Što je uopće odmor

Objavljeno autor
2

“Koliko se dobro odmaram?

To saznam tek kad ponovno krenem raditi.”

– L. S.

Što je odmor? Je li to neka aktivnost ili odsutstvo aktivnosti?

Je li odmor kad ne radim ništa? Treba li reći: “nemoj raditi ništa”, ili “hajde raditi ništa”?

Je li “dobro se odmoriti” samo još jedan zadatak – a upravo se od zadataka želimo odmoriti?

Sjećam se jedne ankete koju sam ispunjavao u osnovnoj školi. Trebalo je na nekoj skali procijeniti svoju sposobnost plivanja, ronjenja, plutanja i još nečega. Tada sam ponosno rekao: ja jako dobro plutam. Možda je to predznak osobe koja će se u životu dobro odmarati.

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Zato donosim pregled svih osam varijanti odmora, ne znajući koja je najbolja.

Odmor v0: Čak i u odmoru želiš biti produktivan. Stoga se odmaraš radeći nešto u čemu, ako ćemo biti iskreni, baš i ne uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je zapravo dosadna, ili se družiš s ljudima koji su ti u suštini naporni.

Odmor v1: Čak i odmoru želiš biti produktivan – srećom, u toj produktivnoj aktivnosti uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je ujedno i zabavna, ili se penješ na Sljeme kao da se penješ na Mjesec.

Odmor v2: Odmor mora biti uživancija. Nažalost, nekako ti je teško naći nešto u čemu zaista uživaš. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v3: Uopće ne razmišljaš o tome kakav će biti odmor. Radiš što te volja. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v4: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v5: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Samo postojanje bez cilja, dakle: being, a ne becoming. Stoga ne radiš doslovno ništa! – Ali problem je što mozak i dalje radi, sa svim svojim brigama. Misli nikad ne odmaraju. To je na tragu one izreke: kamo god odeš, nosiš sebe sa sobom.

Odmor v6: Uspijevaš ne raditi doslovno ništa – odmaraš i tijelo i mozak meditacijom (na dah, zvuk ili kako god). I spavaš.

Odmor v7: Prosvijetljen si i cijeli koncept odmora gubi svoje značenje – više nema razlike između rada i nerada, svi se trenutci stapaju u jednu radosnu rapsodiju bivanja.

Ima još varijanti. Koja je vaša?

Cohen i mračnije

Objavljeno autor
Odgovori

Već dugo želim podijeliti svoj doživljaj nekih Cohenovih tekstova, ali nije to baš jednostavan zadatak. Jer navođenje stihova i odgovarajućih tumačenja, well, drugi su to već izvrsno napravili na genius.com i sličnim stranicama. Ali ne znaju ni oni, zna samo Cohen. A možda ni on ne zna. I ja ponekad pišem a da ne znam što znači.

Kako god, podijelit ću samo vlastiti doživljaj. Evo što sam objavio na fejsu prije nekoliko godina:

Moj jedini živi susret s Cohenom – ako se gledanje koncerta s bočne tribine broji kao susret – dogodio se u Zürichu 2013. godine, u sklopu turneje nakon albuma Old Ideas. Volio sam taj album, prepun one najljepše religioznosti kakvu viđamo samo kod umjetnika, protkane iskrenošću, sumnjama i humorom. Recimo, u pjesmi Going Home, početne strofe izgovara glavom i bradom Bog, nazivajući Cohena lijenim kopiletom. Prisniji odnos od toga ne postoji. A drugačija i još ljepša pjesma bila je molitva Come Healing.

I onda, tik prije smrti, na albumu You Want it Darker javio se drugačiji Cohen. Na prvu to nije očito, jer u naslovnoj pjesmi naglašen je stih “I’m ready, my Lord.” Zvuči kao da je miran i spreman na smrt. Ali onda čitam cijeli tekst i shvaćam da pjesma govori o nečem sasvim drugom.

Puna gorčine, pjesma govori o problemu zla. Spominje taj paradoks s kojim se suočava svaki vjernik, a kao odgovor – ili optužba! – stoji sam naslov pjesme i albuma: Bog želi mračnije. U tom svjetlu, ovo “I’m ready, my Lord” treba čitati uz jedan od prethodnih stihova: “I didn’t know I had permission to murder and to maim.” Chilling stuff.

Naravno, ne treba autora poistovjećivati s lirskim subjektom – Cohen je pisao iz svakakvih pozicija (čak ima i album koji se zove Various Positions). No kakav je ostatak albuma? U pjesmi It Seemed the Better Way još se izravnije javlja gorčina i opoziv onoga u što je prije vjerovao.

U Steer Your Way također: “Steer your heart past the Truth you believed in yesterday, such as Fundamental Goodness and the Wisdom of the Way“. Što ga je toliko sjebalo? Čak i na to je odgovorio:

Steer your path through the pain
that is far more real than you
That has smashed the Cosmic Model,
that has blinded every View
And please don’t make me go there,
tho’ there be a god or not

Na svu tu bol jedan je moj prijatelj, kojemu sam slao fotografije tih tekstova iz fizičkog omota albuma, rekao ovako nešto: “Jadan naš Cohi, nije se baš snašao”.

Na albumu je i nekoliko ljubavnih pjesama, a najzanimljivije su one za koje nije jasno jesu li upućene Bogu ili ženi (ili oboma) – recimo, Treaty, čiji reprizni instrumental (String Reprise / Treaty) završava album i sadrži nekoliko izrecitiranih, prilično nejasnih stihova – Cohenovih posljednjih riječi:

I wish there was a treaty we could sign
It’s over now, the water and the wine
We were broken then but now we’re borderline
And I wish there was a treaty
I wish there was a treaty between your love and mine

Hmmm…

Usput budi rečeno, Cohen je objavio još jedan album – Thanks for the Dance – tri godine nakon smrti. Nije lako skladati iz groba pa nije ni čudo da je manje glazbe, a više poezije. Ponovno gorke: “Go tell the young messiah what happens to the heart.”

Koji je pravi Cohen? Onaj koji je 2012. objavio Old Ideas ili onaj koji je 2016. objavio You Want it Darker? Da je kojim slučajem umro 2012., simbol njegove smrti bio bi možda bendžo iz domišljate pjesme o smrti (Banjo) koju je tada napisao, zajedno s pjesmama koje se prikladno zovu Going Home i Amen. Možda bi otišao u raj. Ali onda se nekoliko godina poslije ne bi dogodio taj fantastični mračni album.

I tako sve

Objavljeno autor
6

Kad sam bio mali, imali smo neku ogromnu debelu ilustriranu enciklopediju na njemačkom. Nisam znao njemački, ali listajući i gledajući te slike zaključio sam da je to knjiga o svemu. Mislio sam to sasvim doslovno: bio sam uvjeren da na svijetu ne postoji pojam kojeg nema u toj knjizi. Kad smo u školi počeli čitati prve knjige, pa su neki pričali da doma imaju knjigu o ovome ili onome, ja sam se hvalio da imam knjigu o SVEMU. Baš svemu. To nije bilo moguće nadmašiti. “Jeste li čuli, Satja ima knjigu o SVEMU!”

S vremenom, sam, naravno, spoznao onu Hamletovu (“There are more things in heaven and earth, Horatio, than are dreamt of in your philosophy“) i shvatio da ta knjiga ne može biti baš o svemu.

Neki filozofi (poput Davida Lewisa) tvrde da postoji baš sve što je moguće, drugim riječima, postoje svi mogući svjetovi. To bi čak moglo vrijediti ako je naš svemir samo divovska matematička struktura i ako on postoji naprosto zato što sve konzistentne matematičke strukture (poput prirodnih brojeva) postoje same po sebi, kako tvrdi Max Tegmark.

Matematičari su početkom dvadesetog stoljeća shvatili da ne postoji skup svih skupova. (Kad bi on postojao, postojao bi i njegov podskup X koji sadrži samo one skupove koji ne sadrže sami sebe kao element – ali onda bi X sadržavao sebe ako i samo ako se ne sadrži, što je kontradikcija, odnosno Russelov paradoks. Osim toga, partitivni skup skupa svih skupova prema Cantorovu teoremu morao bi biti još veći skup, što opet vodi u kontradikciju.)

Iako ne postoji skup svih skupova, sasvim sigurno postoji beskonačnost. Aristotel je razlikovao potencijalnu i aktualnu beskonačnost. Aktualna je ona koja je potpuna – “gotova” i već sadrži svih beskonačno mnogo elemenata, dok potencijalna nikad nije potpuna nego se u nju uvijek mogu dodavati elementi, ali nikad svih beskonačno. S vremenom je u matematici aktualna (“dovršena”) beskonačnost postala prihvaćena i uobičajena, ali ona nije intuitivna. Kao djeca shvaćamo da prirodnih brojeva ima beskonačno mnogo zato što svakom broju možemo dodati jedan – ali to je potencijalna beskonačnost, ona koja raste u nedogled, a ne sadrži “sve odjednom”.

Ipak, nedavno sam upoznao fantastičnu osobu koja umjesto fraze “i tako dalje” ponekad kaže “i tako sve”. Dakle, umjesto potencijalnog – aktualno! Nema onog neodređenog “dalje“, nego odmah “sve“. Riječ je dakle o intuiciji koja je (barem iz matematičke perspektive) na visokoj razini.

Na kraju, jedan moj doživljaj od prije nekoliko godina. Organizirao sam neko informatičko natjecanje i bio je neki problem, zeznuli smo neki zadatak ili tako nešto. Idućeg dana na poslu sam pričao s Antom Đerekom (koji je prije mene organizirao ta natjecanja) i rekao mu da se grizem zbog te pogreške. On je tada izgovorio tu jednostavnu, tihu rečenicu: “A ne možeš sve.”

Možda je još nešto rekao, ali ovo je bio dovoljno, ta kratka rečenica puna razumijevanja, empatije i mudrosti. Napravio si mnogo, ali ne možeš sve. Ne postoji knjiga o svemu, ne postoje svi mogući svjetovi, ne postoji skup svih skupova i u životu će uvijek biti stotinu grešaka i nedovršenih stvari – nikad nećeš biti gotov. Ipak se kaže “i tako dalje”. Ne možeš sve.

Jedino o cvijeću imati stav

Objavljeno autor
Odgovori

U knjizi Sum: Forty Tales from the Afterlives, David Eagleman predstavlja četrdeset različitih varijanti zagrobnog života. U koju od njih vjeruje? Nemamo pojma.

U knjizi How to live, Derek Sivers daje 27 odgovora na pitanje kako živjeti – a odgovori su (namjerno) međusobno kontradiktorni. Recimo, prvo poglavlje zove se Be independent, a drugo Commit.

Nitko od njih, dakle, nema jasan stav. Tako i Pavel u svojoj pjesmi Bilo bi divno, među raznim divnim stvarima, navodi i da bi bilo divno “jedino o cvijeću imati stav”.

A Blogaritam, ima li on stav? Biste li radije iznosili stav ili stavljali iznos?

Pojednostavljeno rečeno, za svaku moju objavu potrebno je neko pitanje i neki odgovor. Naglašavam neki. Kao što se nekad može naslutiti, ja ne stojim nužno iza onoga što pišem, kao što ni pjevača ne treba poistovjećivati s pjesmom koju pjeva. (Recimo, u pjesmi First we take Manhattan Leonard Cohen pjeva iz pozicije terorista, istražuje njegov um, što ne znači da se slaže s onim što u njegovo ime govori.)

Ovdje izražavam misli koje smatram lijepima, oblikujem ih, ispitujem, a hoću li se s njima složiti – to odlučujem možda sutradan, ili uopće ne odlučujem. Ljudske su misli uglavnom kaotične, egoistične ili besmislene, zato je divan posao rudariti i uzgajati one koje su donekle smislene i uživati u njihovoj ljepoti. To je poanta “filozofije” onako kako je doživljavam: kao granu umjetnosti, a ne kao produžetak znanosti ili religije; bez pretenzije za istinom. Ne dijeli lekcije, možda samo inspiraciju: ovo su samo glasovi koji kao male oaze reda izranjaju iz sveopćeg kaosa. I ovdje – kao u vrtu, kao u glazbi – ne postoji dobro i loše, ispravno i pogrešno; ovo je samo igra.

Sada će netko primijetiti da po toj logici i ovaj glas, točnije stav izražen u ovoj objavi, nije apsolutan i da možda ni u njega ne vjerujem. Ali onda to znači da zapravo… Hm… Malo sam se izgubio u logici, priznajem.

Novogodišnje odluke?

Objavljeno autor
1

Sjećate li se scene iz kultne komedije Kako je počeo rat na mom otoku? Kada Blaž po dolasku na otok pita gdje je Kasarna narodnih heroja, luckasti prolaznik dramatično mu odgovara: “Nema. Nema narodnih heroja.”

E pa tako kad mene pitaju koje su mi novogodišnje odluke (a dosad me, priznajem, još nitko nije pitao), ja odgovaram: Nema. Nema novogodišnjih odluka!

Možda ih i ima, ali su implicitne, ugrađene u aktivnosti kojima sam ovaj put okupiran toliko da su neki ciljevi sasvim očiti. Toliko samorazumljivi da nije imalo smisla stavljati ih na papir. Kada razmišljam o odlukama i ciljevima, znači da sam malo pogubljen ili da mi je dosadno.

Na tragu te logike, Oliver Burkeman primijetio je da se najslobodnije osjeća u trenutcima neke akutne krize (emergency) jer tada ne mora razmišljati što mu je činiti, nego je očito.

U takvim trenutcima čovjek je “on top of things” jer je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Po defaultu nije tako: u glavi je stalno nekakva suptilna, pozadinska to-do lista svih stvari koje bih trebao ili mogao napraviti. Nju je nemoguće očistiti. Nemoguće se smiriti, uvijek postoji nešto u bliskoj ili daljoj budućnosti što treba obaviti ili što se treba dogoditi, stalno pomišljam na idući sat, dan ili mjesec – s iluzijom da ću se smiriti kad napravim tu neku stvar (ili deset njih, ili pedeset) ili kada dođe nešto što iščekujem.

Rješenja nema, ali baš to je dio rješenja: shvatiti da je vrijeme neukrotivo, da bi mi trebalo sedamdeset života da sve napravim, da nikad neću očistiti to-do listu, da će uvijek postojati beskonačno mnogo vrijednih stvari koje propuštam, i da je zato najbolje sve pustiti, odustati od cijelog to-do projetka. Pronaći jednu stvar koju sada vrijedi napraviti. To ponavljati u nedogled.

POKLON-i

Objavljeno autor
Odgovori

Ovo nije objava o poklonima, nego o POKLON-ima. Dopustite da objasnim!

Jednom davno, prije nekoliko tisuća godina, živio je seljak koji je proizvodio mnogo pšenice. Svoju je pšenicu drugima davao u zamjenu za dobra koja su oni imali: ovce, koze, meso, ulje, sol, robove i slično. Primao je zaista sve i svašta, što god bi kupac imao, i to mu je već dopizdjelo. Nije više znao što bi učinio s toliko ovaca i toliko robova.

Ali onda, jednog dana, iz nepoznatog smjera pojavi se lijepo odjeveni gospodin i seljaku za sto kora pšenice dade običan papirus.

“Što je to? Jel ti mene zajebavaš?” upita seljak.

“Ovo je papir za koji je car proglasio da vrijedi jednako kao i sto kora pšenice. Možeš ga drugima dati za bilo što, za bilo koju hranu i bilo koja druga dobra, i moraju ga primiti.”

Seljak sav sretan izgrli i izljubi gospodina koji mu je, umjesto još jedne ovce ili koze, darovao tako spasonosan papir.

A sada jedna novija priča.

Po lancima šoping centara tražio sam poklone za obitelj, prijatelje i rodbinu, izmoren od loših ideja i manjka inspiracije. Znao sam da, možda, oni prolaze istu muku kupujući poklone meni. Što da radim da svim tim šalicama i džemperima koje dobivam?

Ali onda se iz nepoznatog smjera pojavio moj stari znanac – nazovimo ga Slavko – i uručio mi svoj poklon. Bio je to običan papir.

“Što je ovo? Jel ti mene zajebavaš?” upitao sam ga.

“To je POKLON!”

Evo što sam dobio:

Jako sam se razveselio i sav sretan izgrlio Slavka, jer upravo me spasio od kupovanja jednog poklona, a ujedno i omogućio da nekom svom prijatelju poklonim istu količinu radosti darujući mu POKLON, kojim će on onda dalje razveseliti nekoga drugoga – i tako dalje!

Odlučio sam biti do kraja darežljiv pa i mnogim drugima priuštiti ovo zadovoljstvo: za Božić ću svim svojim prijateljima isprintati i darovati POKLON-e. Ta će se radost od njih poslije širiti dalje. Neka zabava počne!

(Da ne bi došlo do inflacije, Slavko i ja jedini imamo ovlasti tiskati POKLON-e. Želite li dobiti POKLON, pošaljite mi fizički poklon u istoj vrijednosti, a ja ću vam izdati odgovarajući POKLON.)

Sretan Božić!

Ali to je tajna

Objavljeno autor
Odgovori

Secret mi je vjerojatno najdraža Madonnina pjesma. Pjesmom se provlači stih “My baby’s got a secret”, iako se nikada ne otkriva o kojoj se tajni radi. Refren je osobito magnetičan, ponavlja se i ponavlja:

Something’s coming over
Something’s coming over
Something’s coming over me
My baby’s got a secret

Razmišljajući o naravi tajne, sjetio sam se kratke priče Etgara Kereta – Debeljko, iz njegove zbirke 8% ni od čega. Djevojka u priči ima neku “groznu tajnu” koju jedva otkrije svom partneru, smatrajući da će je on, kada to čuje, sigurno ostaviti. On tvrdi da neće. A onda se ispostavlja da je tajna sljedeća: djevojka se noću pretvara u debelog, dlakavog muškarca koji – gle čuda – njenom partneru postaje izvrstan prijatelj.

Kad smo tu priču čitali na Ferićevoj radionici proze, moje je tumačenje bilo drugačije od svih ostalih. Nagađao sam da je, u trenutku otkrivanja tajne, pisac “slagao”: da je ovo s debeljkom čista ironija kojom pisac ismijava partnerovu nadu da će tajna biti okej. Drugim riječima, prava je tajna i dalje grozna, a prelazak u bajkovitu karikaturu samo označava bijeg od surove stvarnosti priče.

Takvo je moje tumačenje nastalo pod utjecajem jedne druge priče, Život je bajka Dubravke Ugrešić (iz istoimene zbirke), u kojoj se zaista događa navedeni ironični postupak. Likovi u toj humorističnoj priči vrlo su jadni, priča ih ismijava, a onda pojedu nekakvu božićnu čokoladu i dogodi se čarolija kojom postanu potpuni, dobiju sve što im nedostaje. Ali taj je događaj prevara! To znam jer mi je sama autorica, u jednoj kratkoj e-mail korespodenciji 2014. godine, to potvrdila: “Trenutak kad su počeli jesti čarobnu čokoladu je cijela poanta priče jer izvrće priču u ironičnu bajku, stvari povoljne po junake počinju se događati samo u žanru bajke, dakle u fantastičnome svijetu, ne i u svakidašnjem životu.” To sam zapamtio i zaključio da se isto dogodilo s tajnom djevojke u Keretovoj priči. Pisac želi reći: sretan kraj može se dogoditi samo u bajkovitoj karikaturi kao što je debeljko; pravi bi kraj dakle bio nezgodan.

Usput rečeno, Ugrešićkina priča sama je bila djelomično inspirirana pričom o “potpunom gospodinu” iz romana Pijač palmina vina nigerijskog pisca Amosa Tutuole. Taj potpuni gospodin nevjerojatno je lijep. Toliko je lijep da ga izvjesna dama počinje pratiti. Njegova je tajna, međutim, da je sve svoje organe posudio od drugih, pa kada s trga odlazi doma, putem vlasnicima vraća najprije noge, pa želudac, rebra, prsa, pa ruke, vrat i na kraju kožu i meso s glave da bi mu ostala samo lubanja.

Hoće li nam ove digresije pomoći odgonetnuti o kakvoj tajni pjeva Madonna? Bojim se da neće. Neki hintovi možda se nalaze u spotu za pjesmu, koji je režirao Melodie McDaniel, a je li on samo slijedio vlastiti doživljaj pjesme ili je imao više informacija, ostaje tajna.

FAQ ili Često postavljana pitanja o logaritamskoj krivulji

Objavljeno autor
2

Logaritamskoj, ne blogaritamskoj! Zasjala je ovdje iznad, u headeru stranice koji je doživio mali makeover ili barem beauty tretman kao što je bio i zaslužio. Vidite je?

Otkud uopće logaritam u nazivu bloga? Najprije kao simbol matematike. Potom, budući da je mnogo objava bilo vezano za algoritamske zadatke, kao riječ koja je slična riječi algoritam, a ujedno se javlja u vremenskoj složenosti mnogih algoritama (npr. N log N). I naravno, kao igra riječima. Može li bolje?

Logaritamski rast, kao što vidimo iz gornje krivulje, ide najprije brzo a onda sve sporije i sporije. Kad bismo je pratili još neko vrijeme, krivulja bi postajala sve sličnija horizontalnoj liniji – ali i dalje bi uvijek rasla.

Evo nekoliko primjera. Kad počnemo redovito vježbati i pratiti svoj učinak (npr. prosječnu brzinu trčanja ili masu koju možemo podići), on na početku – dok stječemo formu – raste brzo, a poslije sve sporije. Onaj tko nema naviku trčanja lako može poboljšati svoje vrijeme za nekoliko sekundi, ali profesionalac vrlo teško. Slično je s učenjem nove vještine, novog jezika, ili s produktivnosti općenito: ako nismo uopće produktivni, mali hakovi (poput gašenja mobitela i interneta na nekoliko sati) mogu višestruko povećati učinak; no što smo više produktivni, to je teže biti još produktivniji.

Suprotna je, recimo, eksponencijalna funkcija (koji je upravo inverz logaritamske) koja raste sve brže i brže. Što si više bogat, to je lakše biti još bogatiji. To je znao i Isus: “onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima“. Možda je mislio na kapitalizam, ali vjerojatnije je psihološko tumačenje: što imaš više ljubavi, lakše je imati još više. Ako ti manjka, imat ćeš još manje.

Ali i ovdje se možemo vratiti na logaritamski rast: poznato je da, recimo, sreća u ovisnosti o bogatstvu raste sve sporije i sporije. Tako razlika između jedne i dvije tisuće kuna primanja može subjektivno biti daleko veća nego između 10 i 20 tisuća kuna. Svaka nova kuna vrijedi sve manje, iako ju je sve lakše dobiti. Također, pretpostavljam da slično “raste” zdravlje u ovisnosti o navikama. Uvođenje jednog treninga tjedno (umjesto nijednog) pomoći će mnogo više nego uvođenje četvrtog treninga kad već imamo tri. Kad je stanje loše, prednost je što su mali pomaci zapravo golemi. Jedno brzinsko pospremanje učinit će mnogo za neuredan prostor, više nego temeljito čišćenje za onaj koji je već relativno uredan. Kad ti se ne da raditi, prvi riješeni zadatak učinit će najveću razliku u raspoloženju. Jedan topao telefonski poziv učinit će najviše onda kada nije očekivan. Nešto je uvijek beskonačno puta bolje od ničega. Iz rupe se možda i nije toliko teško izvući.

Na kraju, ako se zarotira u smjeru suprotnom od kazaljke sata, logaritamska krivulja postaje (stilizirano) slovo L – ono koje nedostaje u headeru, a ujedno i najljepše slovo abecede.

Kako pisati decimalne brojeve

Objavljeno autor
2

Pišete li decimalne brojeve s točkom ili zarezom? Možda ovo pitanje i ne smatrate važnim. S time se ne bi složili sudionici velike skupštine jezikoslovaca koji čitavu večer o tome raspravljaju. Kako recimo napisati broj sedam cijelih pet: s točkom ili zarezom između sedam i pet?

Prvi se javio član konzervativne stranke: “U hrvatskom pravopisu stoji zarez. Nema razloga za promjene!”

Na to ustaje mlada jezikoslovka i hipsterica: “Zarez je out! Pogledajte engleski i većinu stranih jezika koji u tu svrhu koriste isključivo točku.”

Drugačije mišljenje iznio je debeli gospodin: “Točka je premalena i moguće ju je previdjeti. Zarez je veći i uočljiviji te ne ostavlja mjesta zabuni.”

Za riječ se potom javlja novopečeni poduzetnik. “Cijelo vrijeme pričate o decimalnim brojevima. A nitko ne govori o velikim brojevima! Kako ćemo odvajati tisuće ako ne točkom? Uzmimo primjerice broj sedamsto tisuća. Nije li prirodno staviti točku u njegovu sredinu: između sedamsto i tri nule? Zarez tu izgleda ružno. A što je tek s brojem sto milijuna? Hoćemo li staviti čak dva zareza da bismo odvojili tri po tri njegove znamenke? To bi izgledalo kao da nabrajamo neke manje brojeve. A radi se o jednom broju: sto milijuna!”

“Vi se dakle slažete sa mnom?” pita debeli gospodin poduzetnika. “Zagovarate lijepu i okruglu točku?”

“Naravno!” odgovara poduzetnik. “Tisuće točkom! Milijune pogotovo!”

Potom se javlja jezikoslovac koji je upravo došao iz crkve. “Dragi prijatelji! Duboko vjerujem da valja pisati decimalnu točku. Točka je tako lijepa. Zarez izgleda kao da smo zgriješili u pisanju. Točka je pravi put.”

“Kako znate?” pita ga deklarirani agnostik.

“Ne znam. Ali vjerujem! Ne mogu to racionalno objasniti. Možete li vi objasniti zašto imena pišete velikim početnim slovom? A ipak u to duboko vjerujete. Intuicija! Što vam govori intuicija? Nije li to zapravo očito?”

“Ništa nije očito!” ubacuje njegov kolega jezikoslovac koji je ujedno i odvjetnik.

Riječ dobiva njihova kolegica i humanitarna aktivistica. “Zar vi nemate nimalo sućuti? Kako bi vama bilo da pedeset godina decimalne brojeve pišete na jedan način i onda ga morate promijeniti?”

“Na koji način?” pita je netko.

“Pa… Ja sam pisala na oba načina… Ali ima ljudi koji nisu! Mislite i na njih!”

Na to se javlja nihilist: “Najbolje je onda da ne pišemo nikakav znak.”

“Zarez!” viče jezikoslovac čiji je otac mesar. “Decimalni dio mora se jasno i precizno odrezati!”

“Odrezati – potpuno se slažem!” dodaje vlasnica frizerskog salona.

“To je surovo!” buni se njezina kolegica vegetarijanka.

Za riječ se javlja jezikoslovac koji u slobodno vrijeme piše gangsta rap: “Ja sam čvrsto za decimalnu točku. Zarez već koristimo za nabrajanje!”

“Ne! Ne!” odjednom viče jezikoslovac kojega je ostavila djevojka. “Nikako točku! Ne može točka!”

“Neka svatko piše kako hoće!” na to će voditeljica hipi udruge.

Ponovno ustaje nihilist. “Zapravo je najbolje da uopće ne pišemo decimalne brojeve. Možemo i bez njih.”

“Tako je!” dodaje jezikoslovac kojemu se danas pokvarilo računalo. “Najbolje je da uopće ništa ne pišemo!”

“Decimalni brojevi uopće nisu potpuni i cijeli…” odsutno će debeli gospodin.

Čuo ga je onaj ostavljeni kolega: “Tako je. Kao da im nešto nedostaje.”

“Imam rješenje!” javlja se jezikoslovac koji je dvaput promijenio političku stranku. “Pišimo točku sa zarezom! Svi ćete biti zadovoljni ako glasate za moj prijedlog.”

Glasanje još uvijek traje. Možda ste primijetili koliko lako možete otkriti opredjeljenja neke osobe: samo je pitajte kako piše decimalne brojeve. Vjerojatno je davno odlučila i sada na stranicama svojega života ispisuje priče u kojima više jednog nego drugog znaka. Priče sve otkrivaju. Tek sada primjećujem da je i ovaj izvještaj razotkrio mene. Broj točaka i broj zareza sve govore.

Ima nešto u ponavljanju

Objavljeno autor
2

Rečenica iz naslova inspirirana je sličnom rečenicom koju sam izgovorio prije nekoliko godina. Držao sam neku radionicu iz programiranja i polaznicima sam dao zadatak nadopuniti neki kod koji sam projicirao na ploču. Zamolili su da im pošaljem taj kod kako ga ne bi morali pretipkavati s ploče, ali odgovorio sam: “Ima nešto i u prepisivanju”.

Za prepisivanje je jasno, ali što ima u ponavljanju?

Jeste li čuli pjesmu Rolling Stonesa, Hot Stuff? (Ne onaj poznatiji Hot Stuff Donne Summer, ovo je sasvim druga pjesma.)

Ta pjesma, koja otvara njihov album Black and Blue (poseban i upečatljiv, iako manje popularan) – to je mantra. Neki će reći da je dosadna. Sastoji se, u suštini, samo od jednog kratkog rifa koji se ponavlja, ponavlja i ponavlja, dulje od pet minuta, uz povremene umetke i sporadične ukrase različitih instrumenata. Momci su se potrudili istaknuti da je poanta u glazbi, jer tekst je u toj pjesmi sasvim drugotan: osim ponavljajućeg “hot stuff, can’t get enough”, Jagger izvikuje (ili reži) nekoliko duljih stihova tek u drugoj polovini pjesme, a i ti uzvici djeluju kao slučajni, improvizirani dodatak, izvan melodije. Ponavljajući rif jedino je što u toj pjesmi djeluje isplanirano, stabilna baza ispod razigranog kaosa. I tek pri kraju pjesme, kad se pitaš dokle će još ovako, prosvijetli se značenje onoga “can’t get enough”.

(Stonesi imaju još jednu sličnu pjesmu: Slave s albuma Tatooo You.)

Ima nešto u ponavljanju. Nije slučajno što u religijama postoje milijun puta izgovarane mantre ili riječi koje se iste ponavljaju na svakoj misi i na svakom zrnu krunice. I što se meditacija zasniva na promatranju daha: udah, izdah, udah, izdah i tako tristo puta, svaki dan, i opet i opet, godinama, promatranja radi, bez drugog cilja. (Na jednom zen crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.”)

Ponekad u razgovoru (ili porukama) znam ponoviti pitanje dva, tri ili više puta ako me sugovornik nije doživio, ne mijenjajući ni boju ni intonaciju glasa, jer uopće mi ne smeta ponavljati se. Ima nekog radosnog prkosa u tome kada nešto ne uspijevaš pa smireno pokušavaš, pokušavaš, pokušavaš bez prestanka, crpeći snagu upravo iz činjenice da si sposoban mirno pokušavati bez prestanka. Ima nešto u kucanju sedamsto puta na sedamsto vrata. Ima nešto u opetovanim neuspjesima, u praštanju sebi i drugima ne sedam puta, već sedamdeset puta sedam.

Ima, u konačnici, nešto i u plesanju; ima nešto u tim klubovima gdje je elektronička glazba toliko primitivna i repetitivna da je mnogima dosadna, ali baš ta jednoličnost i jednostavnost omogućuje potpuno prepuštanje koje može trajati satima. Ne treba mnogo tonova, ne treba mnogo riječi: sve je već izrečeno, sve je već odsvirano, preostaje samo radosno ponavljanje.