“Hvala ti na dobrim željama. Nadam se da si dobro i da sad preko blagdana ne renoviraš toliko.”

M. B.

Da, ne renoviram toliko. Slušam Lanu Del Rey i pijem kavu. O toj kavi htio sam pisati, i o odmoru, jer poanta odmora i jest da ne renoviram, da ne moram ništa, ali – tu je kvaka – ne moram se čak ni odmoriti, jer i to je zajeban zadatak. Tko se umorio, zna o čemu govorim, a zna i onaj tko se neuspješno pokušava odmoriti. Ne moram pokušavati, i tek u tome naznaka je mira.

O pojmu (ne)riješenosti pisao sam već barem dvaput: jednom ovdje, a drugi put u kontekstu novogodišnjih odluka. Život nikad nije riješen, i zato ta kava koju sam spomenuo. Kakva kava? Riječ je o mom jutarnjem ritualu: odem sam u kafić i pijem kavu. Nije poanta u kavi, nego u odluci da na toj kavi zaista ne moram ništa i da mogu potpuno potratiti to vrijeme, baciti ga u smeće. Nema plana, nema nužno ni odmora (iako ga može biti): samo sjedim. I budući da se dosljedno držim navedenog okvira neproduktivnosti, ta kava jedna je od rijetkih situacija u životu kad se zaista mogu opustiti – zato joj se i veselim već pri buđenju. Nikakva agenda, nikakav cilj: nema ni svjesnih ni nesvjesnih, podrazumijevajućih očekivanja ili zadataka, kuraca i palaca, ničega. Nekad se odmorim, nekad ne. Sjedi tamo, naruči kavu, pij pola sata, ili duže ako želiš, plati i to je to. Kakva sloboda!

E, ali, ima tu još jedna caka. Ne moram ništa, ali smijem. Mogu što hoću. Jer kad bih se ograničio na puko sjedenje, zabranio sve radnje – na tragu meditacije, što i nije sasvim glupo – što bi onda bilo kad bih se nečega sjetio, dobio ideju da nešto napišem, zapišem, nešto proguglam ili javim se nekome? Onda bih u sebi pizdio i jedva čekao da popijem tu kavu. Zato nema nikakvih zabrana. Sa sobom nosim i olovku i bilježnicu, a i svog najbližeg suputnika kroz život (naravno, telefon: produžetak moje duše). I ako baš želim, mogu bezveze skrolati, sve mi je dopušteno.

To je znao i Isus. Kad su ga farizeji upitali: “Zašto činite što subotom nije dopušteno?”, odgovorio je: “Sin Čovječji gospodar je subote!” Drugim riječima: “aaa, dopušteno je, dopušteno”. Židovi su bili mudri kad su rezervirali jedan dan u tjednu za odmor, zabranivši bilo kakav rad; ali nisu otišli još jedan, mudriji korak dalje i opet dopustili sve što su zabranili.

Možda si sada lakše dopuštam. Biti krivudav, nesavršen, napraviti nešto bezvezno; prihvatiti da sam ovo krivo učinio ili ono krivo rekao, a mogu i opet. Ne moram uvijek pametno reagirati, smijem nekad biti glup. Nisam farizej, a nisam ni Isus: zašto bih bio savršen? Ne moram ništa, a smijem svašta: to neka bude novogodišnji moto onih koji su isuviše brižni i stalno nešto renoviraju ili svako malo stoje u vlastitoj sudnici.

(Ako ste nakon pet mjeseci mog nepisanja o renovaciji zaključili da sam valjda već gotov, da je to to – žao mi je, ali uhvatila vas je teška iluzija. Ne mogu vam pomoći drugačije nego napomenom da, tko god je pažljivije pratio život, zna da renovacije ne završavaju nikada.)

Dogodilo se tako da mi je, nakon opremanja stana, dio manje sobe ostao prazan, bez očite potrebe da nešto ondje stavim. Ormara i ormarića zasad je dovoljno, stolova i stolica također, a zna se i da nitko ne može spavati na više od jednoga kreveta. Jeo sam tako neko voće i razmišljao što da stavim. Zar sam zaista sve važno uspio smjestiti? Kakva sreća da je prostora ostalo viška! Svi dobro znamo da život baš i ne daje viška vremena – koliko god ga imaš, na kraju ga nemaš – a moglo bi se slično reći da ne daje baš ni viška prostora. (Kada slučajno pošalje viška novca, njega ćemo, pažljivo, donirati.)

I kao što (rijetku pticu zvanu) višak vremena ne treba ispunjavati glupostima, tako ni višak prostora ne treba ispunjavati pizdarijama poput dodatnih ormarića, stolića, polica, klupica, kaučeva na razvlačenje i ostalog glomaznog otpada kojega sam se već dobrano napobacivao. A čime onda popuniti tu prazninu? Kažu neki ljudi da postoji praznina, u duši, koja je velika kao sam Bog – pa ju jedino On može ispuniti. A gledajte, duša je uvijek rupičasta, ali ovaj je slučaj ipak malo drugačiji.

Najjednostavnija i ne toliko loša opcija je, naravno, ostaviti prostor praznim. Ali to je easy way out, pasiva, status kvo. Razmišljao sam dosta o nekim korisnim opcijama. Recimo, kutak za vježbanje s nekim spravama i tako to, zdrava i produktivna opcija. Nije loše. Ili kutak za meditaciju i kontemplaciju, s prostirkom i malim oltarom, gdje bih se trebao opuštati i/ili boriti sa svojim demonima, ili samo promatrati dah, misli, biti svjestan, prisutan, biti sve i nitko, čovjek, ptica i zvijer, Buddha, ništavilo i svi oni zajedno. Nije ni to loše.

Ali ne, ne, nešto mi govori da slobodan prostor (ili vrijeme) ne treba puniti produktivno ili praktično. Nego baš besramno, eksplicitno nepraktično: kad je već višak, neka bude suvišak. Odlučio sam stoga staviti nešto – za moje standarde – potpuno nepotrebno. Suvišan kič, tradiciju, najobičniji običaj. Nešto ekstravagantno i degutantno veliko, što će se dobrano raširiti po cijelom tom prostoru. Čak ni umjetničku skulpturu, nego nešto što nije nimalo trajno, nego se danas kupuje, pa se ulaže trud da se uljepša i napirlita, a onda se baca van za manje od mjesec dana. I svi ga imaju. Najgora moguća kombinacija svega.

I tako je stigla, pogodili ste, velika božićna nordijska jela, a ja se osjećam pomalo suvišno – u dobrom smislu. Umjetnost nije drugo nego nepotrebna ljepota. Pravi, svjetovni smisao adventa i Božića leži u tome da na početku zime palimo jednu veliku vatru i gledamo u nju.

Ili: o radosti pripreme!

Slušam magičnog Neila Younga u više-ne-toliko-praznoj sobi: ako ništa drugo, ja sam unutra, Neil Young također, a i novi stol. Složio sam si cijeli mini setup za glazbenu produkciju: audio interface, mikrofon, slušalice, klavijature ispod stola, gitare i efekti sa strane. Napokon imam pošten radni stol, napokon sam spreman. Mogu raditi BILO ŠTO.

Nevolja je, naravno, u tome što mi se ne da. Mnogo se radije pripremam i planiram nego što zaista radim. Odatle podnaslov: o radosti pripreme. Pripremio sam se, ali ne snimam glazbu, radost je bila u pripremi.

Moja muzička oprema podsjeća me na jednu karikaturu Srećka Puntarića, koju ne mogu više pronaći pa ću je pokušati prepričati. Nacrtan je dućan sa sportskom opremom: na policama i zidovima visi sva moguća odjeća, obuća, reketi, palice, lopte ove i one, sprave, utezi, vijače, karike, skije, klizaljke, štitnici, znojnici, ma sve što možete zamisliti. I pazite sad, u taj dućan ulazi potpuno gol čovječuljak i pita prodavača: BI LI JA MOGO POSTAT SPORTAŠ?

A prodavač mu veselo odgovara: BI!!!

Meni je to genijalna karikatura. Tako i ja dođem u bauhaus (ne baš gol) i pitam: BI LI JA MOGO POSTAT MAJSTOR? A čovjek mi odgovara: BI! Ili, ulazim u glazbeni dućan i pitam… Dobro, shvatili ste već.

Razmišljao sam zašto me projekt renovacija (ponekad) toliko ispunjava. Koja je to njegova najsretnija karakteristika? Možda je to potpuna definiranost svih koraka: točno znaš što trebaš napraviti, mjerljivo se krećeš od nula do sto posto i svaki te korak zadovoljava, kao u igrici. I uglavnom uvijek napreduješ, postotak raste, nikad te ne vraća na nulu. Nema kvantnih skokova kao u nekim drugim područjima života gdje samo tapkamo u mraku dok se nekako ne upali svjetlo.

A možda je, s druge strane, najsretnija komponenta renovacije ono u čemu sam uvijek bio odličan: kombinatorika, matematika, renovacija kao kreacija na papiru i na ekranu, kao raspored, liste i natuknice, uspoređivanje i vaganje različitih opcija. Renovacija kao križaljka, kao šah, kao Blogaritam, kao slaganje poretka poslova koje je zanimljivije od samih tih poslova. Isto vrijedi za matematiku u odnosu na znanost, te za umjetnost u odnosu na život.

Ovdje je riječ o praznoj sobi. Maknuo sam namještaj, okrečio, i velika je soba sada prazna. Čeka opremanje. Okej, nije baš potpuno prazna – ja sam sad u njoj, recimo, a i za pretpostaviti je da ne sjedim baš na podu – ali manje-više, prazna je. Divna je kreativnost opremanja prazne sobe. Praznina ima beskonačan potencijal, tisuće mogućnosti roje se glavom i bilježnicama, a ipak, soba nikad neće biti ljepša nego sada kad je prazna. Zašto?

Naime, u praznoj sobi nema ničega – a kad je tako, ona je prostor u kojemu ništa ne činim i ništa ne nastojim. I kad uspijem ući u tom duhu, slobodan sam. Kao tijekom duge vožnje vlakom ili autobusom, ne nameće se ništa i ne moram ništa.

To je onaj duboki, kontraintuitivni temelj egzistencije: ne moraš ništa, ne moraš zaslužiti postojanje, dovoljan si i kad ništa ne popravljaš, ništa ne mijenjaš, dovoljan si bez ičega, život je bezimen i ništa ne traži, nema očekivanja, nema pravila, nema evaluacije, nitko ne traži da se smiriš, promijeniš, potrudiš, nema uvjeta, dovoljan si. Svi čeznemo za tim osjećajem prema samome sebi (to je ljubav, ostalo je laž) i sve što činimo bez njega, činimo iz gladi. A kad ne moramo činiti ništa, sve što činimo je bonus, ekstra, izražaj, umjetnost. Ljubav.

U praznoj sobi dva su stolca. Ja i dijete. To dijete sam ja – u vremenima kad se osjećam najgore i najranjivije. Gledam ga i osluškujem. Ono ne zna govoriti pa pokušavam ja. Kad kažem nešto što prepozna kao istinu, nešto što i samo želi reći, ono zaplače. Događa se kontakt. Kažem mu da smo tu i da ne mora ništa. Ono plače jer rijetko čuje nešto toliko divno.

To je prazna soba, i ne moram je opremiti. Trudi se koliko hoćeš, ali bez radikalnog prihvaćanja ostaješ gladan.

Izvinjavam se na malo opuštenijem stilu pisanja ali mi građevinci nemamo vremena za zajebanciju. Znači neki dan me majstor pita čime se bavim i kaže “vjerojatno nisi u građevini”. Okej nisam, ali lik me očito nikad nije vidio kako koristim fleksericu. Nisam ja skroz novi u građevini, ja znam dosta toga u građevini… Cijeli bauhaus ti znam gdje je šta i za šta je šta, mogu ti obilazak napraviti, šta god ne znaš pitaj mene. Recimo fugenfuller uopće nije tamo gdje je bio nego ga moraš uzeti u drive-in areni. I onda ga samo zamiješaš, nikakav problem. Gleterica i vozi. Za djecu praktički. Nedavno sam kupio fleksericu, njome prerezao lajsnu, iako mi je čovjek koji mi je prodao tu lajsnu rekao da bi je on radije rezao ručnom pilom. E pa frajeru probao sam i to i lošije mi je ispalo, daleko neurednije, a nakon flekserice može proć samo malo pobrusiš. Ili frajer ne zna koristiti fleksericu ili ja ne znam koristiti ručnu. Nema to veze nije problem nikakav. Može sve riješimo.

Ja ne znam kako sam ja prije živio bez ove flekserice, ona je tako divno stvorenje alat. Znači ja sad s njom sve mogu prepiliti. Lako za lajsne, nego mogu i pločice rezati, mogu stolicu prepiliti, namještaj rezati, cijevi od vode i grijanja, mogu vrata, stolariju, mogu i televizor prepiliti ako treba, znači šta god ti treba i šta god hoćeš ja sad tebi s tim mogu prepiliti. I uopće se ne troši, samo mijenjaš rezne diskove za različite materijale, imaš za metal, drvo, keramiku, ovo, ono, a imaš i za brušenje ako ti treba, i samo mijenjaš, kupuješ i režeš šta god hoćeš, režeš brusiš i radiš šta hoćeš. Ja se sad s tom fleksericom osjećam boljim čovjekom, sad mogu puno više nego što sam prije mogao. Kad ti nešto treba, može to nema problema.

Neka je blažen dobri duh bauhausa, pevexa i feroterma. Zanatlije ne filozofiraju, oni uglavljuju štokove iza kojih mirno spavaju i dobri i zli. I kraljevi i prosjaci. I oni koji imaju fleksericu i oni koji je nemaju.

U Bajci o vratima Danijela Dragojevića, vrata, čini se, simboliziraju ljubav, a u dubljem smislu i bilo što što nam trenutno stoji na putu: idući proboj, stepenicu ili promjenu kroz koju nam je proći. Vrata su fakultet, vrata su posao. Vrata su rođenje, vrata su smrt, vrata su selidba, vrata su prelazak iz jedne faze života u drugi.

A ipak, vratardžijama – majstorima koji ugrađuju vrata – vrata su vrata. Tako je bilo i dvojici koji su mi neki dan montirali sobna vrata, šest komada, dobar su posao napravili, stan se preporodio. U predsoblju je, ne brojeći ulazna vrata, čak pet vrata iz kojih se ulazi u pet različitih prostorija. Kao u onoj sceni iz petog dijela Harryja Pottera, Room of Doors, tajnovita su vrata kad ne znaš što je iza njih. Lijepo mi je ući u predsoblje, zatvoriti sva ta vrata i onda pitati: Kamo želite, gospodine? Može i vamo i tamo, nema problema.

(Sjetio sam se pjesmice koju sam napisao nekad davno, nije ništa posebno, ali paše uz ovu tematiku:

On je još mali
i ne može dosegnuti kvaku.
Što li je tamo, s druge strane?
U vrata gledaju njegove oči.
Sada si mali, al’ skoro ćeš moći:
brzo će doći dani i noći
u kojima više nećeš stajati
i čekati pred pragom:
vrata ćeš otvarati
i tražit ćeš svom snagom.

)

Sad kad imam nova vrata, veliko je pitanje hoću li ih zatvarati. Jer dosad sam većinu vrata u stanu držao otvorenima. Znači, otvorene sobe, kupaonica, WC, zašto ne, praktično je, pogotovo kad si sam, nemaš što zatvarati, zašto bih išta zatvarao? Osim toga, ta stara vrata nisu se baš lijepo zatvarala, tko bi se još i s time zajebavao. E, ali ova nova, sad bih ih mogao početi zatvarati. Jako se lako zatvaraju, ne treba ti kvaka da ih zatvoriš, imaju magnet i samo ih gurneš. Mada su kvake fantastične i možda ću ih ipak iz gušta upotrebljavati i za zatvaranje, a ne samo za otvaranje. Osim toga, vrata su lijepa i moćna i bolje izgledaju kad su zatvorena. Ali znajući mene i moju neku lijenost sklonost minimalizmu i jednostavnosti, ne mogu biti siguran da ću ih zatvarati. Kad mi dođete u posjetu, bit će sigurno zatvorena, to je ljepše. Mislim, otvorit ću vam da uđete, naravno, može i vamo i tamo, vrlo rado.

“Krečenje je gospodski posao”, priča mi taksist na Aleji Bologne nakon što sam mu rekao da planiram sam okrečiti stan, uz ozbiljno krpanje i gletanje zidova nakon zamjene stolarije. Nisam se usudio sam lijepiti pločice i parket, ali za struju i krečenje sam valjda sposoban. To su ipak finiji poslovi, s manjim stupnjem “građevinskosti”. Taksist mi dalje priča kako je neki njegov prijatelj sam napravio kuću, bez ikakvih majstora, od temelja do stropa – jedino je morao od majstora uzeti miješalicu za beton. Miješalica je dakle ultimativni, “najgrađevinskiji” alat, nagrublji poslije bagera i sličnih nedohvatljivih momaka, a četka za farbanje je valjda najfiniji. Između su sve one štemalice, pile, brusilice, bušilice i čekići. Ja sam zasad (ili nisam još) tek soboslikar, bolje rečeno slaboslikar, ali nadam se da ću uskoro napredovati i prema ovim nižim, grubljim, jačim, tvrđim, građevinskijim poslovima. Stoga, ako imate neku vikendicu koju treba urediti i gdje radovi ne moraju biti baš savršeni, pozovite me da se učim. Ne bojim se prašine, velik sam, kršan i relativno fit, a u slučaju prelaska u fizikalce sigurno ću krenuti u teretanu. Dok učim, radim besplatno, samo me pošteno nahranite i napojite. Pijem mineralnu i colu zero.

“A što je tvoja renovacija?” pitao sam brata nedavno, a on se zamislio i rekao da je to super pitanje. Vladimir Devidé negdje je napisao (pišem po sjećanju) kako se mornarima na dugim plovidbama počne činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od mora, a kopno da je samo iznimna okolnost; i da se tako njemu (Devidéu) nakon više dugih dana provedenih u nekoj biblioteci počelo činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od knjiga, a sve ostalo je iznimna pojava. E, upravo tako se onome tko renovira stan (i pritom živi u njemu!) počne činiti da je život uglavnom renovacija i građevina: i kad dođeš kod drugih, gledaš im zidove, stolariju, parket i pločice. “Priprema ti je devedeset posto posla”, priča mi dalje taksist o krečenju, a ja razmišljam koja su susjedna zanimanja na građevinskoj skali. Prvi ispod (malo grublji) su recimo knauferi i roletari, a prvi iznad, hm… Možda stolari-ormardžije? Ovi za klime – klimdžije? Frižiderdžije? Ovi što popravljaju televizore, PlayStatione, satove? Urari? Ali to više nije građevina. Možda ona ipak završava sa soboslikarskim kistovima. A postoje i drugi kistovi, oni obični, slikarski, mnogi, koji su ostali iza pokojne mame. Većinu ih nije stigla upotrijebiti i ne znam što ću s njima. Je li možda to finalni stupanj građevine i renovacije, slike na papiru ili platnu, koje mogu visjeti na zidu, ali i biti potpuno slobodne i neovisne o tim zidovima?

Riječ je o vrlo poznatoj igri iako su pravila najneobičnija. Za ovu igru potrebno je dvoje igrača, jedan izlet i jedna utvrda u ruševnom stanju. Igrači su označeni imenima A i B. Drugog pribora za igru nema pa je kutija koja sadrži igru prazna. (Igra se zapravo nalazi svugdje izvan kutije.) Na kutiji je fotografija koja prikazuje igrača B ispred zida utvrde. Na fotografiji izgleda zaneseno, omamljeno, ali tome je kriv igrač A na kojemu u tom trenutku počiva pogled igrača B. Prije toga su se popeli. Ljudi se do utvrde obično penju, a u pauzama se gledaju. U ovoj igri, međutim, pravilo je obrnuto: igrači se penju u pauzama od gledanja. Tko počne mariti za prolaznike, gubi pet bodova. Igrač B, kad jako ožedni, pije vodu igrača A. Zauzvrat mu igač A kaže: ne miči se, idem te slikati. Igrač B stoji i smješka se kao idiot jer je sretan. Mogući potezi u igri uključuju: odlazak do različitih dijelova utvrde; zamišljanje igara u kojima se ondje davno našao neki vitez; gledanje u daljinu s izvidnice odakle je nekada prijetio top; fotografiranje pogleda; fotografiranje igrača B; pronalazak skrovišta gdje je neki stražar, kad je jako ožednio, pio vodu s usana svoje odabranice; igranje s ručnim satom i vremenom; zatvaranje očiju; izuvanje zbog kamenčića u tenisici; grickanje uha; fotografiranje igrača A s igračem B; spoticanje o neravno tlo; dozivanje; smijeh.

Još jedno pravilo glasi: što god se nađe u blizini, ulazi u igru. Zvuk ptice, deset tisuća kamenčića, oblak, nečija lopta, nečiji bicikl, zraka svjetlosti kroz uski kameni prozor, kao i sve što ona dotakne. To je posljednje pravilo; upute su ispisane slabom tintom na tankom papiru i više se ništa ne može pročitati. Igrač B ne mari. Prepisuje igru na ovaj papir. Šalje je igraču A (neka čita i veseli se). Šalje igru u časopis u koji je trebao poslati priču. Urednici dižu obrve. U tom trenutku u igru upadaju vitezovi iz utvrde. I za njima sva gomila: dame, sluge i sluškinje, svećenici, redovnice, seljaci, zanatlije. Oni ne igraju, ali ovdje su. Igra je sve veća, pravilo izmiče kontroli. Igrač B ne mari, i dalje je na onoj fotografiji i smješka se. (Zašto se smješka? Jer ga je netom prije igračica A ljubila iako je bila zadihana od penjanja, a hvatala je dah tek poslije.) Takav neka ostane. Neka se poveća ploča za igru. Nakon što je u nju ušlo sunce i nebo, neka uđe i cijeli obližnji grad. Ne samo današnji, nego i onaj od jučer i onaj od sutra. U igru ulazi Mona Lisa oponašajući fotografiju s kutije. U igru ulaze slikari, pjesnici, glazbenici i njihova djela. Ulaze prosjaci, lopovi, kovači, stolari i postolari. A onda i Romul i Rem; i pradavni lovci, sakupljači plodova, vračevi premazani šarenim bojama. Ploča se širi Europom, države se predaju, predsjednici objavljuju kapitulaciju u skupim odijelima, namršteni vojnici već su umorni pa ulaze i oni. Igra prilazi obali i skuplja jedan po jedan val. To joj je zabavno, ali nakon tisuću valova igra već grabi duboko pod vodom. Ribe se ne opiru, more je njezino. Plaže i pustinje grabi golemom lopatom; na vrhove se penje u četiri skoka. A i B stoje i gledaju kako igra zauzima kontinente, kišom obilježava svoj teritorij, uz pomoć vjetra osvaja Antarktiku, a onda kreće strijelom vremena. Nevidljiva budućnost kima glavom, a prapovijest joj se prepušta, sva. Igra prolazi kroz tanki ozonski omotač; vakuum oko planeta snažno joj se privija. Mjesec je, kažu, jedva čekao da uđe. Jedan po jedan planet obraća se iz Sunčeva sustava u njezin. I Sunce popušta, ne želi ostati samo. Igra nadire ništavilom, kroza smijeh usisava crne rupe. U nju probija jedna po jedna zvijezda, svaka uz manju ili veću eksploziju. Galaksije se natječu koja će joj prije. Putuje prema velikom prasku s jedne i prema beskonačnosti s druge strane sata. I dalje su dva igrača, ali više ne postoji trenutak u prostoru i vremenu koji nije dio igre. Ona se sada nalazi i unutar kutije. Ruševna utvrda popunjava se svojim inačicama iz prošlosti, postaje cijela.

Igra se širi izvan svemira. Kraj se ne nazire. Vanzemaljac iz trećeg susjednog svemira zove igrača, govori glasno u slušalicu. Objašnjava mu da to nije igra. Kaže da će se igrači kad-tad probuditi. Igrač kaže: dobro. Onda ćemo napisati još ljepšu igru. Nadam se da će i ona stići do tvojih dalekih ticala. Vanzemaljac šuti, smješka se i gleda u daljinu.

Priča se da je Zdravko Mamić jednom na poluvremenu unezvjereno ušao u svlačionicu i jednom igraču zagalamio: Uzet ću ti sve igračke!!! A znate onaj Pervanov krik iz Sabora, kad kaže: To je igračka!!! E pa zato danas pričamo o igračkama.

Znate ono kad jedan bebač dođe u goste kod drugog bebača i ponese svoju igračku? I onda se oni igraju tako da se, zapravo, svaki od njih igra sa svojim igračkama i to pokazuje drugome. E tako je i s glazbom: instrumenti su naše igračke! Ljudi kad snimaju i nastupaju zapravo pokazuju drugima kako se igraju sa svojim igračkama. Ja se igram ovako, ti se igraš ovako. To je smisao glazbe.

Ima još igračaka, ima raznih vrsta igračaka. Zvučnici, glazba ova i ona, utezi, sprave za vježbanje, društvene igre, kistovi i platna, tempera-boje u boji a i bijele i crne, puzzle, legići, narukvice, ogrlice, šminkica, lopte, loptice, reketi, golovi i kućni ljubimci. (Da, kupite si i one seksi igračke, zaslužili ste.) Stiže Black Friday i valja se potrošiti. Nemojte samo previše klik-klik, dućani su još uvijek otvoreni, možda se sretnemo.