Arhiva Autora: Adrian

Kad bi bilo sve

Objavljeno autor
1

kad bi bili riješeni
svi mali zadaci
i veliki snovi
sve visoke i niske želje
sve pronađeno
dovršeno
ispunjeno, ispražnjeno
i svako zrnce prašine u kući
obrisano

što bi radio?

bi li išta pisao
govorio
išta čitao
bi li samo sjedio
i buljio
bi li ležao
sam
i s kim
bi li trčao
ili hodao
nekamo
daleko

Zauzeti beskrajnim nizom zadataka u kojemu nikad nismo gotovi i riješeni, za osvježavanje i povrat perspektive dobro je zamisliti sasvim drugačiju situaciju, onu u kojoj smo napravili, postigli i dobili SVE i sad više ne moramo ništa. Što bismo onda? Možda bi nam odgovor na to pitanje trebao biti prioritet i ovoj stvarnoj situaciji gdje nije ništa gotovo i riješeno. Ono što bih radio u idealnom scenariju možda trebam raditi i sada. Možda.

Netko će reći da je sreća upravo u rješavanju zadataka. Ja kao matematičar i bivši natjecatelj to itekako znam. Ima jedna De Mellova duhovna priča, ide ovako nekako… Nemirni učenik kaže učitelju da nikako ne uspijeva doći do prosvjetljenja i naći svoje blago. Što je moje blago, učitelju? A ovaj mu odgovara: To traženje koje te je zahvatilo.

Ne zaključujem ništa, samo naglas razmišljam. Jao onome tko se usudi zaključivati! Nego, kad smo već kod svega: čini se da danas u nekom smislu (a pogotovo s AI koji mi može, ili će uskoro moći, izgenerirati što god hoću: filmove, književnost i glazbu) imamo sve. Arcade Fire još su 2017. objavili sjajnu pjesmu Everything Now. Značenje pjesme? Previše izbora, previše sadržaja, a ničega nema. Kao što bi rekao naš Dino Merlin: svega mi donesi; noćas nešto lijepo treba da se desi (jašta će, kako da ne).

Treba li se vratiti? Make it home again from everything now? Ne! Nema vraćanja; treba se mijenjati sa svijetom i prije svijeta; idemo radije napraviti nešto novo, a dobro, sa onim s(t/r)anjem koje imamo.

Isprike na nedorečenosti svega ovoga. (Pun intended.) Ne možeš sve.

Znam li spavati

Objavljeno autor
1

San u busu je oblik meditacije,
Tijelo u zavojima zibaju valovi
I ima nešto od popodnevnih dječjih snova.
(…)
Krevet je ovdje udobniji od onog na otoku.
Nakon dugo vremena uspavat će me tramvaji.

— Jakob Filić, iz pjesme Povratak

Jakob očito zna spavati. I ja znam spavati, ali samo u tišini: kakva sreća da ne živim pored tramvaja! Volio bih da me netko nauči spavati: u autobusu, pored prometne ulice, uz bučne susjede ili ukućane.

To je pitanje koje se ne tiče samo buke ili čepića za uši (inače, ako koga zanima, upotrebljavam one spužvaste, jednokratne, iz Müllera; nisu savršeni, ali nisam ni ja), nego se tiče duboke osjetljivosti ili, s druge strane, prepuštenosti životu. Povjerenja. Prije desetak godina pitao sam prijatelja kako uspijeva zaspati pored cimera koji hrče, a on je rekao da cimerovo hrkanje doživljava pozitivno, kao znak da “on spava, pa ću i ja”. Koji pozitivac! Kad me u stanu u Utrinama budilo i izluđivalo kasnonoćno ili ranojutarnje lupkanje u cijevima grijanja, mama mi je rekla da njoj to ne smeta jer je podsjeća da imamo grijanje, da nam je toplo. Njenu pozitivu možda nikad neću imati.

Kako se to spava? Stonesi u pjesmi Sleep Tonight kažu: “All you got to do is close your eyes“. Stvarno? Zaista, čovjek – kako bi zaspao – ne treba učiniti ništa. Ponekad je baš to ništa najteže. Ipak, istina je da život zaista može pričekati dok odspavam. Da ne moram smisliti i riješiti, da stvari mogu po noći ostati neriješene; da je, u konačnici, sve u redu i da je svijet suštinski sigurno mjesto, čak i kad je buka. Vjera ili povjerenje u život, dođe ti na isto.

—

P. S. Prigodno, stihovi iz moje bilježnice, od prije nekoliko godina:

nešto jesam
ali nisam neki spavač

recimo, kad legnem
treba vremena da i svijet
sa mnom se smiri
pomiri i legne
i da se poslije tog traženja
napokon sjetim nečega
dovoljno nebitnog
da zaspim

neki uspiju odmah
neki čvrsto
dugo
mirno i duboko
kao more pored tebe spavaju

a ti
hodaš na mekim prstima
jer nisam more

Da

Objavljeno autor
1

“Ali hajd, ispruži ruku prema tami”

– Luca Kozina, iz pjesme “U središte tebe”

“Kad ti je hladno, neka ti je posve hladno. Kad ti je vruće, neka ti je posve vruće.”

– Zen izreka

Savjet iz autoškole: kad ti auto prokliže, okreni kotače u smjeru u kojem kliziš kako bi povratio prianjanje. Kontraintuitivno je – zar zaista želim okrenuti volan prema provaliji? – ali to je jedino rješenje.

Na nekom koncertu Stonesa netko je iz publike, usred pjesme, nešto bacio na Micka Jaggera – ne sjećam se detalja, ali mislim da nije bilo prijateljski. A Mick, umjesto da ustukne i odmakne se kao što bi mnogi instinktivno učinili, pjevajući je krenuo prema publici i mjestu odakle je predmet stigao. Tako sam barem zapamtio. Nije to bilo promišljeno, bio je tek trenutak koji mnogi nisu ni opazili – ali odražava duboki instinkt.

Kad te netko progoni u snu, rješenje je obično prestati bježati i okrenuti se prema njemu. Pustiti mu da te uhvati, da te pojede, da ti prožme tijelo i prođe kroz njega. Izloži se strahu i demonima: dotakni ih, vidjet ćeš, načinjeni su od papira (iz gore citirane pjesme). Ako bježiš od anksioznosti, pokušaj je osjetiti što više i jače. Pronađi je u tijelu i pusti je da gori. Pa što ako me nikad ne prestane boljeti?

Pokušavam ovim slikama dočarati unutarnji stav, psihološku istinu kojoj sve češće konvergiram: umjesto od, ići prema. Ali ne mislim sad na akcije, riječi i djela. Ispod, u tijelu, stvari su primitivnije: ondje se, od časa do časa, igra svodi samo na dva moguća poteza. Otpor ili prepuštanje, kontrakcija ili širenje, ne ili da. Ako sam išta shvatio o duhovnosti, to se sve može svesti na jedan jedini slog: da.

Opet, ne mislim na ponašanje, nego na potez unutarnjeg tijela. A onda bihevioralno, prema van, može slijediti i ostanak i odlazak, i mir i borba, kako za koga i u kojoj situaciji. Nekad ćemo uspjeti, a nekad je teža i važnija misija ne uspjeti, razočarati, upropastiti i onda unatoč svemu ostati potpuno u toj nevolji, uza sebe, bez krivnje i s ljubavlju.

Ne je otpor: tijelo koje ne prihvaća ono što doživljava, brani se, grči se, negira svijet. (Kad kažem svijet, ne mislim na neki objektivni svijet, nego na ono u što sam sada i ovdje uronjen: možemo ga zvati i stvarnošću, sadašnjošću, bogom.) S druge strane, Da otpušta svaki stisak (često se i doslovno u tijelu nešto otkoči): neka bude strah, neka bude patnja, tuga, plač, drhtanje, ili radost. Prepuštanje je raspelo, Isus na križu raširenih ruku, dopuštenje da nas svijet zapljusne najjače što može, da ga osjetimo. Da budemo svijet. Prkosno predavanje Njemu, čak i kad je neprijatelj: beskonačno povjerenje. Ljubav, amor fati; ne tražim ništa i neka mi se dogodi bilo što.

Bilješke s renovacije, peti dio

Objavljeno autor
Odgovori

Ili: o radosti pripreme!

Slušam magičnog Neila Younga u više-ne-toliko-praznoj sobi: ako ništa drugo, ja sam unutra, Neil Young također, a i novi stol. Složio sam si cijeli mini setup za glazbenu produkciju: audio interface, mikrofon, slušalice, klavijature ispod stola, gitare i efekti sa strane. Napokon imam pošten radni stol, napokon sam spreman. Mogu raditi BILO ŠTO.

Nevolja je, naravno, u tome što mi se ne da. Mnogo se radije pripremam i planiram nego što zaista radim. Odatle podnaslov: o radosti pripreme. Pripremio sam se, ali ne snimam glazbu, radost je bila u pripremi.

Moja muzička oprema podsjeća me na jednu karikaturu Srećka Puntarića, koju ne mogu više pronaći pa ću je pokušati prepričati. Nacrtan je dućan sa sportskom opremom: na policama i zidovima visi sva moguća odjeća, obuća, reketi, palice, lopte ove i one, sprave, utezi, vijače, karike, skije, klizaljke, štitnici, znojnici, ma sve što možete zamisliti. I pazite sad, u taj dućan ulazi potpuno gol čovječuljak i pita prodavača: BI LI JA MOGO POSTAT SPORTAŠ?

A prodavač mu veselo odgovara: BI!!!

Meni je to genijalna karikatura. Tako i ja dođem u bauhaus (ne baš gol) i pitam: BI LI JA MOGO POSTAT MAJSTOR? A čovjek mi odgovara: BI! Ili, ulazim u glazbeni dućan i pitam… Dobro, shvatili ste već.

Razmišljao sam zašto me projekt renovacija (ponekad) toliko ispunjava. Koja je to njegova najsretnija karakteristika? Možda je to potpuna definiranost svih koraka: točno znaš što trebaš napraviti, mjerljivo se krećeš od nula do sto posto i svaki te korak zadovoljava, kao u igrici. I uglavnom uvijek napreduješ, postotak raste, nikad te ne vraća na nulu. Nema kvantnih skokova kao u nekim drugim područjima života gdje samo tapkamo u mraku dok se nekako ne upali svjetlo.

A možda je, s druge strane, najsretnija komponenta renovacije ono u čemu sam uvijek bio odličan: kombinatorika, matematika, renovacija kao kreacija na papiru i na ekranu, kao raspored, liste i natuknice, uspoređivanje i vaganje različitih opcija. Renovacija kao križaljka, kao šah, kao Blogaritam, kao slaganje poretka poslova koje je zanimljivije od samih tih poslova. Isto vrijedi za matematiku u odnosu na znanost, te za umjetnost u odnosu na život.

Bilješke s renovacije, četvrti dio

Objavljeno autor
1

Ovdje je riječ o praznoj sobi. Maknuo sam namještaj, okrečio, i velika je soba sada prazna. Čeka opremanje. Okej, nije baš potpuno prazna – ja sam sad u njoj, recimo, a i za pretpostaviti je da ne sjedim baš na podu – ali manje-više, prazna je. Divna je kreativnost opremanja prazne sobe. Praznina ima beskonačan potencijal, tisuće mogućnosti roje se glavom i bilježnicama, a ipak, soba nikad neće biti ljepša nego sada kad je prazna. Zašto?

Naime, u praznoj sobi nema ničega – a kad je tako, ona je prostor u kojemu ništa ne činim i ništa ne nastojim. I kad uspijem ući u tom duhu, slobodan sam. Kao tijekom duge vožnje vlakom ili autobusom, ne nameće se ništa i ne moram ništa.

To je onaj duboki, kontraintuitivni temelj egzistencije: ne moraš ništa, ne moraš zaslužiti postojanje, dovoljan si i kad ništa ne popravljaš, ništa ne mijenjaš, dovoljan si bez ičega, život je bezimen i ništa ne traži, nema očekivanja, nema pravila, nema evaluacije, nitko ne traži da se smiriš, promijeniš, potrudiš, nema uvjeta, dovoljan si. Svi čeznemo za tim osjećajem prema samome sebi (to je ljubav, ostalo je laž) i sve što činimo bez njega, činimo iz gladi. A kad ne moramo činiti ništa, sve što činimo je bonus, ekstra, izražaj, umjetnost. Ljubav.

U praznoj sobi dva su stolca. Ja i dijete. To dijete sam ja – u vremenima kad se osjećam najgore i najranjivije. Gledam ga i osluškujem. Ono ne zna govoriti pa pokušavam ja. Kad kažem nešto što prepozna kao istinu, nešto što i samo želi reći, ono zaplače. Događa se kontakt. Kažem mu da smo tu i da ne mora ništa. Ono plače jer rijetko čuje nešto toliko divno.

To je prazna soba, i ne moram je opremiti. Trudi se koliko hoćeš, ali bez radikalnog prihvaćanja ostaješ gladan.

Bilješke s renovacije, treći dio

Objavljeno autor
1

Izvinjavam se na malo opuštenijem stilu pisanja ali mi građevinci nemamo vremena za zajebanciju. Znači neki dan me majstor pita čime se bavim i kaže “vjerojatno nisi u građevini”. Okej nisam, ali lik me očito nikad nije vidio kako koristim fleksericu. Nisam ja skroz novi u građevini, ja znam dosta toga u građevini… Cijeli bauhaus ti znam gdje je šta i za šta je šta, mogu ti obilazak napraviti, šta god ne znaš pitaj mene. Recimo fugenfuller uopće nije tamo gdje je bio nego ga moraš uzeti u drive-in areni. I onda ga samo zamiješaš, nikakav problem. Gleterica i vozi. Za djecu praktički. Nedavno sam kupio fleksericu, njome prerezao lajsnu, iako mi je čovjek koji mi je prodao tu lajsnu rekao da bi je on radije rezao ručnom pilom. E pa frajeru probao sam i to i lošije mi je ispalo, daleko neurednije, a nakon flekserice može proć samo malo pobrusiš. Ili frajer ne zna koristiti fleksericu ili ja ne znam koristiti ručnu. Nema to veze nije problem nikakav. Može sve riješimo.

Ja ne znam kako sam ja prije živio bez ove flekserice, ona je tako divno stvorenje alat. Znači ja sad s njom sve mogu prepiliti. Lako za lajsne, nego mogu i pločice rezati, mogu stolicu prepiliti, namještaj rezati, cijevi od vode i grijanja, mogu vrata, stolariju, mogu i televizor prepiliti ako treba, znači šta god ti treba i šta god hoćeš ja sad tebi s tim mogu prepiliti. I uopće se ne troši, samo mijenjaš rezne diskove za različite materijale, imaš za metal, drvo, keramiku, ovo, ono, a imaš i za brušenje ako ti treba, i samo mijenjaš, kupuješ i režeš šta god hoćeš, režeš brusiš i radiš šta hoćeš. Ja se sad s tom fleksericom osjećam boljim čovjekom, sad mogu puno više nego što sam prije mogao. Kad ti nešto treba, može to nema problema.

Neka je blažen dobri duh bauhausa, pevexa i feroterma. Zanatlije ne filozofiraju, oni uglavljuju štokove iza kojih mirno spavaju i dobri i zli. I kraljevi i prosjaci. I oni koji imaju fleksericu i oni koji je nemaju.

Bilješke s renovacije, drugi dio

Objavljeno autor
Odgovori

U Bajci o vratima Danijela Dragojevića, vrata, čini se, simboliziraju ljubav, a u dubljem smislu i bilo što što nam trenutno stoji na putu: idući proboj, stepenicu ili promjenu kroz koju nam je proći. Vrata su fakultet, vrata su posao. Vrata su rođenje, vrata su smrt, vrata su selidba, vrata su prelazak iz jedne faze života u drugi.

A ipak, vratardžijama – majstorima koji ugrađuju vrata – vrata su vrata. Tako je bilo i dvojici koji su mi neki dan montirali sobna vrata, šest komada, dobar su posao napravili, stan se preporodio. U predsoblju je, ne brojeći ulazna vrata, čak pet vrata iz kojih se ulazi u pet različitih prostorija. Kao u onoj sceni iz petog dijela Harryja Pottera, Room of Doors, tajnovita su vrata kad ne znaš što je iza njih. Lijepo mi je ući u predsoblje, zatvoriti sva ta vrata i onda pitati: Kamo želite, gospodine? Može i vamo i tamo, nema problema.

(Sjetio sam se pjesmice koju sam napisao nekad davno, nije ništa posebno, ali paše uz ovu tematiku:

On je još mali
i ne može dosegnuti kvaku.
Što li je tamo, s druge strane?
U vrata gledaju njegove oči.
Sada si mali, al’ skoro ćeš moći:
brzo će doći dani i noći
u kojima više nećeš stajati
i čekati pred pragom:
vrata ćeš otvarati
i tražit ćeš svom snagom.

)

Sad kad imam nova vrata, veliko je pitanje hoću li ih zatvarati. Jer dosad sam većinu vrata u stanu držao otvorenima. Znači, otvorene sobe, kupaonica, WC, zašto ne, praktično je, pogotovo kad si sam, nemaš što zatvarati, zašto bih išta zatvarao? Osim toga, ta stara vrata nisu se baš lijepo zatvarala, tko bi se još i s time zajebavao. E, ali ova nova, sad bih ih mogao početi zatvarati. Jako se lako zatvaraju, ne treba ti kvaka da ih zatvoriš, imaju magnet i samo ih gurneš. Mada su kvake fantastične i možda ću ih ipak iz gušta upotrebljavati i za zatvaranje, a ne samo za otvaranje. Osim toga, vrata su lijepa i moćna i bolje izgledaju kad su zatvorena. Ali znajući mene i moju neku lijenost sklonost minimalizmu i jednostavnosti, ne mogu biti siguran da ću ih zatvarati. Kad mi dođete u posjetu, bit će sigurno zatvorena, to je ljepše. Mislim, otvorit ću vam da uđete, naravno, može i vamo i tamo, vrlo rado.

Projekt Madison

Objavljeno autor
1

“Sve druge su mi bezveze”, kaže prijatelj, “osim Madison”.

Tko je Madison?

Ali Madison još ne postoji. To je apstraktni placeholder za ono što on želi. U grubim obrisima bila bi to američka cura, ali ni to nije sigurno. (Ime prijatelja poznato je redakciji, ali ga ne otkrivamo za slučaj da ga gugla neka neamerikanka.) Commencing project Madison!, nedavno je napisao na story.

Moja interpretacija? Ovo je duboka filozofska ideja. Kao što vjernici priznaju da ne znaju što je Bog, tako ni on ne zna što je Madison. Zna da postoji nešto – ili je, zapravo, dovoljno da želi da postoji nešto – što će ga obuzeti ili ga već obuzima, ali je zasad bez jasnog opisa, i to je Madison.

“Ja smisao zapravo ne znam”, rekao je jedan vjernik, “ali težim prema njemu.” Jedan drugi vjernik, kad sam ga pitao zašto misli da je sve to u što vjeruje istina, odgovorio je – potpuno svjestan da me taj odgovor ne zadovoljava – kako on hoće da je to istina i tako čini. Tražite najprije kraljevstvo, kaže Isus, drugo je nebitno i nadodat će vam se. A što je kraljevstvo? Ni on ne kaže preciznije nego: zrno gorušice, rijedak biser, blago zakopano na njivi, Madison. I nije li ono “prodaj sve što imaš” analogno ovome “sve druge su mi bezveze”? Sveta je neuznemirenost svime što nije Bog.

Privlači me ideja da projekt Madison bude ono što me drži budnim iako je nepoznato – poznat je tek približan smjer – a toliko je važno da umanjuje značaj svega ostalog (dakle, svega). Težim, idem, radim i krivudam u smjeru koji mi se čini madisonski, i budim se svakog dana radi tog projekta. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi, rekao bi Josip Pupačić. Zvijezda se skriva i premješta iza svakog novog ugla; razbijam se o zidove i nastavljam ići.

Dobri su i konkretni ciljevi. Oni, međutim, određuju; sužavaju neograničeni potencijal neodređenog. Treba paziti da nas ne vežu, da ne zaboravimo Madison. On je praznina, kuća u koju stane beskonačno mnogo.

Bilješke s renovacije, prvi dio

Objavljeno autor
Odgovori

“Krečenje je gospodski posao”, priča mi taksist na Aleji Bologne nakon što sam mu rekao da planiram sam okrečiti stan, uz ozbiljno krpanje i gletanje zidova nakon zamjene stolarije. Nisam se usudio sam lijepiti pločice i parket, ali za struju i krečenje sam valjda sposoban. To su ipak finiji poslovi, s manjim stupnjem “građevinskosti”. Taksist mi dalje priča kako je neki njegov prijatelj sam napravio kuću, bez ikakvih majstora, od temelja do stropa – jedino je morao od majstora uzeti miješalicu za beton. Miješalica je dakle ultimativni, “najgrađevinskiji” alat, nagrublji poslije bagera i sličnih nedohvatljivih momaka, a četka za farbanje je valjda najfiniji. Između su sve one štemalice, pile, brusilice, bušilice i čekići. Ja sam zasad (ili nisam još) tek soboslikar, bolje rečeno slaboslikar, ali nadam se da ću uskoro napredovati i prema ovim nižim, grubljim, jačim, tvrđim, građevinskijim poslovima. Stoga, ako imate neku vikendicu koju treba urediti i gdje radovi ne moraju biti baš savršeni, pozovite me da se učim. Ne bojim se prašine, velik sam, kršan i relativno fit, a u slučaju prelaska u fizikalce sigurno ću krenuti u teretanu. Dok učim, radim besplatno, samo me pošteno nahranite i napojite. Pijem mineralnu i colu zero.

“A što je tvoja renovacija?” pitao sam brata nedavno, a on se zamislio i rekao da je to super pitanje. Vladimir Devidé negdje je napisao (pišem po sjećanju) kako se mornarima na dugim plovidbama počne činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od mora, a kopno da je samo iznimna okolnost; i da se tako njemu (Devidéu) nakon više dugih dana provedenih u nekoj biblioteci počelo činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od knjiga, a sve ostalo je iznimna pojava. E, upravo tako se onome tko renovira stan (i pritom živi u njemu!) počne činiti da je život uglavnom renovacija i građevina: i kad dođeš kod drugih, gledaš im zidove, stolariju, parket i pločice. “Priprema ti je devedeset posto posla”, priča mi dalje taksist o krečenju, a ja razmišljam koja su susjedna zanimanja na građevinskoj skali. Prvi ispod (malo grublji) su recimo knauferi i roletari, a prvi iznad, hm… Možda stolari-ormardžije? Ovi za klime – klimdžije? Frižiderdžije? Ovi što popravljaju televizore, PlayStatione, satove? Urari? Ali to više nije građevina. Možda ona ipak završava sa soboslikarskim kistovima. A postoje i drugi kistovi, oni obični, slikarski, mnogi, koji su ostali iza pokojne mame. Većinu ih nije stigla upotrijebiti i ne znam što ću s njima. Je li možda to finalni stupanj građevine i renovacije, slike na papiru ili platnu, koje mogu visjeti na zidu, ali i biti potpuno slobodne i neovisne o tim zidovima?

Ja samo želim…

Objavljeno autor
Odgovori

Velike stvari koje želimo često su samo proxyji za one primitivnije kojih smo manje svjesni. Primjerice, želimo uspjeh, ali zapravo želimo status, jer zapravo želimo da nas (na ovaj ili onaj način) vole. Sjetite se Johnovih stihova: “There’s nothing you can do that can’t be done” (u smislu: sve što činiš je zamjenjivo) – “All you need is love!” No ima i drugih želja.

Dvanaesta pjesma albuma o kojemu mnogo pišem sjajno opisuje jednu takvu spoznaju, gdje protagonistica kreće od neodređene čežnje – “My room faces north, but the sun’s in the south” – i na kraju detektira što zapravo želi. Pjevačica Asya sa svojim nježnim i senzualnim glasom nije mogla biti bolji izbor Stuarta Murdocha za ovu pjesmu.

Duhovno putovanje protagonistice počinje spoznajom da je živa, kao da su joj tek sada javili da je rođena. U određenom smislu shvaća tko je i gdje je. (Evo, upravo ovdje – zar to nije sreća?)

I’m just waking up
To the news of my birth
I am a girl and I’m lucky to be here
Whatever that’s worth

Tekst dalje govori o oklopima koje skida sa sebe, o onome što više ne želi, kako bi stigla do onoga što želi. A to je…

For an hour in the park
Or an hour on the couch
With the boy of my choice
If he makes me go “ouch!”
I will swap all my dumb school prizes
I am open to dark surprises

U idućoj strofi opet se povlači u sanjivi i beskorisni perfekcionizam, kao da je išla i… sve zaboravila:

My room faces north
But the sun’s in the south
You are far out of reach
Perfect hand, perfect mouth
The boredom, the freedom
The train on the meadow
Please keep me in dreams

… da bi na kraju rekla jasno i glasno:

I don’t want commitment
I don’t want the drama
I just want your jeans
I just want your jeans

Ali – ona možda ne pjeva jeans nego genes! I just want your genes! Tako i piše u jednoj verziji teksta na webu. I u tom slučaju značenje ostaje manje-više isto, jer zna se da su poželjniji seksualni partneri oni s boljim genima. A zašto je tomu tako, slikovito su objasnili Huljići u pjesmi Sijamski blizanci: “Bila bi nam lijepa beba / Moje oči, a na tebe cijela / Pa da iz kolica vire crte tvoga lica”.