Arhiva Autora: Adrian

Jednostavna igra na utvrdi i izvan nje

Objavljeno autor
Odgovori

Riječ je o vrlo poznatoj igri iako su pravila najneobičnija. Za ovu igru potrebno je dvoje igrača, jedan izlet i jedna utvrda u ruševnom stanju. Igrači su označeni imenima A i B. Drugog pribora za igru nema pa je kutija koja sadrži igru prazna. (Igra se zapravo nalazi svugdje izvan kutije.) Na kutiji je fotografija koja prikazuje igrača B ispred zida utvrde. Na fotografiji izgleda zaneseno, omamljeno, ali tome je kriv igrač A na kojemu u tom trenutku počiva pogled igrača B. Prije toga su se popeli. Ljudi se do utvrde obično penju, a u pauzama se gledaju. U ovoj igri, međutim, pravilo je obrnuto: igrači se penju u pauzama od gledanja. Tko počne mariti za prolaznike, gubi pet bodova. Igrač B, kad jako ožedni, pije vodu igrača A. Zauzvrat mu igač A kaže: ne miči se, idem te slikati. Igrač B stoji i smješka se kao idiot jer je sretan. Mogući potezi u igri uključuju: odlazak do različitih dijelova utvrde; zamišljanje igara u kojima se ondje davno našao neki vitez; gledanje u daljinu s izvidnice odakle je nekada prijetio top; fotografiranje pogleda; fotografiranje igrača B; pronalazak skrovišta gdje je neki stražar, kad je jako ožednio, pio vodu s usana svoje odabranice; igranje s ručnim satom i vremenom; zatvaranje očiju; izuvanje zbog kamenčića u tenisici; grickanje uha; fotografiranje igrača A s igračem B; spoticanje o neravno tlo; dozivanje; smijeh.

Još jedno pravilo glasi: što god se nađe u blizini, ulazi u igru. Zvuk ptice, deset tisuća kamenčića, oblak, nečija lopta, nečiji bicikl, zraka svjetlosti kroz uski kameni prozor, kao i sve što ona dotakne. To je posljednje pravilo; upute su ispisane slabom tintom na tankom papiru i više se ništa ne može pročitati. Igrač B ne mari. Prepisuje igru na ovaj papir. Šalje je igraču A (neka čita i veseli se). Šalje igru u časopis u koji je trebao poslati priču. Urednici dižu obrve. U tom trenutku u igru upadaju vitezovi iz utvrde. I za njima sva gomila: dame, sluge i sluškinje, svećenici, redovnice, seljaci, zanatlije. Oni ne igraju, ali ovdje su. Igra je sve veća, pravilo izmiče kontroli. Igrač B ne mari, i dalje je na onoj fotografiji i smješka se. (Zašto se smješka? Jer ga je netom prije igračica A ljubila iako je bila zadihana od penjanja, a hvatala je dah tek poslije.) Takav neka ostane. Neka se poveća ploča za igru. Nakon što je u nju ušlo sunce i nebo, neka uđe i cijeli obližnji grad. Ne samo današnji, nego i onaj od jučer i onaj od sutra. U igru ulazi Mona Lisa oponašajući fotografiju s kutije. U igru ulaze slikari, pjesnici, glazbenici i njihova djela. Ulaze prosjaci, lopovi, kovači, stolari i postolari. A onda i Romul i Rem; i pradavni lovci, sakupljači plodova, vračevi premazani šarenim bojama. Ploča se širi Europom, države se predaju, predsjednici objavljuju kapitulaciju u skupim odijelima, namršteni vojnici već su umorni pa ulaze i oni. Igra prilazi obali i skuplja jedan po jedan val. To joj je zabavno, ali nakon tisuću valova igra već grabi duboko pod vodom. Ribe se ne opiru, more je njezino. Plaže i pustinje grabi golemom lopatom; na vrhove se penje u četiri skoka. A i B stoje i gledaju kako igra zauzima kontinente, kišom obilježava svoj teritorij, uz pomoć vjetra osvaja Antarktiku, a onda kreće strijelom vremena. Nevidljiva budućnost kima glavom, a prapovijest joj se prepušta, sva. Igra prolazi kroz tanki ozonski omotač; vakuum oko planeta snažno joj se privija. Mjesec je, kažu, jedva čekao da uđe. Jedan po jedan planet obraća se iz Sunčeva sustava u njezin. I Sunce popušta, ne želi ostati samo. Igra nadire ništavilom, kroza smijeh usisava crne rupe. U nju probija jedna po jedna zvijezda, svaka uz manju ili veću eksploziju. Galaksije se natječu koja će joj prije. Putuje prema velikom prasku s jedne i prema beskonačnosti s druge strane sata. I dalje su dva igrača, ali više ne postoji trenutak u prostoru i vremenu koji nije dio igre. Ona se sada nalazi i unutar kutije. Ruševna utvrda popunjava se svojim inačicama iz prošlosti, postaje cijela.

Igra se širi izvan svemira. Kraj se ne nazire. Vanzemaljac iz trećeg susjednog svemira zove igrača, govori glasno u slušalicu. Objašnjava mu da to nije igra. Kaže da će se igrači kad-tad probuditi. Igrač kaže: dobro. Onda ćemo napisati još ljepšu igru. Nadam se da će i ona stići do tvojih dalekih ticala. Vanzemaljac šuti, smješka se i gleda u daljinu.

Come Monday Night (dođi, večeri ponedjeljka)

Objavljeno autor
Odgovori

[Ovo je sto pedeseta objava na Blogaritmu! Ako su vam dragi ovi tekstovi, pretplatite se na gumb koji bi se trebao nalaziti dolje desno. Ako tek uletavate, uletjeli ste u glazbenu fazu u kojoj komentiram pjesme s albuma God Help The Girl. Iduća je na redu… Zapravo, ne idem nikakvim redom. Na redu je ponedjeljak.]

Obožavam pjesme koje ne razumijem potpuno. One intrigiraju, otvaraju različita vrata, tjeraju me da im se vraćam, da razmišljam i zamišljam, kucam i nekamo probijam. S autorske strane teško je pogoditi taj optimalan balans između jasnog i nejasnog. Ako je nejasno, ne znači ništa. Ako je previše jasno, opet ne znači ništa – jer u pukoj izravnosti gubi se širina primjenjivosti, dubina značenja. Poeziju imamo tek u višeznačnosti, u potencijalu, u početku značenja koje dovršavaju tek čitateljeve naočale. Dobar pjesnik samo započinje govoriti. Krivo je dakle pitati što je pjesnik htio reći – jer da je htio reći, rekao bi. Zapravo nam je odjednom dao sva značenja koja pjesma može imati.

Na tragu Cohenova Boogie Streeta, i ova pjesma (na prvu) govori o sivilu svakodnevnog života. Ali nije pitanje što govori, nego kako govori. I tu je ta poezija koja me obara s nogu jer, da budem iskren, ne znam. Za ovu se pjesmu ne mogu odlučiti je li sretna ili nesretna. (Kao ni za Vidrićevog Mrtvaca, ili cijeli album Astral Weeks, ili…) Stihovi su jasni, a opet višeznačni. Duh koji ovo pjeva može biti i ovaj i onaj. Je li smiren ili frustriran? Optimist ili teški pesimist? Razočaran ili ispunjen?

Come Monday night, the day of work is done
Tuesday morning looms, the grey of ordinariness
Start by putting off your chores
And all the crushing bores
Say your morning prayers
Sing a rousing song
Then sing it on the long walk home

Je li ovaj poticaj na odgađanje radostan ili ciničan? Kakav je osjećaj odgođene jutarnje molitve izgovarati navečer? Je li duga šetnja kući nešto lijepo i atmosferično, ili samo znak da nam je posao daleko? Lijepo je pjevati rousing song, ali opet, zašto ga uopće trebamo pjevati?

Come Monday night, we’re in a state of grace
Twenty-million boys are caught up in a paper chase

Ovo je divna, genijalna slika! A slijedi je jasno razočaranje:

If the weekend promised much
Then it failed to touch
On a single count what I was hoping for
What I was hoping for

No pjesma tu ne završava. Ponedjeljak jest povratak u realnost, ali dolazi i kao trenutak introspekcije, gotovo ritualnog pročišćenja nakon vikenda koji nije ispunio očekivanja:

Come Monday night, we turn the telly off
To listen to the silence

Završni stihovi, čini se, pokušavaju uhvatiti ono svjetlo koje dolazi s ulice:

Light that comes in from outside
If you could catch it all
And pin it to your wall

Then you would sleep much better
Baby you would sleep much better

Što predstavlja to svjetlo? Je li ono ljepše od sunčeva svjetla koje će svanuti ujutro? Može li ona spavati – ili ne može? Kakva je večer ponedjeljka? Kakav je život? Je li to dobro ili loše?

Zašto se čini da, usprkos svim lyricsima na webu u kojima piše light, Catherine Ireton zapravo na tom mjestu otpjeva life???

Možda se ključ značenja krije u glazbenoj pratnji, ali ne znam bih li je opisao kao umirujuću ili melankoličnu. Netko je na YouTubeu napisao “This song makes me feel like everything is right in the world“, pa eto, možda je to.

Dance with Cassie (ili: zašto se ne zabavljaš?)

Objavljeno autor
Odgovori

O predzadnjoj pjesmi albuma God Help the Girl jedan je kritični kritičar napisao:

“Almost at the end, ‘I’ll Have to Dance with Cassie’ shows off the first unalloyed joy the album’s seen so far (…). Is this the climax, though? Our heroine learns to have fun dancing, with or without a boy? Did that really require a whole album to build up to?”

Well, yes. Lemme explain.

Čitajmo između redaka i osjetimo vibraciju pjesme. A ona je već u naslovu: morat ću plesati s Cassie, s prijateljicom, jer udvarača mi nema. Čujete li u tom naslovu – i činjenici da je to naslov! – zaigrani smijeh i prepuštanje? A poslušajte ove stihove:

The lover will lay down his sword and swear
He don’t exist

Dakle, ljubavnik će spustiti mač i zakleti se da ne postoji. Genijalno!

Nema u ovoj pjesmi ništa osobito mudro, ali baš zato, mudrost je na drugoj razini, u odabiru riječi, u tonu, u podtekstu. Tekstom se provlači topao, prozračan humor na vlastiti račun, odmak koji joj dopušta da prihvati i pleše. A ono što možda najviše govori o zabavljanju naratorice detalji su o kojima pjeva i to što se uspijeva usredotočiti na njih (umjesto na svoje unutarnje pizdarije). Što se uspijeva uživjeti u druge, u ne-sebe:

Boogie to the right
Cassie dances madly like a boxing kangaroo
Her little Joey buys the drinks
He’s in love more than he thinks

Umijeće je uspjeti izaći iz sebe. Najsretniji sam kad ne pišem o sebi (i kad nemam tu potrebu). Zašto ne bih pisao, recimo, o šahovskim otvaranjima? Ili o uzgoju maćuhica?

Ali ipak moram i o sebi. Jer moj odgovor kritičaru s početka ovog osvrta glasi: ovo uopće nije trivijalna pjesma. (On kao da nikad nije čitao Nietzchea, Hessea ili ikoga. Ili patio.) Ova pjesma je prosvjetljenje, i ja recimo uopće nisam na toj razini. Ne mogu se zabavljati kad me nešto muči. Ne mogu lako pustiti. Ne znam plesati s Cassie!

A vjerojatno ne zna ni Denis Katanec kad u svojoj Digresiji na zeku urla:

“ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?”

Ponekad se ipak zabavljam. Prošlog tjedna, na Bowie tributeu u Boogaloou, nisam bio osobito inspiriran, nije mi bilo lako probijati se kroz masu, pred kraj je postalo dosadno… Ali onda je krenula pjesma Wild Is The Wind… I ja kao lud pohrlio naprijed u masu, nije mi bio problem gurati se kroz ljude, i tako sam energično plesao i pjevao da su me dvije žene primijetile i dobacile: Hajde! Hajde! Bio je to onaj trenutak na kraju refrena kad se treba zaderati: “itseeeeelf!” I bome jesam.

Za kraj, citat iz Stepskog vuka – koji, slučajno ili ne, objašnjava pjesmu I’ll Have To Dance With Cassie. (Prijevod je srpski jer to izdanje imam doma; ako ne razumijete, zamolite nekoga da vam prevede. Nema veze.)

“Treba da živite, treba da naučite da se smejete. Treba da naučite da slušate prokletu radio-muziku života, treba da cenite duh koji njome provejava, treba da se smejete čitavom rusvaju u njoj. To je sve, više se od vas i ne traži.”

Zašto se ne zabavljam?

A Down and Dusky Blonde

Objavljeno autor
Odgovori

Nastavljam pisati o albumu God Help the Girl i počinjem – a kako drugačije? – od posljednje pjesme.

Iako je glazbeno relativno jednostavna (C, F, G), pogotovo nakon čudesnih nizova akorada na I Just Want Your Jeans i Dance With Cassie, nema to veze, ova je pjesma još bolja. Kruna albuma, šlag na kraju, udružuju se sve pjevačice i pjevaju – o čemu?

Često, kad me brat pita o čemu govori neka pjesma, nasmijem se i kažem: O životu! Jer o tome govore sve pjesme. Ali ova pjesma zaista govori o životu protagonistice albuma. Ne toliko činjenično: oslikava je šarmatno, ekspresionistički; kroza slike, misli i raspoloženja. Pjesmom se provlače razne teme, ali naglašeno je prijateljstvo, kao što Katanec svoju Jadu jadu završava Prijateljstvom II, a Stonesi svoj majstorski Tattoo You završavaju pjesmom Waiting on a Friend.

I pjesma počinje…

I fried my head, I’m not a brunette
I’m a down and dusky blonde
I am living in a tree
When I lie in bed I see
Beyond my lover’s head the moon, I hear the rain

Ako bih morao jednom rečenicom ovo prevesti, rekao bih: Nisam normalna; sanjarim. Ali nije mogao tako napisati. Ovo je bolje. Idemo dalje…

I am conscious of my voice
As a tool it’s more demure
Than your friend the singing queen
With her matinee good looks
She talks like talking from a book
I speak the language of my village, of my street

Uspoređuje svoj govor s tuđim, i to neopisivo šarmantno. Ali čitajte između redaka. U tonu gornje kitice krije se doza samosvijesti, samokritike, ali i toplog samoprihvaćanja. Toliko je mnogo rečeno, a da nije uopće rečeno!

Tell me tales of punk rockin’ girls
It’s a dim and distant page
But I mostly blame my age
Please make allowances for me
I do not see

It’s a drag that you’re getting old
I love to think about the year
When we sobbed and then we cheered
The town deserted like a film
The sun was baking dust for fun
Trees were withering by the day
Your torso crushing me
Into the country and the tunnels and the fields

Gornje dvije kitice opisuju protagonisticu daleko više nego kad bi bila činjenično opisana. Ako želite nekoga upoznati, ne pitajte ga što je po struci, gdje živi, gdje radi i slično. Pitajte ga što voli i o čemu razmišlja.

I read a book a day, like an apple
But I did not eat
And so the doctor came to me
He said a woman does not live
By the printed word
Forgive yourself and eat

Autumn sped along outside
Trick photography on speed
I was locked inside a room
They made a deal, they would control
The simple things like bodies
But I kept my soul

E, tu smo već u mračnijim vodama. Tumačenje ostavljam čitateljici za vježbu. Ono što sam preskočio su refreni! Pa evo ih:

But I need a friend and I choose you
I tell you the way I feel
The truth is crushing like a heel
I will forget the kiss and feel if you will do

Možda su bili ljubavnici, ali to sad nije bitno; ona treba prijatelja. Ovo nije ljubavna pjesma; dublja je i životnija od toga.

I konačno, posljednji refren:

When I needed someone I chose you
Because the fledgling soul awakes
And on the balcony she quakes
And she is waiting for the sign
And when the brother does not come
And when the sister’s much too young
She chooses
You

Novogodišnje predbilježbe i eliminacije

Objavljeno autor
2

Prije godinu dana pisao sam kako novogodišnje odluke ne funkcioniraju, a prije dvije godine kako moraju biti već prisutne (kao dio života) i toliko očite da ih je glupo nazvati “novogodišnjim odlukama” (jer inače neće funkcionirati). Ne postoji “novi list”. Ono što radim danas, na staru godinu, to ću raditi i u novoj godini. Što ne radim danas, neću raditi ni sutra.

Postoje, ipak, dvije kategorije odluka koje donekle funkcioniraju (u smislu da mogu potrajati), a to su odluke koje imaju trenutni učinak u vanjskom svijetu. Dopustite da objasnim!

Prvu kategoriju takvih odluka zovem predbilježbama. Riječ je o fizičkim koracima koji olakšavaju ili povećavaju vjerojatnost provođenja ciljne aktivnosti. To su, primjerice: kupnja blendera za zdrave smoothije, učlanjenje u teretanu, kupnja pretplate za kazalište ili za dućan zdrave hrane, dogovor o redovitom druženju s prijateljima, kupnja glazbenog instrumenta, instalacija aplikacije za upoznavanje, kupnja pametnog prstena i tenisica za trčanje, plaćanje kotizacije za idući njujorški maraton, naručivanje na psihoterapiju, prosidba, kupnja tečaja o uzgoju rotkvica i slično. Sve ove odluke imaju neki trenutni učinak u vanjskom svijetu: ne događaju se samo u našoj glavi, a uloženi novac povećava vjerojatnost da ćemo se držati zacrtanog. Unatoč tome, nema garancije da će se predbilježba ostvariti, da ćemo zaista svirati kupljeni instrument ili redovito ići u teretanu. Jednom davno upisao sam se u planinarsko društvo, platio godišnju članarinu i dobio lijepu iskaznicu, ali nisam otišao ni na jedan jedini izlet s njima. Da se razumijemo, nisam ja bio lijen (mislim da ta riječ nema smisla), ja jednostavno nisam želio planinariti, a pogreška je bila u samozavaravanju da želim. Volio sam ideju planinarenja, ali ne i planinarenje samo. Tako je kad volimo nešto u ideji, ali zapravo ne uživamo u odgovarajućem procesu. Naučimo to razlučivati i bit ćemo pametniji.

Drugu kategoriju odluka s trenutnim učinkom zovem eliminacijama; to su jedine odluke koje odmah uspijevaju jer su jednokratne i ne impliciraju nikakav kasniji angažman. One su u nekom smislu suprotne od predbilježbi; to su odbilježbe kojima trajno uklanjamo neku aktivnost ili kontraproduktivan dio života. Primjeri: brisanje neke aplikacije ili računa na društvenoj mreži (ne samo deaktivacija, nego brisanje), prodaja televizora ili igraće konzole, doniranje iznosa koji bi tijekom iduće godine otišao na alkohol/cigarete/smeće-hranu, napuštanje vjerske organizacije, davanje otkaza, raskid veze, vazektomija, odvoz glomaznog otpada iz podruma… (Nemojte napraviti baš sve od navedenog.) Za razliku od predbilježbi, eliminacije obično nisu reverzibilne, zato treba paziti i ne zajebavati se previše. Uvijek se treba zapitati: je li to dobro ili loše?

Ali u konačnici, ništa mi ne moramo. Možemo se uopće ne zamarati optimiranjem života i pametnim trošenjem vremena. Ne moramo odlučiti ništa. Kad su toliki ljudi potratili svoje živote, valjda smijem i ja.

God Help the Girl

Objavljeno autor
4

Glazba je umrla smrću albuma. Počelo je spotovima, a nastavilo se glazbom na telefonima, internetom, poplavom videa koji (pri/od)vlače pažnju, autoplayom i sveopćim šaltanjem. Nema više onog osjećaja kad fizički primjerak albuma staviš u player i slušaš ga od početka do kraja, kao film, kao priču koja je više od zbroja svojih dijelova, više od pojedinačnih pjesama. Bez ekrana koji ti odvlači pažnju. Ekrani su uništili glazbu: uništili su albume, uništili su strpljenje, imaginaciju, ugođaj. Zamisli da imaš običaj jednim klikom prebacivati s jednog filma na drugi. Nema uživljavanja, nema ničega. Ako glazbu imaš svugdje, nemaš je nigdje.

Pored Achtunga od U2 i Exilea od Stonesa (o prvom sam već pisao, o drugom još nisam), God Help the Girl mi je najdraži album. Za razliku od prethodnih dvaju, on nije toliko poznat i hvaljen, ali tim bolje: veća je šansa da ga niste čuli. Taj album čak ima više varijanti jer je snimljen i odgovarajući film, pa su iste pjesme kao soundtrack snimile i njegove glumice, ali s daleko manje šarma nego prvotne pjevačice. Prava verzija albuma je ova, s Catherine Ireton na naslovnici. Ona pjeva većinu pjesama, a autor i alfa i omega albuma Stuart je Murdoch, kojemu – po meni – životno djelo nije bend Belle and Sebastian, nego upravo ovaj album. Koji me je, između ostalog, svojim anđeoskim ženskim glasovima tješio u ljeto 2021. godine. Na fejsu sam već objavio više bilješki (ili bilježaka?) o njemu:

Ne znam što je bolje: glazba ili tekstovi (ili aranžmani). Ljepota tekstova leži u činjenici da pričaju vrlo određenu priču, stvarnosni su, pitki i nepretenciozni, s mnoštvom upečatljivih detalja, dovoljno lagani i lepršavi, a ipak – pametni, višeslojni te puni suptilne dubine i suosjećanja u svakoj pjesmi, u svakoj kitici. Pisat ću o svim pjesmama u jednoj od idućih objava! Wait for iiiit…

Efektivno darivanje

Objavljeno autor
1

Vrijeme je darivanja! Odavno sam uvjeren da trebam što više pomoći bićima s manje životne sreće, što je ponekad najlakše doniranjem. Ali ne feelerski, po nekom oglasu, slici ili videu, nego racionalno, pažljivo, ondje gdje će mojih sto ili tisuću dolara učiniti najviše dobra. Nema smisla donirati za učinak X ako za isti novčani iznos možemo na drugom mjestu (npr. u Africi) izazvati učinak od 100X! Većina ljudi pazi na svoj novac i važe kad nešto kupuje, uspoređujući koliko čega dobiva za određenu cijenu – ali samo manjina radi sličnu analizu kada donira. Većina donacija mogla bi, na drugim mjestima, učiniti sto do tisuću puta više nego što sada čini.

Na kojim mjestima? Srećom postoje organizacije poput Give Well koje rješavaju taj problem, pronalaze najbolje karitase i preusmjeravaju im novac. (Primjer: za $7 jedno se dijete u Africi zaštiti protiv malarije, a svakih $5000 statistički spasi jedan život, uz mnoge druge pozitivne popratne učinke.) Njihov je rad prava znanost, uzimaju u obzir cijelu kaskadu učinaka i pod velikim su povećalom efektivnih altruista (EA ❤️) koji znaju da je svaki život važan i da su stoga važne metrike – broja života, kvalitete života itd.

Želim u nekom trenutku potpisati 10% Pledge kojim se (neformalno) obvezujem donirati 10% svojih primanja efektivnim organizacijama. Ali nisam još spreman na taj korak i shvatio sam da neću biti još neko vrijeme. I onda sam, u duhu antiperfekcionizma, odlučio napraviti barem nešto i donirati ne 10%, nego tek 2% svojih ovogodišnjih primanja. I to je nešto! Pola moje donacije otišlo je u EA Global Health and Development Fund, a pola u EA Animal Welfare Fund. Riječ je o “metakaritasima” poput Give Well-a. Ako biste radije donirali izravno, ove su stranice dobra polazna točka, a dobar izvor informacija i različitih mišljenja je EA forum.

“Real compassion is not glamorous.” – Najbolji način pomaganja nije uvijek emocionalno nagrađujuć. Ne moramo nužno vidjeti primatelja naše pomoći.

Ako donirate, slobodno se pohvalite. Ako se netko javno pohvali da je učinio dobro djelo, i ako ta pohvala potakne nekoga da i on učini dobro djelo, učinjena su barem dva dobra djela. Štoviše, potencijal daljnjeg širenja je neograničen. Bitan je učinak, bitno je djelo, a motivacija je nebitna u usporedbi s učinkom. Ako netko učini dobro djelo iz egoističnih razloga, ono je i dalje učinjeno. Sebičnost je dobra ako nas potiče na dobra djela. Naravno, doniranje ne treba biti psihološki supstitut za nešto što izbjegavamo i ne oslobađa nas odgovornosti za ostale (neposrednije) moralne i druge imperative života – najbliži su nam uvijek najbliži. Ali ako je “dobar osjećaj” jedan (ili čak ključni) od razloga za doniranje, u tome nema ništa loše. Zapravo nema veze osjećao se ja dobro ili loše, sebično ili empatično, hoću li dobiti neko “priznanje” ili ne – dok god se čine dobra djela (jer to je cilj). Ako smo racionalni, čak i egoistični možemo svijet učiniti boljim.

(Prošlogodišnja objava slične tematike nalazi se ovdje.)

Kako se pripremiti za zimu

Objavljeno autor
1

Nakon što sam, ranije, bio napisao tekstove Kako se pripremiti za ljeto i Kako se pripremiti za jesen, rekli su mi ljudi da očekuju nešto i za zimu. Razmišljajući što bih napisao na ovu temu, shvatio da sam da nema potrebe – društvo je već odavno izumilo sasvim adekvatnu psihološku pripremu za zimu i svu tu hladnoću i mrak.

Naime, kako ja vidim stvari, onaj pravi psihološki smisao adventa i Božića ne leži u kršćanstvu, u duhovnom – nego upravo u svjetovnom, poganskom, u onome što Božić zapravo jest. A to je distrakcija. Nemojte se žaliti ako vam je Božića na trenutke i previše – to je njegov smisao. Sjaj svih tih kuglica i lampica, kuhanog vina, fritula, crkava, polnoćki, pjesama, poklona, gužve, prezauzetosti, umora i svega ostalog – to je ono što nas tako lijepo i uspješno odvlači od mračnog i hladnog pada u početak duge zime. Božić je evoluirao kao svjetionik koji zaklanja pogled na tmurne i ledene mjesece pred nama. On je precizan cilj naše jurnjave, točka koja nadglasava i prosinac i sve ono što slijedi: siječanj, veljaču i odgovarajuća ljudska stanja smrzavanja. Religija nije drugo nego psihologija: ponekad loša, a ponekad sjajna kao Božić. Da, počinje zima, ali svjetla adventa zovu – još smo tu.

Ne trebamo se, dakle, pripremati za zimu – civilizacija je to već riješila. Ili se barem dobro pobrinula za to: problem pripreme za zimu sveden je na (ipak lakši) problem pripreme za Božić, a u taj smo problem – ili rješenje – svi gurnuti, voljeli mi Božić ili ne. Zato uživajmo u tim gužvama. Ljudska civilizacija, uza sve svoje nevolje i promašaje, pametna je mašina koja na razini stoljeća i tisućljeća ipak rješava probleme. Zajedno smo u ovome.

Za Crni petak kupite si igračke

Objavljeno autor
Odgovori

Priča se da je Zdravko Mamić jednom na poluvremenu unezvjereno ušao u svlačionicu i jednom igraču zagalamio: Uzet ću ti sve igračke!!! A znate onaj Pervanov krik iz Sabora, kad kaže: To je igračka!!! E pa zato danas pričamo o igračkama.

Znate ono kad jedan bebač dođe u goste kod drugog bebača i ponese svoju igračku? I onda se oni igraju tako da se, zapravo, svaki od njih igra sa svojim igračkama i to pokazuje drugome. E tako je i s glazbom: instrumenti su naše igračke! Ljudi kad snimaju i nastupaju zapravo pokazuju drugima kako se igraju sa svojim igračkama. Ja se igram ovako, ti se igraš ovako. To je smisao glazbe.

Ako pas Rambo ima svoju igračku, zašto ja ne bih imao svoju?

Ima još igračaka, ima raznih vrsta igračaka. Zvučnici, glazba ova i ona, utezi, sprave za vježbanje, društvene igre, kistovi i platna, tempera-boje u boji a i bijele i crne, puzzle, legići, narukvice, ogrlice, šminkica, lopte, loptice, reketi, golovi i kućni ljubimci. (Da, kupite si i one seksi igračke, zaslužili ste.) Stiže Black Friday i valja se potrošiti. Nemojte samo previše klik-klik, dućani su još uvijek otvoreni, možda se sretnemo.

Ne idem na Interliber

Objavljeno autor
Odgovori

Jedne godine, tumarajući Interliberom, u kutu paviljona ugledao sam štand s natpisom “Mi čitamo vaše knjige”. Pogledavši bolje, shvatio sam da sam pogrešno pročitao: zapravo je pisalo “Mi čuvamo vaše knjige”. Riječ je uslužnom štandu gdje je moguće privremeno odložiti kupljene knjige dok se kupuju druge. No mene je zagolicala ova prva mogućnost: mi čitamo vaše knjige. To bi bilo odlično. Neka ih oni pročitaju, kako ja ne bih morao!

Nije riječ o tome da ne uživam u čitanju. Uživam, ali nisam od onih koji mogu čitati satima. Skoro sve mi je dosadno, brzo se umaram i u stanju sam jednu jedinu pjesmu čitati (a i pisati) godinama. I nekako priželjkujem da ne moram više ništa čitati. A onda opet poželim.

Što sam stariji, to više prelazim iz svega u ništa. Recimo, u srednjoj sam bio nadobudan, htio sam sve pročitati, sve naučiti, s naglaskom na htio – moja disciplina čitanja nije bila ništa bolja nego danas. Tako sam džaba printao razne matematičke knjige; sjećam se, cijelu knjigu o CSB nejednakosti sam bio isprintao – i samo načeo, nikad pročitao. Ne samo da nikad neću sustići suvremenu književnost, nego vjerojatno neću nadoknaditi ni srednjoškolske lektire, koje sam rijetko čitao jer nas profesor nije tjerao. O svim nepročitanim knjigama koje imam doma – da i ne govorim. Dođite, poklonit ću vam neku.

I s vremenom mi je postalo jasno da čak i mnoge važne knjige koje “želim” pročitati zapravo nikad neću pročitati. Zauvijek će mi ostati strane. Tih važnih ima previše, a život je prebrz i pregust. Nikad neću sustići ni klasičnu ni suvremenu književnost i nikad neću naučiti svu onu matematiku i fiziku. Napravit ću Interliber 2 i taj će paviljon sadržavati one knjige koje ćemo zaista pročitati od svih onih knjiga koje kanimo pročitati. Paviljon će, dakle, biti potpuno prazan. Ionako je previše svega.

Naravno, kad bih zbilja želio, našao bih načina. U starim bilješkama koje su mi poslužile za ovaj tekst našao sam i sljedeće pitanje: sve stvari koje zapravo radim, da li njih zbilja želim ili ih radim iz navike, iz inercije? Ali to sam pitanje sebi u međuvremenu razjasnio. Sve što radim, čak i najveće kontraproduktivne gluposti od kojih nema ni koristi ni pravog užitka, radim jer želim. Možda ne cijeli ja, ali neki dio mene. Ne odbacujem nijedan svoj dio – stvari su takve kakve jesu (možda će sutra biti drugačije). Ownam svoju lijenost, ownam sve što sam učinio, propustio, pročitao i nepročitao. Pogotovo ono što nisam. Pusti knjige, ko ih jebe, ionako je svega previše, riječi i glasova je toliko mnogo da ih više i nema.