Prije godinu dana pisao sam kako novogodišnje odluke ne funkcioniraju, a prije dvije godine kako moraju biti već prisutne (kao dio života) i toliko očite da ih je glupo nazvati “novogodišnjim odlukama” (jer inače neće funkcionirati). Ne postoji “novi list”. Ono što radim danas, na staru godinu, to ću raditi i u novoj godini. Što ne radim danas, neću raditi ni sutra.

Postoje, ipak, dvije kategorije odluka koje donekle funkcioniraju (u smislu da mogu potrajati), a to su odluke koje imaju trenutni učinak u vanjskom svijetu. Dopustite da objasnim!

Prvu kategoriju takvih odluka zovem predbilježbama. Riječ je o fizičkim koracima koji olakšavaju ili povećavaju vjerojatnost provođenja ciljne aktivnosti. To su, primjerice: kupnja blendera za zdrave smoothije, učlanjenje u teretanu, kupnja pretplate za kazalište ili za dućan zdrave hrane, dogovor o redovitom druženju s prijateljima, kupnja glazbenog instrumenta, instalacija aplikacije za upoznavanje, kupnja pametnog prstena i tenisica za trčanje, plaćanje kotizacije za idući njujorški maraton, naručivanje na psihoterapiju, prosidba, kupnja tečaja o uzgoju rotkvica i slično. Sve ove odluke imaju neki trenutni učinak u vanjskom svijetu: ne događaju se samo u našoj glavi, a uloženi novac povećava vjerojatnost da ćemo se držati zacrtanog. Unatoč tome, nema garancije da će se predbilježba ostvariti, da ćemo zaista svirati kupljeni instrument ili redovito ići u teretanu. Jednom davno upisao sam se u planinarsko društvo, platio godišnju članarinu i dobio lijepu iskaznicu, ali nisam otišao ni na jedan jedini izlet s njima. Da se razumijemo, nisam ja bio lijen (mislim da ta riječ nema smisla), ja jednostavno nisam želio planinariti, a pogreška je bila u samozavaravanju da želim. Volio sam ideju planinarenja, ali ne i planinarenje samo. Tako je kad volimo nešto u ideji, ali zapravo ne uživamo u odgovarajućem procesu. Naučimo to razlučivati i bit ćemo pametniji.

Drugu kategoriju odluka s trenutnim učinkom zovem eliminacijama; to su jedine odluke koje odmah uspijevaju jer su jednokratne i ne impliciraju nikakav kasniji angažman. One su u nekom smislu suprotne od predbilježbi; to su odbilježbe kojima trajno uklanjamo neku aktivnost ili kontraproduktivan dio života. Primjeri: brisanje neke aplikacije ili računa na društvenoj mreži (ne samo deaktivacija, nego brisanje), prodaja televizora ili igraće konzole, doniranje iznosa koji bi tijekom iduće godine otišao na alkohol/cigarete/smeće-hranu, napuštanje vjerske organizacije, davanje otkaza, raskid veze, vazektomija, odvoz glomaznog otpada iz podruma… (Nemojte napraviti baš sve od navedenog.) Za razliku od predbilježbi, eliminacije obično nisu reverzibilne, zato treba paziti i ne zajebavati se previše. Uvijek se treba zapitati: je li to dobro ili loše?

Ali u konačnici, ništa mi ne moramo. Možemo se uopće ne zamarati optimiranjem života i pametnim trošenjem vremena. Ne moramo odlučiti ništa. Kad su toliki ljudi potratili svoje živote, valjda smijem i ja.