David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.