i nježne pomake.