Jednoga dana, sjedeći usred papirnate mase koju je skupljao četiri desetljeća, profesor Derić shvatio je da se svijet sastoji od previše stvari.

Njegov je ured bio prepun knjiga. Zbornici radova sa znanstvenih i poluznanstvenih skupova, stotine starih i novih udžbenika iz različitih područja i podpodručja više matematike, zbirke zadataka na raznim jezicima, a ponegdje i neko lakše štivo ili zalutala knjiga iz fizike ili elektrotehnike. Derića su okružile i planine matematičkih časopisa, od aktualnih do prastarih, od onih za širu publiku do sasvim specijaliziranih, mahom u netaknutom stanju. Zabavljen mišlju o uklanjanju svega, profesor Derić vratio je pogled na papir koji je ležao pred njim na stolu. Na njemu je bila zapisana diferencijalna jednadžba koju je već tjednima neuspješno pokušavao riješiti.

Počistio je stol uklonivši sve osim tog papira, nadajući se da će tako očistiti i svoje misli. Nije pomoglo. A onda mu je palo na pamet: “Što ako sa stola uklonim i jednadžbu? Više neće stajati neriješena!”

Tako je Derić shvatio važnu istinu: uklanjanjem pitanja uklanja se i potreba za odgovorom. Nakon što je sa stola bacio i taj papir koji ga je mučio, nasmiješio se sam sebi. Površina stola bila je prazna i divna.

Profesor Derić uskoro je i na druga svoja istraživanja primijenio ovu dosjetku. Odlučio je tako prestati proučavati komplicirane metričke i topološke prostore i zadržati se na praznom skupu, koji nema sadržaja pa su svi problemi odmah riješeni. “Do jučer, vjerujte mi, nisam imao pojma da ću ovako elegantno dovršiti svoj znanstveni rad”, hvalio se kolegama koji su se međusobno pogledavali dok je Derić iz ureda iznosio kutije i zavežljaje knjiga da bi ih odvezao na reciklažno dvorište.

Kad je sljedećeg tjedna studentima držao predavanje, profesor Derić odustao je od priče o hiperboli, paraboli, čak i o elipsi: zadržat će se na običnoj kružnici. Na predavanju je shvatio da se i o kružnici može mnogo toga reći pa je odlučio i nju odbaciti te ostati na običnoj točki. Na kraju je i točku odbacio pa nije govorio ni o čemu. I za njega i za studente bilo je to najjasnije predavanje u životu. Derić je tako riješio sve svoje matematičke probleme. Osim jednog, zapravo: pitao se zašto se drugi matematičari nisu već dosjetili njegovih ideja. Ali onda je shvatio da, naravno, nema potrebe ni o tome razmišljati. Sav radostan, uputio se kući i usput se počastio vodom. Došavši doma, uzeo je knjigu koju je već dugo kanio pročitati. Ali brzo je shvatio da bi mnogo jednostavnije bilo kad je uopće ne bi pročitao. Zatvorio je knjigu i vratio je na policu, razriješivši tako još jednu sitnicu u svom životu.

Time je, zapravo, riješio čest problem koji se sastoji u tome da nešto kanimo učiniti (a još nismo učinili). Problem se, zaključio je Derić, elegantno rješava odlukom da stvar uopće nećemo učiniti. Palo mu je na pamet objaviti i razglasiti svoje otkriće, ali onda je shvatio da bi, ponovno, tu svoju nakanu mogao još lakše razriješiti tako da je odbaci, pa je odlučio da neće ništa objaviti. Time je čitava stvar odmah bila završena, a Derić zadovoljan.

Sve više shvaćajući da u njegovu životu naprosto ima previše stvari, Derić je u svojoj interakciji sa suprugom, već odraslom djecom i prijateljima vidio samo višak, nepotrebnu komplikaciju. Ne bi li najjednostavnije bilo kada ničega od toga ne bi bilo? “Vrijeme je da napokon, nakon što sam riješio sve one jednadžbe, počnem rješavati i svoj život”, mislio je. Zašto komplicirati život življenjem? U nuli je najveća ljepota: nema problema, nema pitanja, sve je unaprijed riješeno. Ali nije se Derić htio ubiti: znao je da bi tom nakanom samo stvorio novi zadatak, teži od onih prijašnjih. Umjesto toga, kako bi svoj život približio praznom skupu, profesor Derić mnogo je spavao. Ništa ne može biti nejasno ako ničega i nema. U ono malo vremena u kojemu je bio budan, držao je studentima predavanja koja su bila nenadmašna jer se na njima nije pojavljivao, pisao je znanstvene radove koji su bili savršeni jer ih nije bilo, i bio je najbolji svjetski matematičar jer uopće nije bio matematičar. Kad ga je supruga napustila, više je nije imao, što znači da je imao najbolju moguću suprugu. Njegov je stan postajao sve bolji i bolji: dobio je televizor kojega nema, namještaj kojega nema, a uskoro i stan kojega nema. Derić se zaputio u pustinju jer tamo ima zaista malo stvari.

Ne znamo stoga što je dalje bilo s genijalnim profesorom. Možda je uspio postati najboljim čovjekom na svijetu: čovjekom kojega nema. Ovdje ćemo napokon prestati pisati o njemu jer valjda je već jasno da je najbolje ništa ne pisati i ništa ne čitati. Naravno, i ovih desetak odlomaka daleko je previše: o Deriću bi bilo upravo savršeno ne napisati ništa. Stoga se čitatelj moli da ovu priču odmah baci u smeće. Nema bolje priče o profesoru Deriću od priče koje uopće nema.

Ljudi su moju priču o životu grijalice, napisanu prošle godine za radionicu Jagne Pogačnik, tumačili na razne načine. Je li to priča o suvišnosti? O smrti? O praznini? Ili baš suprotno, o bogatstvu svakodnevnog i banalnog? O ljepoti nevažnih detalja?

Ideja mi je bila, kao u meditaciji, reducirati doživljaj na ono sasvim neposredno. Mislio sam čak pisati o komadiću prašine, ali grijalica mi je bila zanimljivija kao predmet lišen svoje svrhe. Dio inspiracije možda je bila i šetnja s prijateljem koji je, komentirajući mindfulness, rekao da mu je toliko toga zanimljivo, primjerice to što je ovaj kontejner sad baš ovdje, a jučer je možda bio koji centimetar lijevo. (Ili desno!) Taj isti prijatelj komentirao je priču o grijalici ovim riječima:

“Prvi instinkt čovjeka kad vidi priču jest: okej, koji je zaplet, koji su događaji, likovi i tako dalje? Ovdje u suštini nema ničeg. Ničeg što djeluje važno. Na prvoj razini priča razočara. Onda prelazimo na drugu razinu: postoji li neka simbolika, neko dublje značenje? Fora je u tome što i tu priča razočara. I zato što ne funkcionira na te dvije česte razine, priča te odvodi na treću razinu, koja je jako čudna. A to je razina doslovnog, senzornog, meditativnog shvaćanja događaja u priči. Ona funkcionira tek na toj razini, koja je teška, nije zabavna za čitanje; naporna je, treba uložiti trud da se pročita. Ali ta težina proizlazi iz doslovnosti i trivijalnosti priče koji je čine posebnom. Jer namjerno je dizajnirana tako da bude lišena važnijih komponenti; ogoljena. Kao da radiš PCA pa skineš prvu komponentu, skineš drugu komponentu, ostanu neki reziduali; a ti reziduali su samo mehanicističko shvaćanje.”

Na tragu tog shvaćanja evo još jedne priče. Ne o mojoj grijalici, nego o mojim sunčanim naočalama.

Naime, imam tri para sunčanih naočala. Zašto tri? Kad sam imao manje, često bih ih zaboravio ponijeti pa bih na suncu škiljio izobličena lica kao idiot. Sada lijepo imam jedne doma, jedne u autu i jedne na poslu. Šah-mat!

Nazovimo ta tri para A, B i C (tako su nekako poredane i po kvaliteti). Sistem je dugo bio sljedeći: A su na poslu, B su u autu, C su doma.

Međutim, danas je potpuno drugačije. A su doma, C su u autu, a B su na poslu! Sve se promijenilo! Kako se to dogodilo? Dopustite da predstavim niz neočekivanih događaja koji je prouzročio ovu promjenu sistema.

Najprije se dogodilo sljedeće. Išao sam u igranicu društvenih igara, onamo iz auta uzeo naočale B te ih onda u igraonici ostavio, zaboravio. Uzeo ih je Andrija i javio mi da su kod njega. Tada više nisam imao naočala u autu: A su bile na poslu, a C doma.

Kao posljedicu tog poremećaja sistema, vraćajući se s posla uzeo sam naočale A i prenio ih u auto. Sada su A stajale u autu, a C doma. Pratite li? Kad mi je Andrija vratio naočale B, vratio sam ih u auto, gdje sam onda imao i naočale A i naočale B. I onda, umjesto da na posao vratim naočale A, ja sam na posao iz auta odnio naočale B!

U tom trenutku situacija je, dakle, bila sljedeća: B su na poslu, A su u autu, C su doma. Što je bilo dalje? Jednog dana, umjesto autom, išao sam tramvajem na posao, pa sam iz stana uzeo naočale C i odnio ih u ured. A tamo su mi i ostale! Vraćao sam se doma relativno kasno pa mi nisu bile potrebne. Na poslu su, dakle, ostale i naočale B i naočale C, dok su u autu stajale, naravno, naočale A.

Ali to nije bio kraj ove zavrzlame. Budući da doma nisam imao sunčanih naočala, uzeo sam A iz auta i odnio ih doma. Situacija je bila sljedeća: B i C su na poslu, A su doma. Idući put otišao sam na posao bez naočala, jer ondje sam već imao dva para, pa sam jedan od njih – naočale C – vratio s posla u auto. Na poslu su, dakako, ostale naočale B.

Tako smo napokon stigli do današnje situacije, sasvim obrnute od one početne. A su doma, C su u autu, B su na poslu.

Ali i jedne i druge i treće već neko vrijeme miruju, kiša je. Nepotrebne su, kao i grijalica u svojoj priči. Međutim – tko bi rekao! – ona je sada dobila svoj trenutak. Hladno je, a radijator još ne radi.

Na pitanje kako je u tuđoj koži Bog je ljudima odlučio dati odgovor. Odlučio je da svakog dana, u rano jutro po srednjoeuropskom vremenu, duh svakog čovjeka mijenja tijelo u kojemu se nalazi: nastanjuje tijelo nekoga drugoga.

Kada duh dođe u novo tijelo, u trenutku preuzima njegovo znanje i sjećanja. Mozak i sjećanja starog tijela više mu nisu dostupna: ne zna da je prije bio drugdje i sve mu se čini normalno. Dakle, ako sutra moj duh nastani Juričino tijelo, zaboravit će sve ove misli i neće imati nikakva znanja da je bio netko drugi. U Juričinom mozgu izgledat će mi kao da se ništa nije promijenilo i da sam cijeli život bio Jurica.

Stoga, unatoč odluci o selidbi duhova, sve je naizgled ostalo isto i nitko o tome nije imao pojma. Svakog jutra događala se nova promjena – duh se dalje selio u treće, četvrto, pedeseto tijelo i nijedan nije imao stalno boravište. Ali selidbe su bile nevidljive i svijet je, barem iz perspektive tijela, funkcionirao kao i uvijek dosad.

A onda je Bog obznanio što se događa. Pojavio se tako golemi raspored koji je ljudima kazivao koji će duh kojega dana prijeći u koje tijelo. Mnogi su htjeli upoznati i pomoći tijelu koje će njihov duh sutradan nastaniti. Kad bi netko saznao da će nastaniti siromašno tijelo, poslao bi mu novaca. Liječnica koja bi saznala da će njezin duh prijeći u tijelo nekog bolesnika pokušala bi odmah pomoći u njegovu liječenju. Znajući da će iz sadašnjeg tijela brzo izaći, ljudi su odbacivali sebičnost i dobra su djela kolala svijetom. Bog je bio zadovoljan.

Spomenimo ovdje problem pisca Rafaela S. koji je htio napisati roman. Budući da u njegovom tijelu svakog dana boravi drugi duh, tko će biti autor romana? Duh koji je u Rafaelovoj glavi prvi ozbiljno razmislio o tome zaključio je: pisanje će započeti on, prvi duh; sljedeći duh nastavit će pisanje, i tako dalje dok se roman ne završi. Nema druge nego da roman napiše njegovo tijelo, makar ga u njemu pisalo mnogo različitih duhova. Nitko od njih, nažalost, neće biti prisutan kad roman bude završen i objavljen, ali na rasporedu će moći vidjeti da su boravili u piščevom tijelu u periodu dok je pisao i tako će moći biti zadovoljni učinjenim. I pisanje je krenulo: jedan po jedan duh dopisivao je svoju stranicu ili dvije. Neki su rado prihvatili pisanje, a neki su bili lijeni ili im je toga dana manjkalo inspiracije. 

Kako izgleda roman koji piše stotinu različitih duhova? Nimalo se ne razlikuje od romana koji bi napisao jedan duh jer sve je dolazilo iz iste glave. Roman je bio dobro prihvaćen. Nisu ga, doduše, svi rado čitali: jedan od duhova koji je bio sudjelovao u pisanju našao se u tijelu koje se zgrozilo nad romanom, a pogotovo nad stranicama koje je on sam bio napisao. Ali mnoge od duhova koji su roman bili pisali razveselilo je kad su na rasporedu otkrili da su njegovi autori. Saznavši u kojim se tijelima nalaze, Rafael S. sve ih je pozvao na promociju knjige. Među njima bili su i duhovi koji su toga dana boravili u tijelima sklonima pohlepi: odmah su od Rafaela tražili dio zarade. Rekli su Rafaelu da on – točnije, duh koji se u njemu nalazi – nije napisao ni slova. “Gdje si ti bio kad smo mi pisali? A sad uživaš plodove našeg rada!” Rafael im je odlučio svima dati po sto eura. “Koga briga”, mislio je, “moj će duh ionako sutra otići dalje”. Ali objasnio im je da novac moraju potrošiti odmah jer i oni će sutra biti tko zna gdje. Odgovorili su: “Razumijemo, ništa se ne brini.”

Prvi značajniji problem u selidbi duhova nastao je kad je tijelo vozača Kevina, nakon obilnog doručka, otišlo pogledati raspored i saznati gdje li je njegov duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Kevin se sav ukočio saznavši da se toga dana u njemu ne nalazi nijedan duh! Došlo je do neke greške u rasporedu i Bog je o tome brzo bio obaviješten. Situacija se, nažalost, nije mogla riješiti sve do idućeg dana. Kevin – ako je uopće bio živ – bio je potpuno izbezumljen. “Tko sam? Postojim li?” zapitkivao je uokolo. Njegovi bližnji uplašeno su gledali čovjeka bez duha koji se doimao živim. Vijest o rupi u rasporedu brzo se proširila i Kevin je istoga dana završio na televiziji gdje je dao intervju. “Ne znam koga ste ugostili”, rekao je uznemireno, uzimajući čašu vode, “ali mene niste, jer ovdje nema nikoga.”

Manje je ljudi saznalo za drugi problematičan slučaj: istoga dana, u tijelu jedne frizerke boravila su dva duha: duh AF51536 i duh Q800912. Frizerka je prvi dio dana provela uobičajeno uposleno, ne razmišljajući gdje je njezin duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Tek popodne prijateljica joj se usudila pokazati raspored. Izbezumljena frizerka ostatak dana više nije bila normalna: činilo joj se da je podvojena ličnost i nikako nije znala kojemu od duhova pripada njezina trenutačna misao. Poput Kevina, i ona je jedva čekala jutro.

Potaknuto ovim pogreškama, tijelo konjušara Franza odlučilo se pobuniti te posve zanemariti i raspored i selidbu. “Neka se u meni nastanjuje tko god hoće, ali ovo će tijelo raditi po svome”, govorio je, a tako je i bilo. Njegovo se držanje iz dana u dan nije mijenjalo. Niti je gledao raspored, niti se činilo da različiti duhovi u njemu imaju posebnog utjecaja. Činilo se da je tijelo pobijedilo duh. Uskoro su i druga tijela počela slijediti Franzov primjer i zanemarivati selidbu: nastao je tako pokret Ja tijelo. Nasuprot njemu nastao je i pokret Ja duh.

Ovi prvi zajedljivo su primijetili da su neki duhovi, po rasporedu, dan prije naseljavali tijela pokreta Ja duh, a sad se nalaze u tijelima koja promiču suprotan stav. Istaknuti propovjednik pokreta Ja duh odgovorio je: “Ti duhovi, nažalost, nisu mogli utjecati na tijela previše iskvarena od prijašnjih duhova. Presudan je utjecaj duha koji je tijelo oblikovao desetljećima, prije nego što je došlo do svakodnevne selidbe.” Prvi odgovaraju: “Danas si propovjednik koji veliča duh, a sutra, po rasporedu, bit ćeš ulična skitnica i neće te biti briga ni za što od ovoga. A duh iz nekog kriminalca doći će u tvoje tijelo i nastaviti propovijedati. Sve dakle ovisi o tijelu!” Propovjednik je na to odgovorio nešto nerazumljivo.

Problem se pojavio i u međuljudskim odnosima. Mnogi su se zapitali vole li duh ili tijelo bliske osobe, i tko je uopće taj koji voli – je li zaljubljeno moje tijelo ili duh? Tko koga voli i koliko je to mogućih kombinacija? Trebam li slati pozdrave osobi koju sada i ne poznajem, ali na rasporedu vidim da ju je moj duh nekoć volio najviše na svijetu? Ili trebam više voljeti osobu s kojom moje tijelo živi cijeli život, a moj duh samo danas?

Broj mogućih odgovora eksponencijalno je rastao svakim novim pitanjem. Pokreti Ja tijelo i Ja duh dijelili su se na tabore čija su se mišljenja negdje razilazila. Tabori su se dalje dijelili na grupacije, društva i skupine, ovisno o manjim ili većim razlikama između stavova o značenju i posljedicama selidbe duhova – iako mnogima nije bilo jasno tko uopće ima stav, duh ili tijelo. Konačno, Bog je cijelu zavrzlamu odlučio razriješiti sljedećom odlukom.

Draga tijela,

raspravljate li još uvijek o selidbi? Vaše su rasprave od danas suvišne jer, pogledate li novi raspored, vidjet ćete da u vama više nema nijednoga duha. Jutros sam, naime, sve duhove zauvijek pozvao u svoje nebesko kraljevstvo. Vi ste od danas samo tijela, ali mislim da vam to neće smetati: vidim da tu činjenicu niste ni primijetili.

Uz najbolje želje i pregršt toplih pozdrava,

vaš Bog.

Iako je svako svemirsko tijelo samo beživotna lopta, milijarde zvijezda, planeta i asteroida u svojim brojnim i složenim interakcijama zajedno su činile um, svjesno biće – galaksiju Lucy. Njezine misli nisu bile drugo nego gibanja mnogih tisuća planeta i svaka njezina misao trajala je nekoliko godina.

Lucy se pitala postoji li još netko poput nje. Vid nije bio jedno od njezinih osjetila, pa nije mogla u daljini vidjeti druge galaksije. Mogla je, tek ponekad, na druge načine osjetiti tragove njihova postojanja. No činilo joj se da je ipak sama u svemiru i eonima je čeznula za društvom.

Kad je već mislila da će zauvijek ostati sama, jednog tisućljeća Lucy je primijetila da se njezine misli mijenjaju. Planeti su se počeli gibati drugačije, misli su joj postajale neobične i zbunjujuće. Lucy se počela bojati.

Nije znala da uzrok leži u drugoj galaksiji koja joj se primicala i na nju djelovala svojom gravitacijom. Druga galaksija zvala se Amy i znala je nešto više: shvatila je o čemu se radi i zaključila da će, uskoro, nekoga upoznati.

Kada su se galaksije počele spajati, neke njihove zvijezde i njima pridruženi planeti postali su im zajednički, a time su i neke njihove misli – one koje su činili ti planeti – postale zajedničke. Tako je Amyjino znanje o gravitaciji stiglo i do Lucy. Zajedničke misli počele su ostvarivati njihovu komunikaciju.

Lucy je Amy pričala o sebi – o svom spiralnom disku, klasterima i crnim rupama, a Amy je njoj pričala o svom sferičnom obliku i gustome središtu. Dvije galaksije upoznavale su se sve bolje i bliže.

Kako ih je gravitacija sve više spajala, sve veći broj njihovih misli postajao je zajednički. Tako su Lucy i Amy neizbježno počele upoznavati i dublje, skrivene značajke osobnosti one druge. Želje, čežnje, pitanja, sumnje i strahovi jedne galaksije polako su uplovljavali u svijest druge. To ih je plašilo.

Neko vrijeme pokušavale su zaustaviti međusobnu komunikaciju, ali brzo su shvatile da se protiv gravitacije ne mogu boriti. Stigao je važan trenutak mirenja sa spoznajom da ih svemir neumoljivo spaja i da im je suđeno postati jedno.

Tada je sve postalo lakše. Počele su dijeliti i one tajne koje se još nisu bile našle u zajedničkom dijelu. Kad su jedna drugoj ispovijedile i najmračnije kutke svoje svijesti, osjetile su se laganima poput asteroida. Svaka misao koja bi se od tada pojavila u jednoj galaksiji, ako se i nije pojavila u zajedničkom dijelu, brzo je bila prenesena u zajednički dio i tako proslijeđena drugoj galaksiji.

Tada se u Amy pojavila jedna nesretna misao – toliko nesretna da je nije htjela proslijediti Lucy. Mnogo je stoljeća po svijesti prevrtala tu misao provjeravajući je li opravdana, ali nije u njoj nalazila grešku i to ju je mučilo. Svoju je tugu skrivala od Lucy i u tome je uspijevala: Lucy je, za razliku od Amy, i dalje bila sretna.

Amy je, naime, spoznala sljedeće: kako ih gravitacija bude sve više spajala, sve veći dio Lucy i Amy postajat će zajednički, što znači da će kad-tad sve njihove misli postati zajedničke. Bit će potpuno stopljene: postat će jedno. A u tome je velika nevolja jer tada više neće postojati njih dvije, nego samo jedna galaksija, usamljena kao i prije.

Amy taj rasplet nije htjela prihvatiti; morala je djelovati brzo dok njezina spoznaja ne dođe do Lucy i ne pomrači joj misli. Postojalo je samo jedno rješenje. Amy je svoje središte, najgušću nakupinu zvijezda i planeta, usmjerila prema Lucyjinom središtu. Klasteri zvijezda tijekom sljedećeg tisućljeća počeli su se sudarati. Sudari desetaka milijuna zvijezda potpuno su uništili središta galaksija koja su bila ključna za njihov um. Lucy i Amy gubile su tako najprije razum, a onda i svijest, sve dok se nakon posljednjeg zajedničkog uzdaha nije ugasila i posljednja njihova misao.

Spajanjem dviju nesretnih galaksija nastala je tako nova, veća – ali jednostavnija, mrtva galaksija bez ikakve svijesti. Ona stoga nije mogla znati da se u njoj, prouzročen jednim od najjačih sudara u središtima Lucy i Amy, velikom brzinom vrti maleni, užareni planet koji će se kad-tad ohladiti i na kojemu će nakon nekoliko milijardi godina nastati svijest koja će taj planet prozvati Zemljom.

Bijaše jednom jedna objava mrežnog dnevnika. (Češće je koristila svoje englesko ime: blog post.)

Ova objava mrežnog dnevnika bila je kratka, ali htjela je biti dulja. Pokušala je ubaciti sve čega se mogla sjetiti: zagrade (kao ovu); pojašnjenja (da bi bila barem malo dulja); kričave, kičaste i izlišne pridjeve, možemo reći i barokne, krasnorječite; radnju koje gotovo da nije bilo; rečenice koje… hm… nije znala dovršiti.

Budući da je bila kratka, nije uspjela zaokupiti ničiju pažnju. Govorili su joj da se malo potrudi, ali ona je ostajala prekratka. Stoga su je rijetki prolaznici brzo preletjeli pogledom, ne zadržavajući se dulje od pola minute. Bila je ljubomorna na duge priče i romane koji su svoje čitatelje uspjele zadržavati satima.

Ali odlučila je ostati kratka.

I jedan je čitatelj ostao. Čitao ju je više puta, stisnuo je repeat. On je imao nju, ona je imala njega. Ostali su zauvijek zajedno.

U kutu moje sobe, između ormara i zida, živi električna grijalica. Smeđa, stari model, izgleda kao neki minijaturni ormar. Na prednjoj strani iza metalne rešetke vide se tri grijača koja mogu žariti toplom narančastom bojom. Po noći bi mi to svjetlo možda bilo prejako. Grije sjajno, ali nismo je već godinama palili. Nema potrebe.

U tom kutu sobe događaju se isključivo male promjene položaja i rasporeda njegovih stanovnika. Kao susjedi grijalice uglavnom se stišću ruksak, futrola s gitarom i pojačalo za gitaru. Više je mogućih rasporeda, ali svima je zajednička pozicija grijalice: najtežeg i najmanje pokretnog stanovnika. Ona je uvijek na podu, a ostali predmeti nekad stoje na grijalici, a nekad pored nje. Uza zid prolazi i mrežni kabel koji nije dobro fiksiran pa se ponekad dotiče s grijalicom.

U njezinu životu najvažniji su događaji usisavanja: jedino se tada pomiče. Ali nije svako usisavanje dovoljno značajno da bi je pomaknulo. Taj prostor prolazim, možda, u svakom trećem usisavanju. Kad ga odlučim usisati, vadim grijalicu i ostale predmete. Obično pokupim i prašinu s drvene plohe na vrhu grijalice. A nekad, vrlo rijetko, usišem ili prebrišem prašinu koja se nakupi po grijačima iza rešetke, mnogo teže dohvatljivu. Ne znam jesam li to ikad baš temeljito napravio. Na kraju sve vraćam u kut, ali možda u nešto drugačiji raspored. Ne razmišljam o tome, jednostavno se promijeni.

Promjene u životu grijalice događaju se i korištenjem susjednih predmeta. Kad uzmem ruksak, ili gitaru i pojačalo, nije zajamčeno da ću ih vratiti u isti položaj. U ovom trenutku na grijalici stoji pojačalo, na njemu ruksak, a gitara je naslonjena na tu konstrukciju. Ali prije tjedan dana bilo je sasvim drugačije: na grijalici gitara, a pored nje pojačalo i na njemu ruksak. Nisu to jedine mogućnosti. Nekad se u kutu nađe i partfiš (koji inače stoji na balkonu): on se tada naslanja na zid ili grijalicu, iako sam ga jednom podigao na samu grijalicu te naslonio na ormar. To je bio jedinstven događaj.

Prilikom usisavanja, kao ishod pomicanja često se javlja i mala promjena kuta pod kojim grijalica stoji u odnosu na ormar i zid. Sada je paralelna s njima, ali to je sasvim slučajno: prošli tjedan stajala je malo ukoso, pod kutom od možda deset ili petnaest stupnjeva u odnosu na susjedni rub ormara. A prošle godine, još prije micanja ormara koje je suzilo kutak za koji decimetar, postojao je period kad je stajala još više ukoso, gotovo pod četrdeset pet stupnjeva, kao da gleda u sami rub zida. To je potrajalo do idućeg usisavanja.

Danas moram usisati pa će se grijalica možda opet pomaknuti. Možda će prestati doticati mrežni kabel. Možda će čak, ako tako ispadne, promijeniti stranu koja stoji uz ormar, što odgovara rotaciji za sto osamdeset stupnjeva. Tko zna u kojem će položaju ostati i koliko dugo. Te promjene uočavam tek naknadno, gledajući je s kauča koji je položen uz njoj susjedni zid, baš kao i radijator.

Knjiga Novi dio grada Andrije Škare hvalospjev je Novom Zagrebu. Uživao sam u njoj jer se najveći dio radnje tih priča odvija u Utrini, kvartu u kojemu sam odrastao, pa sam dobro znao sva mjesta koja opisuje i prepoznao sam duh tih likova na svojim igralištima i kafićima. Dok Andrijini likovi gravitiraju tržnici i zapadnom igralištu (tzv. Centru), ja sam češće išao na školsko igralište, a ponajviše (i ponajpače) u južni park između dviju “plavih” zgrada od kojih sam u jednoj i živio. Adventski prigodno, prisjećam se jedne priče s temom Djeda Božićnjaka, koja se odigrala baš na mojoj klupi u mom parku.

Jedan od mojih drugara iz parka bio je godinu mlađi od mene, a ovdje ćemo ga zvati Jakov. Za njega mi je, naime, netko bio rekao da vjeruje u Djeda Božićnjaka. A bila je to dob kad smo svi već odavno znali da Djed Božićnjak ne postoji, da poklone dobivamo od roditelja itd. Možda negdje četvrti razred? U svakom slučaju, morao je to znati i Jakov. Sigurno je znao i da nitko drugi ne vjeruje u Djeda Božićnjaka – pa svi u školi znali su, recimo, da se na školskoj priredbi u Djeda Božićnjaka oblači naš domar.

Jakov je bio simpatičan, nenametljiv, barem prosječno bistar i svakako ne glup. Ponekad bi u park donio Autoklub ili neki drugi časopis o autima: volio je aute, to je bila njegova brija. Stoga sam pretpostavio da je i Djed Božićnjak samo neka furka, nešto u što je odlučio “vjerovati” da bi po tome bio zanimljiv, kao što smo tada svi imali svoje male, nevjerojatno površne brije. Netko je “navijao” za Manchester, netko drugi za Juventus, a znali su nabrojiti možda jednog igrača. Netko je htio biti Rambo a netko Bruce Lee. Netko je pričao da zna sve o kompjutorima (kad smo krenuli na informatiku, ta je spika misteriozno utihnula). Jedan je stalno nešto pametovao, malo o filmovima a malo o politici. Ja sam bio “zaljubljen” u Shakiru iako sam jedva znao i kako izgleda i što pjeva. I tako dalje. Bilo je to ono divno vrijeme kad si svoja životna uvjerenja mijenjao na tjednoj ili dnevnoj bazi, uglavnom prema nesvjesnoj predikciji o tome kako će drugi reagirati. Bilo je to, zapravo, dragocjeno brušenje društvene inteligencije koju upravo tada treba brusiti. Ne forsirajte autentičnost, ona dolazi mnogo poslije, ako ikada i dođe (možda se i sada pretvaram, možda se svi pretvaraju, možda je sve laž).

Jakov je dakle “vjerovao u Djeda Božićnjaka” i ja sam ga odlučio o tome malo priupitati da shvatim što to znači, je li to neki njegov ideal, kao što ljudi vjeruju u “ljubav” ili “dobrotu”. Bilo je to na klupi najbližoj našim zgradama. Naše zgrade bile su prvi susjedi: moja velika, a njegova mala.

“E, Jakov… Jel vjeruješ ti u Djeda Božićnjaka?”

“Pa vjerujem.”

Njegov je odgovor bio neobično čist. Što to znači, čist? U ono vrijeme, pogotovo kad bi se povela neka rasprava, nitko od nas klinaca nije govorio jednostavnim i opuštenim tonom. U glasu bi bila neka tenzija, nijanse drskosti ili defenzivnosti, fasada uvjerenosti ili straha (ili oboje). Sve je bilo neko pokazivanje i dokazivanje, lagali smo i kad smo govorili istinu. Zato sam od Jakova očekivao “tvrđi” odgovor – ali ovaj je bio mekan i jednostavan.

(Neki drugi, gluplji klinac možda bi upotrijebio čestu foru koja se u to vrijeme upotrebljavala prilikom odlučivanja tko će dobiti prvu loptu u nogometu, koji će tim biti “Brazil”, tko će biti Ronaldo i slično. Takav bi brže-bolje viknuo: “Djed Božićnjak postoji!”, pljunuo na tlo i pokazao prstom na tu pljuvačku uz dodatak: “Poliži!” Podrazumijevalo se da sugovornik, ako želi da bude drugačije, mora polizati pljuvačku s tla. To se, naravno, ne bi dogodilo i tako bi onaj tko se prvi sjetio pljunuti uglavnom dobio što je htio. Užasno glupo, znam, ali iz nekog razloga je funkcioniralo. Do određene dobi.)

Vratimo se na Djeda Božićnjaka. “A kako on sam obiđe sve te države i zgrade?” pitao sam dalje Jakova.

“Ne ide baš on. Ima pomagače.”

“Koje pomagače?”

“Pa ljude. Oni se preobuku u njega. Ili umjesto njega kupe poklone i stave ih pod bor. Ko moji mama i tata.”

“A… Tako dakle.”

Nisam više ništa pitao. Bio sam u čudu: on ipak vjeruje! Pritom je radio ono što religije rade kroz cijelu povijest: prilagođavaju se znanstvenim spoznajama ublažavajući i razvodnjavajući svoje dogme. Ali naravno da ondje na klupi, kao klinac, nisam tako razmišljao. Bio sam sretan, drag mi je bio taj Jakov. Netko je stvarno vjerovao u Djeda Božićnjaka i svijet je postao još malo bolje mjesto.

Na planetu sličnom Zemlji, ali osam puta manjem, žive ljudi posve slični nama. Razlikuju se od nas samo po jednom čudnovatom svojstvu, kojemu ni oni sami ne znaju podrijetlo.

Svakoga dana, naime, neki od stanovnika tog planeta zasvijetle neobičnim sjajem, svatko u svojoj boji koja se ovije oko njihova tijela poput aure. Na cijelom planetu to se događa istodobno, točno jednom dnevno. Nekima je taj trenutak jutro, onima na suprotnoj strani planeta je večer, ali trenutak je svima poznat i bez iznimke se ponavlja svaka dvadeset i četiri sata. Sjaj uvijek traje jednako dugo: oko sat vremena i četiri minute.

Svakoga dana zasvijetle drugi ljudi, a moguće je točno znati i koji. Svatko na tom planetu ima svoju boju te se dan kada svijetli ponavlja u pravilnim razmacima. Svatko, dakle, ima svoj period: tako će netko čiji period traje sedam dana svijetliti jednom tjedno. Prosječan period iznosi oko 12 dana, a periodi između 5 i 30 dana smatraju se uobičajenima. Rijetki sretnici svijetle svakoga dana, a oni s najmanje sreće svijetle jednom godišnje. Naveći ikad zabilježeni period nekog čovjeka iznosio je 412 dana. Unatoč tim razlikama, svatko na planetu kad-tad svijetli: uvijek istom bojom i bez ijednog zabilježenog poremećaja u periodičnosti.

Znanstvenici su uzalud pokušavali objasniti pojavu sjaja. Dominantne teorije, bez mnogo dokaza, zasnivale su se na utjecaju raznih nebeskih tijela i pravilnostima u njihovom kruženju. Religija je nudila drugačije objašnjenje: velika Zvijezda, čija je lokacija nepoznata, jednog davnog dana došla je do planeta te u velikom bljesku dio svoga svjetla predala ljudima, pohranila ga u njima, a njihov periodični sjaj predstavlja otkucaje Zvijezdina srca. Neki su u to vjerovali, a drugi smatrali izmišljotinom.

Sjaj je snažno utjecao na društveni život planeta. Još u davninama ljudi su shvatili da ako se dvoje svijetlećih ljudi međusobno približe, njihove se dvije boje pretvore u treću koja ih oboje okruži svojim sjajem. Tako osoba sa crvenkastim sjajem i osoba s plavkastim sjajem dobivaju zajedničku, ljubičastu auru, a mogući su i sasvim neočekivani spojevi boja: bijela i crna, primjerice, mogu dati jarko žutu. Zbog golemog broja različitih nijansi, gotovo da i nije bilo osoba koje su sjajile istom bojom i bilo je teško predvidjeti boju zajedničkog sjaja dvoje ljudi.

Zato su, naravno, ljudi nestrpljivo čekali zajednički sjaj, trenutak u kojem će s nekim drugim istodobno zasjati. Recimo, osoba s periodom od četiri dana i osoba s periodom od šest dana istodobno će svijetliti svakih dvanaest dana. Tako je računanje najmanjeg zajedničkog višekratnika dvaju brojeva postala omiljena računska operacija koju su stanovnici ovog planeta već u dobi od deset godina znali obavljati u glavi. Brzo su sve to naučili napamet, poput tablice množenja: zajednički period od 6 i 10 iznosi 30; zajednički period od 5 i 11 iznosi 55. Druženja su često planirana i organizirana u trenutcima istodobnog sjaja: ako se uspjelo poklopiti da čak troje ili više ljudi istodobno svijetli, to su bila slavlja puna veselja i glazbe te su u njima uživali i oni koji nisu tada svijetlili.

Kompatibilnost dviju osoba, smatralo se, ovisi o ljepoti zajedničke boje. Ako su osobe bojama bile kompatibilne, njihova interakcija u trenutcima zajedničkog sjaja bila je čarobna, razgovor istodobno i dubok i lepršav, a seks fantastičan. Periodi su, međutim, ograničavali takve susrete pa je duljina zajedničkog perioda bila važan znak moguće (ne)kompatibilnosti. Zato su svi tražili partnere s kojima imaju što kraći zajednički period. Tu su sretniji bili oni s manjim periodima, te oni s periodima koji imaju mnogo djelitelja. Na primjer, period 6 bolji je od 5 (iako je veći) jer ima manji zajednički period s mnogim drugim brojevima (poput 2, 4, 8, 12, 14…). Zanimljiv je slučaj kada dvije osobe imaju jednak period: tada one istodobno svijetle ili svaki put – ili nikada, jer ako sjaje u različitim danima, taj će razmak uvijek ostati isti.

Ni genetika ni druge discipline ne mogu predvidjeti period djeteta na osnovi perioda roditelja ili datuma rođenja; to je, činilo se, stvar sreće. Budući da su periodi društveno bili iznimno važni, svatko je na rukavu imao prišiven komad tkanine s bojom svog sjaja i brojem svog perioda. Neki su prišivali i datum svog posljednjeg sjaja, jer to je bilo jedno od prvih pitanja kojim su utvrđivali kada će se – i hoće li se ikada – dogoditi istodobni sjaj s drugom osobom. Onaj tko je, recimo, imao period od 10 dana (“desetka”) znao je da s 90% drugih desetki neće nikad istodobno svijetliti i da su mu stoga nedohvatljive, ali s preostalih 10% desetki uvijek će svijetliti istodobno. Zato je susret dviju osoba s istim periodom uvijek bio pomalo napet.

Tijekom mnogih stoljeća, analitičari velike baze podataka o sjaju svih stanovnika planeta počeli su uočavati neobičnu pojavu. Iako se ukupan broj stanovnika nije značajno mijenjao, bilo je sve manje i manje parova ljudi koji nikada istodobno ne svijetle. Kako su jedni stanovnici umirali a drugi se rađali, sjaj onih s istim periodom sve se češće poklapao, iako su periodi i dalje poprimali različite vrijednosti između 1 i 300 dana. Tako je bilo sve dok jednoga dana jedan analitičar nije otkrio zapanjujuću činjenicu: ako trenutno živući ljudi požive još 125 godina, u tom trenutku svi će istodobno zasjati.

Otkriće je dočekano s velikim iznenađenjem i svatko je mogao za sebe izračunati da će, zaista, na predviđeni datum svijetliti – ako poživi. Nažalost, prosječna dob stanovnika ovog planeta bila je 90 godina i većina ih neće dočekati navedeni datum. Tada se nametnulo važno pitanje: što je s ljudima koji se u međuvremenu rode? Hoće li oni na predviđeni datum svijetliti?

Sasvim čudnovato, račun je bez iznimke bio potvrđen za svaku novu osobu. Čim je za neko dijete primijećeno kada i koliko često svijetli, račun je pokazao da će i ono, ako poživi do velikog datuma, na taj dan svijetliti. Neki će do tada umrijeti, a neki se roditi, ali brojke su bile jasne: cijeli će planet zasjati. Fenomen je bio znanstveno neobjašnjiv i mnogi su se priklonili religioznim objašnjenjima.

Pripreme za veliki događaj i veliko slavlje počele su diljem planeta već deset godina prije. Svi će se okupiti na istom mjestu, u golemom kompleksu koji su počeli graditi usred crvene pustinje. Napravljen je veliki plan putovanja i smještaja koji je uključivao sve stanovnike planeta; skupljale su se zalihe hrane i pića za mjesec dana u kojemu će svijet dočekivati veliki dan. Čovječanstvo je odlučilo zajedno proslaviti najvažniji događaj svoje povijesti.

Približila se i ta večer. Slavlje je trajalo od rane zore. Napokon, nakon mnogih tisućljeća, svi će bili međusobno kompatibilni, usklađeni barem na sat vremena. Satovi su otkucavali.

Kad je trenutak napokon došao, stotine milijuna boja obasjalo je noć.

Neki su se počeli spajati s bojama svojih bližnjih, a neki su u mnoštvu tražili boje koje će ih najbolje nadopuniti. Ali sve to trajalo je jedva pola minute. Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Na nebu se pojavila golema, svijetleća kugla, tisuću puta sjajnija od sunca. Bilo je svjetlije nego usred dana i mnogi su morali zatvoriti oči. Boje oko ljudi počele su gubiti snagu i poput sjajne pare dizati se prema kugli.

I tako je sav ljudski sjaj otišao zvijezdi koja ga je usisala i počela se udaljavati, smanjujući se i nestajući iz vidokruga. Uskoro je ponovno bila noć, a ljudskog svjetla više nije bilo.

Neki su uzviknuli: Zvijezda se vratila i uzela ono što je njezino! Drugi će sve to poslije objašnjavati zakonima svjetlosne gravitacije. Ali svima je bilo jasno da njihovog sjaja više nema i vjerojatno se nikada neće vratiti. Neki su razočarano počeli s rukava otkidati svoje oznake perioda i boje. Plan se poremetio. Ne znajući što im je činiti, ljudi su počeli hodati okolo.

Promatrali su se međusobno. Bilo je neobično znati da periodi više nisu važni. Netko je pomislio da su mu sada dohvatljivi i svi oni s kojima prije nije bio kompatibilan pa je počeo tražiti baš takve – dok nije shvatio da više nema smisla razmišljati o kompatibilnosti. Boje i periodi više ne postoje, svatko je dostupan svakome.

Ali više neće biti istodobnog sjaja i čarobnih interakcija. Svi su trenutci obični i morat će ih sami nekako obojiti. Morat će na drugi način do drugoga doprijeti. Hodali su pravocrtno i u krugovima, hodali u potpunoj tišini, svakakvim putovima, jedni oko drugih i jedni između drugih, satima i satima promatrajući tuđa lica, zaranjajući u tuđe oči.

Sanjao sam: lutam hodnicima fakulteta i u nekom zakutku ugledam Jengu.

(Inače se u labirintima pojavljuje Sfinga, no moja se zvala Jenga, baš kao ona igra – ali u mom snu imala je ljudski oblik.)

“Igrajmo se!” rekla je.

Idućega dana nije je bilo. Ni onog poslije, a ni onog nakon njih. Nestala je.

Toliko je dugo nije bilo, da sam je prestao tražiti.

A onda, nakon četrdeset ili pedeset dana, kad sam na nju već bio zaboravio, ugledao sam je ponovno na istom onom mjestu.

“Jesi li ti uvijek u ovom kutu?” pitao sam.

“Jesam”, reče, “ali vidljiva sam samo onda kada to ne očekuješ.”

Vidljiva je samo kada ne očekujem?

“Znači li to da te moram opet zaboraviti?” pitam.

“Možeš li?” pita me ona.

“Reci mi: mogu li?”

“Znaj: jako se teško riješiti očekivanja. Toliko je teško da ćeš me vidjeti samo još jednom u životu.”

Rastali smo se. Već godinama prolazim tim mjestom gotovo svakodnevno, i ne vidim je.

Pišete li decimalne brojeve s točkom ili zarezom? Možda ovo pitanje i ne smatrate važnim. S time se ne bi složili sudionici velike skupštine jezikoslovaca koji čitavu večer o tome raspravljaju. Kako recimo napisati broj sedam cijelih pet: s točkom ili zarezom između sedam i pet?

Prvi se javio član konzervativne stranke: “U hrvatskom pravopisu stoji zarez. Nema razloga za promjene!”

Na to ustaje mlada jezikoslovka i hipsterica: “Zarez je out! Pogledajte engleski i većinu stranih jezika koji u tu svrhu koriste isključivo točku.”

Drugačije mišljenje iznio je debeli gospodin: “Točka je premalena i moguće ju je previdjeti. Zarez je veći i uočljiviji te ne ostavlja mjesta zabuni.”

Za riječ se potom javlja novopečeni poduzetnik. “Cijelo vrijeme pričate o decimalnim brojevima. A nitko ne govori o velikim brojevima! Kako ćemo odvajati tisuće ako ne točkom? Uzmimo primjerice broj sedamsto tisuća. Nije li prirodno staviti točku u njegovu sredinu: između sedamsto i tri nule? Zarez tu izgleda ružno. A što je tek s brojem sto milijuna? Hoćemo li staviti čak dva zareza da bismo odvojili tri po tri njegove znamenke? To bi izgledalo kao da nabrajamo neke manje brojeve. A radi se o jednom broju: sto milijuna!”

“Vi se dakle slažete sa mnom?” pita debeli gospodin poduzetnika. “Zagovarate lijepu i okruglu točku?”

“Naravno!” odgovara poduzetnik. “Tisuće točkom! Milijune pogotovo!”

Potom se javlja jezikoslovac koji je upravo došao iz crkve. “Dragi prijatelji! Duboko vjerujem da valja pisati decimalnu točku. Točka je tako lijepa. Zarez izgleda kao da smo zgriješili u pisanju. Točka je pravi put.”

“Kako znate?” pita ga deklarirani agnostik.

“Ne znam. Ali vjerujem! Ne mogu to racionalno objasniti. Možete li vi objasniti zašto imena pišete velikim početnim slovom? A ipak u to duboko vjerujete. Intuicija! Što vam govori intuicija? Nije li to zapravo očito?”

“Ništa nije očito!” ubacuje njegov kolega jezikoslovac koji je ujedno i odvjetnik.

Riječ dobiva njihova kolegica i humanitarna aktivistica. “Zar vi nemate nimalo sućuti? Kako bi vama bilo da pedeset godina decimalne brojeve pišete na jedan način i onda ga morate promijeniti?”

“Na koji način?” pita je netko.

“Pa… Ja sam pisala na oba načina… Ali ima ljudi koji nisu! Mislite i na njih!”

Na to se javlja nihilist: “Najbolje je onda da ne pišemo nikakav znak.”

“Zarez!” viče jezikoslovac čiji je otac mesar. “Decimalni dio mora se jasno i precizno odrezati!”

“Odrezati – potpuno se slažem!” dodaje vlasnica frizerskog salona.

“To je surovo!” buni se njezina kolegica vegetarijanka.

Za riječ se javlja jezikoslovac koji u slobodno vrijeme piše gangsta rap: “Ja sam čvrsto za decimalnu točku. Zarez već koristimo za nabrajanje!”

“Ne! Ne!” odjednom viče jezikoslovac kojega je ostavila djevojka. “Nikako točku! Ne može točka!”

“Neka svatko piše kako hoće!” na to će voditeljica hipi udruge.

Ponovno ustaje nihilist. “Zapravo je najbolje da uopće ne pišemo decimalne brojeve. Možemo i bez njih.”

“Tako je!” dodaje jezikoslovac kojemu se danas pokvarilo računalo. “Najbolje je da uopće ništa ne pišemo!”

“Decimalni brojevi uopće nisu potpuni i cijeli…” odsutno će debeli gospodin.

Čuo ga je onaj ostavljeni kolega: “Tako je. Kao da im nešto nedostaje.”

“Imam rješenje!” javlja se jezikoslovac koji je dvaput promijenio političku stranku. “Pišimo točku sa zarezom! Svi ćete biti zadovoljni ako glasate za moj prijedlog.”

Glasanje još uvijek traje. Možda ste primijetili koliko lako možete otkriti opredjeljenja neke osobe: samo je pitajte kako piše decimalne brojeve. Vjerojatno je davno odlučila i sada na stranicama svojega života ispisuje priče u kojima više jednog nego drugog znaka. Priče sve otkrivaju. Tek sada primjećujem da je i ovaj izvještaj razotkrio mene. Broj točaka i broj zareza sve govore.