Jedne godine, tumarajući Interliberom, u kutu paviljona ugledao sam štand s natpisom “Mi čitamo vaše knjige”. Pogledavši bolje, shvatio sam da sam pogrešno pročitao: zapravo je pisalo “Mi čuvamo vaše knjige”. Riječ je uslužnom štandu gdje je moguće privremeno odložiti kupljene knjige dok se kupuju druge. No mene je zagolicala ova prva mogućnost: mi čitamo vaše knjige. To bi bilo odlično. Neka ih oni pročitaju, kako ja ne bih morao!

Nije riječ o tome da ne uživam u čitanju. Uživam, ali nisam od onih koji mogu čitati satima. Skoro sve mi je dosadno, brzo se umaram i u stanju sam jednu jedinu pjesmu čitati (a i pisati) godinama. I nekako priželjkujem da ne moram više ništa čitati. A onda opet poželim.

Što sam stariji, to više prelazim iz svega u ništa. Recimo, u srednjoj sam bio nadobudan, htio sam sve pročitati, sve naučiti, s naglaskom na htio – moja disciplina čitanja nije bila ništa bolja nego danas. Tako sam džaba printao razne matematičke knjige; sjećam se, cijelu knjigu o CSB nejednakosti sam bio isprintao – i samo načeo, nikad pročitao. Ne samo da nikad neću sustići suvremenu književnost, nego vjerojatno neću nadoknaditi ni srednjoškolske lektire, koje sam rijetko čitao jer nas profesor nije tjerao. O svim nepročitanim knjigama koje imam doma – da i ne govorim. Dođite, poklonit ću vam neku.

I s vremenom mi je postalo jasno da čak i mnoge važne knjige koje “želim” pročitati zapravo nikad neću pročitati. Zauvijek će mi ostati strane. Tih važnih ima previše, a život je prebrz i pregust. Nikad neću sustići ni klasičnu ni suvremenu književnost i nikad neću naučiti svu onu matematiku i fiziku. Napravit ću Interliber 2 i taj će paviljon sadržavati one knjige koje ćemo zaista pročitati od svih onih knjiga koje kanimo pročitati. Paviljon će, dakle, biti potpuno prazan. Ionako je previše svega.

Naravno, kad bih zbilja želio, našao bih načina. U starim bilješkama koje su mi poslužile za ovaj tekst našao sam i sljedeće pitanje: sve stvari koje zapravo radim, da li njih zbilja želim ili ih radim iz navike, iz inercije? Ali to sam pitanje sebi u međuvremenu razjasnio. Sve što radim, čak i najveće kontraproduktivne gluposti od kojih nema ni koristi ni pravog užitka, radim jer želim. Možda ne cijeli ja, ali neki dio mene. Ne odbacujem nijedan svoj dio – stvari su takve kakve jesu (možda će sutra biti drugačije). Ownam svoju lijenost, ownam sve što sam učinio, propustio, pročitao i nepročitao. Pogotovo ono što nisam. Pusti knjige, ko ih jebe, ionako je svega previše, riječi i glasova je toliko mnogo da ih više i nema.

Manje poznat bend prije dvanaest godina objavio je odličnu pjesmu, ali nije tiskao tekst, pa su ga ljubitelji glazbe pokušali na internetu zajedno dešifrirati jer nije baš sasvim jasan. Ne mogu više naći taj forum, ali ljudi koji toliko strastveno pokušavaju razumjeti jednu neobičnu folk pjesmu, rastavljajući tekst na najsitnije dijelove kao bibliju, moji su veliki prijatelji. Iako ih uopće ne poznajem niti oni poznaju mene.

U potpunoj slobodi da prijateljem nazovem koga god hoću – bilo koju živu ili mrtvu osobu – navodi me osjećaj, trenutak, osoba, pjesnikinja. Tadijanović mi je prijatelj, Pupačić također. Neil Young mi je prijatelj. Cohen mi je veliki prijatelj. Laura Marling mi je prijateljica iako ne zna za mene. Ako mi se svidi neki stranac ili prolaznik, nazvat ću ga prijateljem, barem na jedan dan. (Možda ću i sebe nazvati drugačije; još jednom promijeniti ime. Sjetimo se, pravila ne postoje.)

Postoji, dakle, prijateljstvo u kojem jedna osoba zna za drugu, a druga za prvu ne zna. Postoji i prijateljstvo u kojemu nijedna osoba ne zna tko je ova druga. Postoji prijateljstvo sa slučajnim suputnicima, s bliskima i dalekima. Postoji prijateljstvo s neprijateljima. A postoji, naravno, i prijateljstvo s prijateljima – u uobičajenom smislu te riječi. To su prijatelji s velikim P.

Kad je riječ o onim najbližim ljudima – partneru, roditeljima, djeci i slično – prijateljstvo se zapravo ne podrazumijeva. Riječ je o odnosima koji su zamagljeni mnogo jačim vezama te im često nedostaje lakoća prijateljstva i njegovo čisto, nepristrano razumijevanje. Meni su roditelji postali pravi prijatelji tek kad sam otišao i kad sam odrastao. (Jesam li? Jesam, jebiga.) Velika je sreća kad možeš s najbližima biti prijatelj.

Dugo sam se pitao zašto se pjesma Denisa Kataneca zove Prijateljstvo II – čemu ova dvojka? No danas sam vidio da je nekad davno, u bendu Felon, Denis napisao (prvu) pjesmu Prijateljstvo. A onda, kad je odrastao, napisao je sasvim drugačiju pjesmu. I to je ova druga, s tekstom koji je zreliji, kraći, ponizniji – i tristo puta jači.

Toliko za danas, dragi prijatelji! Kad bih mogao, ispružio bih ruke još više i dalje, tako da obuhvate svijet, opseg Zemlje.

aproksimácija ž
1. ono što se približava istini, stvarnosti i sl., a da se posve precizno ne ustanovi stanje; približnost
2. mat. zamjena nekog matematičkog objekta drugim koji mu je u određenom smislu blizak, ali jednostavniji [aproksimacija iracionalnog broja racionalnim]
3. fiz. izražavanje rezultata mjerenja u približnim vrijednostima

– Hrvatski jezični portal

Već dugo se u stručnim krugovima, pa tako i po hodnicima naše Akademije likovnih umjetnosti, šuška o novom pravcu koji bi mogao definirati budućnost umjetnosti. Još to svi ne priznaju, ali suvremena umjetnost iz temelja se promijenila dana 6. lipnja 2015. kad je do tada nepoznati računalni slikar B. Gašperov javno izložio djelo zvano Svijet. Objašnjenje djela krije se u njegovu opisu koji prilažemo ispod reprodukcije djela, kao i za naredne reprodukcije u nastavku ovog osvrta.

Potom je aproksimirao Afriku, uočivši da sjeverno i južno prevladavaju pustinje, a između savane i prašume:

U duhu algoritama kompresije podataka, genijalnost aproksimativnog slikarstva leži u njegovom minimalizmu: sposobnosti da se s jako malom količinom informacije (u vidu broja različitih boja i oblika) iskaže mnogo i prenese autentičan emocionalni doživljaj.

Uslijedili su još zreliji i minimalističkiji uradci: Snijeg (da sad ne reproduciram, zamislite potpuno bijeli pravokutnik) i Bruno u šumi:

Kako ovaj umjetnik gleda na postojanje? Evo, ovako:

Priča se da će iduće godine na francuskim sveučilištima biti obranjeno desetak diplomskih i dva doktorska rada o aproksimacijskom slikarstvu. Inače, poznato je da začetnik ovoga pravca živi mirnim akademskim životom i skriva se od znatiželjnih reportera.

Za kraj, jedna prigodna: Ljeto.

Izvor: 0th Approximation Art

“Šapnuo sam: hoće li padati?
Dapače, reče bijeli zec. Padaće.”

Marko Pogačar, Knjiga praznika

Najprije se pozdraviti s ljetom. Otići.

Ionako svakoga dana odlazimo od stvari. Od riječi, od pjesama, od pogleda, od ulica koje posjećujemo, od ljudi koje ondje ugledavamo. Od glazbe, hotela, stranih gradova i njihovih konobara – vječito odlazimo. Pozdravljaju nas, mašu, ali zapravo ih nije briga. Čim autobus krene i odmakne, oni nestaju iz nas kao magloviti snovi za koje ne znamo jesmo li ih uopće sanjali. Stvari se svakog dana utapaju i napuštaju dane koji napuštaju nas.

Naručiti dug vlak za vožnju kišnim zemljama.

Duge nas vožnje oslobađaju! Osjećamo kretanje, svijet se giba pored nas, prolazi, a mi ne moramo ništa. A opet, duhom možemo kamo hoćemo. Dok traje vožnja zaustavljeni smo u vremenu. Možemo stati. Zažmiriti i zaboraviti odredište, ishodište i život. Ili uzeti olovku i prisjećati se svega toga. Pisati, skicirati i brisati. Biti sami na svijetu, čak i kad netko sjedi pored nas. Jednom ćemo se približiti.

Na kraju ipak stići. Ustati, izaći iz vlaka i početi ponovno živjeti. Torbe, raspored i svi ti oblaci.

Hoće li padati? Ako i padne, pogledaj kakva je: kiša se predaje. Pušta se i rasipa.

Pusti, predaj, ljeto je gotovo. Na redu je nešto drugo. Bubnjevi i želje zakrivaju sunce, otvaraju zrele vrtove u sumrak. Vjetar rastvara i svlači prozore.

Šamani, ljudi koji nas odvode u druge dimenzije, ne pripadaju samo prošlosti. Ima ih i danas, napose među pjesnicima: tim lažljivim zavodnicima koji romantiziraju život pretvarajući ga u ljepotu, u ono što nije. Ne vjerujte im, opsjest će vas.

A najviše ih je među glazbenicima: Bob Dylan, Denis Katanec, Irena Žilić… Kad je Laura Marling nedavno počela pisati blog nazvan The Tarot of Songwriting, s tekstovima koji prizivaju simbole i psihoanalizu, potvrdila je moje slutnje da je šamanka, vještica ili koje slično divno stvorenje. Dopustite da citiram njen doživljaj iz Los Angelesa, kamo je svojedobno pobjegla iz Londona.

“When I was 24 and living in east LA, I visited an energy healer at an establishment called The House of Intuition on Sunset Boulevard. She performed her skit, I guess you could call it, and offered me a care plan. One year into living in the self-indulgent capital of the world, I was mainlining Kool-Aid at that point and down for whatever. To open up a disturbance of my sacral chakra, I was to eat, drink, wear and sleep in orange – for three days. This meant I was to dye my bed sheets and water, eat sweet potato and salmon, and wear only orange rags. I had recently read Jodorowsky’s Psychomagic, which I had found entertaining. When taken with a pinch of salt, it did scan to me that performative acts, especially ones that confront you with public humiliation, could act as offerings to the unconscious and loosen stiff joints therein. So off I went and followed her instructions exactly.”

Laura Marling, The High Priestess

I ja sam otprilike u to vrijeme – u prošlom desetljeću, a moglo bi se reći i u prošlom životu – posjetio Los Angeles. Nisam tad znao da Laura Marling postoji, a kamoli da je sva u narančastom. Tko zna, možda sam je i vidio tako kričavu negdje u mnoštvu. Ili je ona vidjela mene. Ili nitko nije nikog vidio.

A tko bi i zapamtio njenu majušnu pojavu među svim tim luđacima na ulicama grada anđela? Zapamtio sam samo jednog: nevjerojatnog uličnog zabavljača kakvog nikad prije ni poslije nisam vidio. Bilo je to na šetalištu pored velike plaže, uz kafiće i restorane; čovjek je komično oponašao jednog po jednog prolaznika, hodajući tik iza njega, uspijevajući samo iz njegova hoda, stava i zračenja izvući sjajnu karikaturu. Ne mogu vam to objasniti, bilo je fantastično, izazivao je salve smijeha. Kad bi oponašana osoba zastala i okrenula se, u čudu se pitajući čemu se svi smiju, komičar bi samo teatralno produžio dalje, što je izazvalo još više smijeha. Poslije je pružao šešir, ljudi su mu ubacivali novac, a on je samouvjereno vikao: “This is not enough!” i ljudi su mu davali još i još. Sad mi je jasno: bio je to šaman.

Kad se Laura vratila iz Kalifornije u Englesku, nastavila je raditi snažnu glazbu, ali kao da je počela izostajati neka magija koju je imala prije. Možda to znači da se uspješno riješila demona. On je u gradu anđela prešao na nekog drugog.

Otkako je objavljen moj hit tekst Je li to dobro ili loše?, dotično pitanje postalo je često, frekventno i popularno. Ljudi ga upotrebljavaju i kad treba i kad ne treba. A često treba, jer nije uvijek jasno želi li sugovornik poručiti da je to o čemu priča dobro ili da nije dobro.

Neki tvrde da je to jasno iz konteksta i misle da ih zajebavam. Ali nije uvijek jasno, pogotovo u porukama. Uživo je lakše, možeš iz tona i ostalih neverbalnih signala znati je li dobro ili loše. Ali nekad čak ni tako ne znaš, jer ni samome sugovorniku nije jasno je li to što je rekao dobro ili nije. On sam to još nije u sebi rasvijetlio. I tada, u takvoj situaciji, samo je jedno rješenje, samo jedna ispravna reakcija! Moraš jasno pitati: je li to dobro ili loše?

Kako bih vas educirao o prilikama i načinu rukovanja ovom ključnom rečenicom, navodim deset oglednih primjera njezine upotrebe posljednjih godina. Autori pojedinih izjava (A) i odgovarajućih pronicljivih i pravodobnih replika (B) uglavnom smo ja i moji prijatelji. (Možda bih trebao reći “moji prijatelji i ja”, ali to mi je nekako neprirodno, ja se prvo sebe sjetim. Je li to dobro ili loše?)

Osoba A: “Opet riba.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jako je bistar i drag i simpatičan, ali koji zajebant! Koji provokator!”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvuči kao nešto Huljićevo.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona izgleda kao teško nevinašce.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mikrovalna razgrađuje i deformira životnu energiju namirnica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Nije on badass. Dobar je ko kruh i nikad ga nismo vidjeli da pizdi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Fora ti je iz petog razreda.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Čim mu ne ide s curama, skrene na filozofiju.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ne postoji ‘dobro’ i ‘loše’ izvan mozga nastalog evolucijom.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Netko bi mogao doktorirati na tvojoj psihi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Za kraj prenosimo svjedočanstva zadovoljnih korisnika ovog pitanja:

I ja sam to počela pitati i korisno je. Nekad je redundantno i zvuči kao da nisi slušao. Ali nekad netko kaže nešto random i onda “je li to dobro ili loše” stvarno mnogo pojasni. I samo osvještavanje toga da se stvari tako klasificiraju (a ne da samo budu) mi je zanimljivo.

A ako osoba A popizdi (“Kakvo je to glupo pitanje??? Nije ni dobro ni loše, tako je tako je!!!“), samo je potapšajte po leđima i tiho recite: Bit će bolje.

Sanjaš ga svake noći. Govorim o fragmentu koji traje točno dvije minute i uglavnom ga se ne sjećaš. Ponajviše zato što taj fragment sam za sebe nema smisla i ne govori nužno o tvojim doživljajima; u njemu nemaš nikakvu ulogu. On je uvijek isti. Ti se mijenjaš, ali nijedna njegova nijansa ne varira.

O čemu se radi? Riječ je o tome da se jedan dugački San podijelio – razrezao, poput filma – na deset tisuća kratkih, dvominutnih dijelova od kojih je svaki pripao nekima od nas. Moramo surađivati kako bismo rekonstruirali San. Moramo pamtiti svoje fragmente i dijeliti ih s drugima kako bismo ih kombinatorikom i metodom pokušaja i pogreške uspjeli posložiti u smislen poredak.

Svijet je pun ljudi koji nose svoje dvominutne fragmente, sanjajući ih bez svijesti o njihovoj važnosti. Susretnemo nekoga tko nam opisuje svoju noćnu moru – djelić koji savršeno odgovara našemu. Počinjemo zajedno slagati svoje komadiće, otkrivajući preklapanja, dopunjavanja, odstupanja i odudaranja. Ne znam hoćemo li uspjeti.

Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.

Evolucijski smo pripremljeni i usmjereni na uvjete koji su nas okruživali i koje smo utjelovljavali milijunima godina. Kako bi naš mozak dobivao signale da je sve normalno, trebamo rekreirati osnovne karakteristike životnih uvjeta u kojima smo evoluirali. Želimo da nam podsvjest kaže: sve je ok, ja sam ovdje u savani, hodam, u blizini je moja grupica, socijaliziran sam, nisam ugrožen i u blizini bi moglo biti hrane i drugih prilika.

A preživljavali smo u plemenima. Promatrao sam nedavno u kafiću grupicu mladih ljudi, alternativaca. Šutjeli su jer su si vjerojatno već odavno sve rekli, bila je to tiha povezanost, jača od one glasne. Osjećaj potpune pripadnosti jedni drugima, razumijevanje bez trunke poze, pretvaranja, prenaglašenosti. Svatko je bio svoj, a i dalje su bili – pleme.

Rani ljudi, počevši od vrsta kao što su homo habilis i homo erectus, živjeli su u afričkim savanama većinu svog postojanja. Ovo razdoblje obuhvaća gotovo cijelo trajanje ljudske evolucije, od prije nekoliko milijuna godina pa do prvih značajnijih migracija iz Afrike prije oko 70 tisuća godina. I većinu vremena su hodali!

Našao sam savršenu pjesmu za hodanje savanom i nabrijavanje: Bamboo Banga by M.I.A. Da, znam, ovdje nema savane. Ali ne mora to biti prava savana, priroda u užem smislu; ne moramo natrag u Afriku. Mogu to biti i trgovi, golemi centar grada. Može to biti i šoping centar: hodaš, osvajaš dućane i tražiš proizvode kao što si nekad, milijunima godina prije, lovio ili tražio hranu, plodove, životinje ili partnere. Idemo u šoping da bismo se vratili korijenima, svojoj prirodi.

Idem gradom i on je divljina. Ja životinja, živina, bez riječi, besciljan i jasan. Živ kao prostor, kao vidokrug. Priroda, bezličan i bezimen. Ovdje je savana. Mogu i lijevo i desno. Lovim i sakupljam plodove. Trava ili ceste, isto je. Raslinje ili beton, tko još razmišlja? Nestajem u vanjskom, ozvučen i oviđen: ovo je svijet, drugoga nema. Auti su mi lovina, a sunce visoko kao prije milijun godina. Poharat ću šoping centar kao džunglu. Nasumično biram svako iduće skretanje. Sloboda se zauvijek krila u pravokutnoj mreži ulica u centru.

Već neko vrijeme nosim pametni prsten – Oura ring. Mjeri sve živo. Dobro je, puls i to, disanje mi je pravilno i imam dovoljno kisika. Ponekad mi izmjeri dovoljno REM sna. Ponekad dubokog.

Ali stalno me gleda, stalno promatra. (Prsten, a tko drugi.) Zna mi otkucaje, zna kada sam pod stresom i kada nisam. Već dobro zna da ne volim vježbati. Stoga mi je obazrivo stavio nizak baseline dnevne aktivnosti, tako da ga svakim treningom dobrano premašim pa da mi može čestitati. Da se osjećam dobro. Barem tada, nakon treninga.

Nadam se da me voli. Iako je možda shvatio da sam ponekad nepažljiv pa, recimo, volim predvečer popiti kavu – jer to se odražava na faze sna i, ultimativno, na sleep score. Kakav li će biti noćas? Već je 22:40, a ja još u pogonu, za računalom. Ali kako da dobro spavam kad znam me promatra? I brižno i pažljivo računa svaku minutu moje budnosti. Kao u onoj pjesmi Aerosmitha – I Don’t Want to Miss a Thing, gdje lik (baš kao moj prsten) ne spava jer promatra svoju dragu kako spava, ne želi ništa propustiti. Ili u onoj drugoj pjesmi, Every Breath You Take, znate već. To je ta ljubav.

Još uvijek je dobro jer ne vidi što jedem. Možda već sumnja u mene, u moju vjernost. Možda sluti da ne postajem ništa bolji i zdraviji, koliko god se on trudio. A mjeri sve živo. Samo ne život.

Jednom ćemo valjda prekinuti. Dotad smo u neprekidnom stisku, prsten i(li) ja. Trudim se, pratim scoreove, poboljšavam ih koliko mogu, držim se tako podalje od boleština i slijedim ga. Klipšem za prstenom i njegovim zdravim jahačima. Jesmo li već u Mordoru?