“Sit down, shut up, and ask yourself what’s true until you know.”

– Jed McKenna

Pišem o iracionalnoj, emocionalnoj istini, ne onoj činjeničnoj… Ne znam postoji li bolja riječ za taj pojam pa ću ga jednostavno, uz ovu napomenu, zvati istinom.

Motivacija za ovaj tekst mi je sljedeća: postoje rečenice koje, kada ih sam sebi kažem u pravom trenutku, navru mi suze i znam da sam rekao istinu. A to se rijetko događa, iako često ispisujem stranice i stranice bilježnice pokušavajući si nešto razjasniti. “Nađi sad u ovoj cijeloj bilježnici samo jednu istinitu rečenicu“, ponekad si kažem. “Napiši nešto istinito!” I teško je. Jedan mi je prijatelj rekao: “Koliko god razmišljao, godinama nisam mogao naći rješenje. Jer moj problem nije bio filozofski, nego emocionalni.”

Ne mogu baš reći da su misli u mojoj bilježnici lažne, ali većina ih djeluje na “krivoj”, intelektualnoj razini; nisu nešto što zaista osjećam. Ta istinitost ovisi i o trenutku: većina moje stare poezije, kad je danas izgovaram, ne čini mi se više kao moja, kao da više ne stojim iza nje. A kakve su mi onda rečenice izazivale plač? Kratke, koje ne pokušavaju ništa riješiti, nego nešto priznaju i prolaze ispod oklopa. Stvari koje sam si izgovorio nakon što sam ih izbjegavao i dobro se držao. Dakle, ne “bit će sve ok”, nego nešto stvarno: “bojim se”, ili (samome sebi) “pusti me, možeš li me pustiti”, ili “ne želim je izgubiti”, i tako dalje.

Zato većina teksta u mojim bilježnicama ne dopire do mene. Jer pokušava nešto riješiti. A istina nije želja da upravljam, da budem iznad stvari. Nije želja za okvirom i narativom. Zato većina tog dnevničenja ne pomaže: jer ne popušta stisak, čak i kad kaže opusti se. Jer ima KONTROLU ispisanu između svih redaka, all over the place. Jer ide racionalno, a iracionalna smo bića. Istina nema cilja, osim onoga što već jest u tom trenutku – priznanje stvarnosti, kontakt, dopuštanje, ispovijed, pomirenje.

Istina može biti i drugačije prirode. Na vjeronauku u nižim razredima, kad smo čitali neki ulomak iz Biblije ili nečeg sličnog, časna nam je znala reći: sada mi u tekstu pronađite najljepšu rečenicu! Ali što smo mi znali, nama su sve te rečenice zvučale jednako. Fran i ja smo se zajebavali pa bismo ponekad odgovorili časnoj s najbezveznijom rečenicom koju smo mogli pronaći, recimo, “Uđe u Kafarnaum”. I bili smo u pravu – jer tražili smo smijeh, vadili život iz teksta koji je za nas bio mrtav. A još jednu istinu čuo sam na prvom satu crkvenog vjeronauka u osmom razredu. Svećenik nas je pitao zašto smo ovdje, a očekivani odgovor bio je – ovdje smo kako bismo se pripremili za sakrament svete Potvrde. Odgovarali smo svašta mudro; ja sam htio biti pametniji pa sam rekao da smo ovdje kako bismo bili bolji ljudi. Ali najgori učenik u razredu jedini je rekao istinu. Čim je čuo pitanje zašto ste ovdje, tiho je rekao: reda radi. I svećenik je zastao. Složio se i rekao – da, sada je tako, ali nadam se da uskoro neće biti.

Kad sam bio malo gluplji, lagao sam i kad sam govorio istinu. Sjećam se jednog izlaska u kojemu je možda sve što sam rekao bilo točno – ali bio sam cijelo vrijeme nekako lažan. Kad mi je postalo jasno da od osobe kojoj sam se htio svidjeti neće biti ništa, napokon sam se umorio i odustao. I odjednom primijetio: jedna obična rečenica, koju sam joj tada izgovorio o voznom redu autobusa, bila je mekša, lakša i ogoljenija od svih dvjesto rečenica koje sam izgovorio prije toga. Doživio sam je kao istinu, jedinu istinu te večeri, i osjetio zahvalnost.

Prije nekoliko dana čitao sam osvrt biskupa Šaška koji je popljuvao novi prijevod Biblije, plod rada 23 prevoditelja od kojih je medijski najistaknutiji profesor Boris Beck. Glavna značajka novog prijevoda jest da je poprilično jednostavniji i stoga manje poetičan od standardnog, jer “Biblija nije zbirka riječi”, kaže Beck; “ljudi ne čitaju Bibliju iz ljubavi prema književnosti nego kao duhovno štivo koje je spasonosno. Prema tome, ako ga ljudi ne razumiju onda neće imati duhovne koristi od njega.“

Ali moje iskustvo bilo je drugačije. Poetičnost teksta (Biblije, ali i Augustina) bila je bitan čimbenik koji me privukao vjeri tamo negdje na prvoj godini faksa; bila je katalizator da osjetim tu emociju. I budući da ni poetičnost, ni emocije nisu svojstvene samo religiji, još uvijek ne vidim jasnu granicu između religije i umjetnosti (u ovom slučaju književnosti). Onaj dio religije koji je zasnovan na razumu, barem u mom slučaju, pretvorio se u ateizam; odatle zaključujem da vjeru i ne treba razumjeti ako želimo da od nje išta ostane. Zato bih, kad bih bio vjernik, išao na mise na latinskom jeziku (jer ih ne razumijem) i općenito bih slijedio onaj tiši, ponizniji, tradicionalniji stil katoličanstva koji vjeru prima (“vjerujete li… vjerujem”), nego onaj koji je ponosno otkriva/pronalazi i podiže ruke pun karizmatskog prosvjetljenja.

Na istom je tragu i moje shvaćanje poezije – koga briga što znači; pjesma ponekad ne znači i ne moram se mučiti tražeći značenje, već mogu prihvatiti to što piše i pustiti da doživljavam, da me zapljuskuju emocije, slikovitost i asocijacije.

Čini mi se da se ovaj novi, jasniji ali jezično ružniji prijevod Biblije trebao dogoditi kako bismo ponovno osvijestili koliko je sjajan postojeći, “kanonski” prijevod, koliko je zvučan, kako je to lijepo za slušati. A koliko je vjeran izvornom hebrejskom ili grčkom tekstu, to me ni najmanje ne zanima (ionako je pola toga izmišljeno) – prijevod može biti i ljepši od izvornika.

Osim te “moje” Biblije, na čijem su prijevodu – srećom – radili pjesnici poput Jure Kaštelana i Nikole Milićevića, od mame mi je ostao i divan srpski prijevod Daničić-Karadžić. Volim te plodove bogatstva religije. Što se tiče vjere u užem smislu, moje iskustvo je sljedeće. Vjera zasnovana na razumu iskonvergira u ateizam; vjera zasnovana na osjećajima kad-tad iskonvergira u umjetnost ili međuljudske odnose. Stabilna vjera mora se, dakle, zasnivati na nečem trećem. Na čemu – ne znam. (Možda na odluci: želim da je to istina i ponašam se tako, iako znam da vjerojatno nije.)

kad bi bili riješeni
svi mali zadaci
i veliki snovi
sve visoke i niske želje
sve pronađeno
dovršeno
ispunjeno, ispražnjeno
i svako zrnce prašine u kući
obrisano

što bi radio?

bi li išta pisao
govorio
išta čitao
bi li samo sjedio
i buljio
bi li ležao
sam
i s kim
bi li trčao
ili hodao
nekamo
daleko

Zauzeti beskrajnim nizom zadataka u kojemu nikad nismo gotovi i riješeni, za osvježavanje i povrat perspektive dobro je zamisliti sasvim drugačiju situaciju, onu u kojoj smo napravili, postigli i dobili SVE i sad više ne moramo ništa. Što bismo onda? Možda bi nam odgovor na to pitanje trebao biti prioritet i ovoj stvarnoj situaciji gdje nije ništa gotovo i riješeno. Ono što bih radio u idealnom scenariju možda trebam raditi i sada. Možda.

Netko će reći da je sreća upravo u rješavanju zadataka. Ja kao matematičar i bivši natjecatelj to itekako znam. Ima jedna De Mellova duhovna priča, ide ovako nekako… Nemirni učenik kaže učitelju da nikako ne uspijeva doći do prosvjetljenja i naći svoje blago. Što je moje blago, učitelju? A ovaj mu odgovara: To traženje koje te je zahvatilo.

Ne zaključujem ništa, samo naglas razmišljam. Jao onome tko se usudi zaključivati! Nego, kad smo već kod svega: čini se da danas u nekom smislu (a pogotovo s AI koji mi može, ili će uskoro moći, izgenerirati što god hoću: filmove, književnost i glazbu) imamo sve. Arcade Fire još su 2017. objavili sjajnu pjesmu Everything Now. Značenje pjesme? Previše izbora, previše sadržaja, a ničega nema. Kao što bi rekao naš Dino Merlin: svega mi donesi; noćas nešto lijepo treba da se desi (jašta će, kako da ne).

Treba li se vratiti? Make it home again from everything now? Ne! Nema vraćanja; treba se mijenjati sa svijetom i prije svijeta; idemo radije napraviti nešto novo, a dobro, sa onim s(t/r)anjem koje imamo.

Isprike na nedorečenosti svega ovoga. (Pun intended.) Ne možeš sve.

San u busu je oblik meditacije,
Tijelo u zavojima zibaju valovi
I ima nešto od popodnevnih dječjih snova.
(…)
Krevet je ovdje udobniji od onog na otoku.
Nakon dugo vremena uspavat će me tramvaji.

— Jakob Filić, iz pjesme Povratak

Jakob očito zna spavati. I ja znam spavati, ali samo u tišini: kakva sreća da ne živim pored tramvaja! Volio bih da me netko nauči spavati: u autobusu, pored prometne ulice, uz bučne susjede ili ukućane.

To je pitanje koje se ne tiče samo buke ili čepića za uši (inače, ako koga zanima, upotrebljavam one spužvaste, jednokratne, iz Müllera; nisu savršeni, ali nisam ni ja), nego se tiče duboke osjetljivosti ili, s druge strane, prepuštenosti životu. Povjerenja. Prije desetak godina pitao sam prijatelja kako uspijeva zaspati pored cimera koji hrče, a on je rekao da cimerovo hrkanje doživljava pozitivno, kao znak da “on spava, pa ću i ja”. Koji pozitivac! Kad me u stanu u Utrinama budilo i izluđivalo kasnonoćno ili ranojutarnje lupkanje u cijevima grijanja, mama mi je rekla da njoj to ne smeta jer je podsjeća da imamo grijanje, da nam je toplo. Njenu pozitivu možda nikad neću imati.

Kako se to spava? Stonesi u pjesmi Sleep Tonight kažu: “All you got to do is close your eyes“. Stvarno? Zaista, čovjek – kako bi zaspao – ne treba učiniti ništa. Ponekad je baš to ništa najteže. Ipak, istina je da život zaista može pričekati dok odspavam. Da ne moram smisliti i riješiti, da stvari mogu po noći ostati neriješene; da je, u konačnici, sve u redu i da je svijet suštinski sigurno mjesto, čak i kad je buka. Vjera ili povjerenje u život, dođe ti na isto.

—

P. S. Prigodno, stihovi iz moje bilježnice, od prije nekoliko godina:

nešto jesam
ali nisam neki spavač

recimo, kad legnem
treba vremena da i svijet
sa mnom se smiri
pomiri i legne
i da se poslije tog traženja
napokon sjetim nečega
dovoljno nebitnog
da zaspim

neki uspiju odmah
neki čvrsto
dugo
mirno i duboko
kao more pored tebe spavaju

a ti
hodaš na mekim prstima
jer nisam more

“Ali hajd, ispruži ruku prema tami”

– Luca Kozina, iz pjesme “U središte tebe”

“Kad ti je hladno, neka ti je posve hladno. Kad ti je vruće, neka ti je posve vruće.”

– Zen izreka

Savjet iz autoškole: kad ti auto prokliže, okreni kotače u smjeru u kojem kliziš kako bi povratio prianjanje. Kontraintuitivno je – zar zaista želim okrenuti volan prema provaliji? – ali to je jedino rješenje.

Na nekom koncertu Stonesa netko je iz publike, usred pjesme, nešto bacio na Micka Jaggera – ne sjećam se detalja, ali mislim da nije bilo prijateljski. A Mick, umjesto da ustukne i odmakne se kao što bi mnogi instinktivno učinili, pjevajući je krenuo prema publici i mjestu odakle je predmet stigao. Tako sam barem zapamtio. Nije to bilo promišljeno, bio je tek trenutak koji mnogi nisu ni opazili – ali odražava duboki instinkt.

Kad te netko progoni u snu, rješenje je obično prestati bježati i okrenuti se prema njemu. Pustiti mu da te uhvati, da te pojede, da ti prožme tijelo i prođe kroz njega. Izloži se strahu i demonima: dotakni ih, vidjet ćeš, načinjeni su od papira (iz gore citirane pjesme). Ako bježiš od anksioznosti, pokušaj je osjetiti što više i jače. Pronađi je u tijelu i pusti je da gori. Pa što ako me nikad ne prestane boljeti?

Pokušavam ovim slikama dočarati unutarnji stav, psihološku istinu kojoj sve češće konvergiram: umjesto od, ići prema. Ali ne mislim sad na akcije, riječi i djela. Ispod, u tijelu, stvari su primitivnije: ondje se, od časa do časa, igra svodi samo na dva moguća poteza. Otpor ili prepuštanje, kontrakcija ili širenje, ne ili da. Ako sam išta shvatio o duhovnosti, to se sve može svesti na jedan jedini slog: da.

Opet, ne mislim na ponašanje, nego na potez unutarnjeg tijela. A onda bihevioralno, prema van, može slijediti i ostanak i odlazak, i mir i borba, kako za koga i u kojoj situaciji. Nekad ćemo uspjeti, a nekad je teža i važnija misija ne uspjeti, razočarati, upropastiti i onda unatoč svemu ostati potpuno u toj nevolji, uza sebe, bez krivnje i s ljubavlju.

Ne je otpor: tijelo koje ne prihvaća ono što doživljava, brani se, grči se, negira svijet. (Kad kažem svijet, ne mislim na neki objektivni svijet, nego na ono u što sam sada i ovdje uronjen: možemo ga zvati i stvarnošću, sadašnjošću, bogom.) S druge strane, Da otpušta svaki stisak (često se i doslovno u tijelu nešto otkoči): neka bude strah, neka bude patnja, tuga, plač, drhtanje, ili radost. Prepuštanje je raspelo, Isus na križu raširenih ruku, dopuštenje da nas svijet zapljusne najjače što može, da ga osjetimo. Da budemo svijet. Prkosno predavanje Njemu, čak i kad je neprijatelj: beskonačno povjerenje. Ljubav, amor fati; ne tražim ništa i neka mi se dogodi bilo što.