“A single breath has more truth in it than all your thoughts about breathing will ever have”, rekao je Adyashanti. Kad je pjesnik Ivan Šamija pisao o svom misaonom svijetu koji je nazvao Poljska, rekao je: “Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske.”

Od čega se sastoje misli? Od riječi i slika – ili i nečeg trećeg? To me pitanje dugo zbunjivalo, između ostalog i zato što misao nije više ista kad je postaneš svjestan, kad je primijetiš kao misao. Ona ima svoj pravi oblik i pravu snagu tek onda kad je nisi svjestan, kad te odvuče. S druge strane, kad je osvijestiš (aha! misao o X), to više nije ista misao, ona je već nestala. Stoga ja zapravo ne znam od čega se sastoje moje misli.

Stephen Pinker u knjizi The Language Instinct (koja je usko povezana i s mojom prethodnom objavom) tvrdi da ljudi ne razmišljaju jezikom kojim govore (hrvatskim ili engleskim), nego nekim internim, mentalnim “jezikom” koji on zove mentalese. Taj jezik služi se kodovima, neuronskim reprezentacijama pojmova, slično kao što radi umjetna inteligencija. Nismo ih svjesni jer ih i ne moramo biti svjesni, kao što nismo svjesni gotovo ničega što se događa u mozgu. Jeste li primijetili da misli dolaze niotkud, da ne možemo njima upravljati? Možda ćete kontrirati i reći, primjerice: “e sad ću baš svjesno i namjerno razmišljati o Finskoj”, ali odakle je došla ta misao?

Tako i osjećaj “ja sam to pomislio” dolazi post hoc, kad se misao osvijesti i kad se pojavi koncept mene. U nekom smislu pogrešno je reći da mislimo, a točnije da bivamo mišljeni. Jer “JA” je samo misao – koje nekad ima, a nekad nema. Doživljaj je primaran, a onaj koji doživljava je sekundarna (iz)mišljotina. U gramatici svemira subjekt je suvišan: ako i dolazi, na zadnjem je mjestu, nakon predikata i objekta.

Je li moguć doživljaj bez misli? Ljudi koji meditiraju kažu da jest, ali ja nisam toliko siguran. To možda znači da meditiram jako loše – ili sam svjestan i najsuptilnijih misli pa meditiram jako dobro. Ali, filozofiju na stranu, naravno da je moguć doživljaj bez misli: kad nas potpuno obuzme neka aktivnost, tenis, recimo, u trenutku kad treba uhvatiti tešku loptu. Ima još primjera, sjetit ćete se.

To su sveta mjesta, ona koja nam usporavaju misli. Sportski teren, prostorija za sviranje, soba za meditaciju, zabavni parkovi… A trebala bi biti i spavaća soba: noću ne bismo trebali u glavi rješavati probleme. Nije to konstruktivno rješavanje, naše su misli besciljne, komično repetitivne. Ne možemo ih se riješiti, ali možemo barem imati na umu da u nekim svetim vremenskim intervalima ne moramo rješavati ništa, razmišljati ni o čemu. Noć je jedan od takvih intervala. Ali evo, iako pišem po danu, ovaj tekst ipak smišljam po noći, pokušavajući spavati. Osuđen sam na vječno rješavanje problema, vječno razmišljanje.