Ili: o radosti pripreme!

Slušam magičnog Neila Younga u više-ne-toliko-praznoj sobi: ako ništa drugo, ja sam unutra, Neil Young također, a i novi stol. Složio sam si cijeli mini setup za glazbenu produkciju: audio interface, mikrofon, slušalice, klavijature ispod stola, gitare i efekti sa strane. Napokon imam pošten radni stol, napokon sam spreman. Mogu raditi BILO ŠTO.

Nevolja je, naravno, u tome što mi se ne da. Mnogo se radije pripremam i planiram nego što zaista radim. Odatle podnaslov: o radosti pripreme. Pripremio sam se, ali ne snimam glazbu, radost je bila u pripremi.

Moja muzička oprema podsjeća me na jednu karikaturu Srećka Puntarića, koju ne mogu više pronaći pa ću je pokušati prepričati. Nacrtan je dućan sa sportskom opremom: na policama i zidovima visi sva moguća odjeća, obuća, reketi, palice, lopte ove i one, sprave, utezi, vijače, karike, skije, klizaljke, štitnici, znojnici, ma sve što možete zamisliti. I pazite sad, u taj dućan ulazi potpuno gol čovječuljak i pita prodavača: BI LI JA MOGO POSTAT SPORTAŠ?

A prodavač mu veselo odgovara: BI!!!

Meni je to genijalna karikatura. Tako i ja dođem u bauhaus (ne baš gol) i pitam: BI LI JA MOGO POSTAT MAJSTOR? A čovjek mi odgovara: BI! Ili, ulazim u glazbeni dućan i pitam… Dobro, shvatili ste već.

Razmišljao sam zašto me projekt renovacija (ponekad) toliko ispunjava. Koja je to njegova najsretnija karakteristika? Možda je to potpuna definiranost svih koraka: točno znaš što trebaš napraviti, mjerljivo se krećeš od nula do sto posto i svaki te korak zadovoljava, kao u igrici. I uglavnom uvijek napreduješ, postotak raste, nikad te ne vraća na nulu. Nema kvantnih skokova kao u nekim drugim područjima života gdje samo tapkamo u mraku dok se nekako ne upali svjetlo.

A možda je, s druge strane, najsretnija komponenta renovacije ono u čemu sam uvijek bio odličan: kombinatorika, matematika, renovacija kao kreacija na papiru i na ekranu, kao raspored, liste i natuknice, uspoređivanje i vaganje različitih opcija. Renovacija kao križaljka, kao šah, kao Blogaritam, kao slaganje poretka poslova koje je zanimljivije od samih tih poslova. Isto vrijedi za matematiku u odnosu na znanost, te za umjetnost u odnosu na život.

Ovdje je riječ o praznoj sobi. Maknuo sam namještaj, okrečio, i velika je soba sada prazna. Čeka opremanje. Okej, nije baš potpuno prazna – ja sam sad u njoj, recimo, a i za pretpostaviti je da ne sjedim baš na podu – ali manje-više, prazna je. Divna je kreativnost opremanja prazne sobe. Praznina ima beskonačan potencijal, tisuće mogućnosti roje se glavom i bilježnicama, a ipak, soba nikad neće biti ljepša nego sada kad je prazna. Zašto?

Naime, u praznoj sobi nema ničega – a kad je tako, ona je prostor u kojemu ništa ne činim i ništa ne nastojim. I kad uspijem ući u tom duhu, slobodan sam. Kao tijekom duge vožnje vlakom ili autobusom, ne nameće se ništa i ne moram ništa.

To je onaj duboki, kontraintuitivni temelj egzistencije: ne moraš ništa, ne moraš zaslužiti postojanje, dovoljan si i kad ništa ne popravljaš, ništa ne mijenjaš, dovoljan si bez ičega, život je bezimen i ništa ne traži, nema očekivanja, nema pravila, nema evaluacije, nitko ne traži da se smiriš, promijeniš, potrudiš, nema uvjeta, dovoljan si. Svi čeznemo za tim osjećajem prema samome sebi (to je ljubav, ostalo je laž) i sve što činimo bez njega, činimo iz gladi. A kad ne moramo činiti ništa, sve što činimo je bonus, ekstra, izražaj, umjetnost. Ljubav.

U praznoj sobi dva su stolca. Ja i dijete. To dijete sam ja – u vremenima kad se osjećam najgore i najranjivije. Gledam ga i osluškujem. Ono ne zna govoriti pa pokušavam ja. Kad kažem nešto što prepozna kao istinu, nešto što i samo želi reći, ono zaplače. Događa se kontakt. Kažem mu da smo tu i da ne mora ništa. Ono plače jer rijetko čuje nešto toliko divno.

To je prazna soba, i ne moram je opremiti. Trudi se koliko hoćeš, ali bez radikalnog prihvaćanja ostaješ gladan.

Izvinjavam se na malo opuštenijem stilu pisanja ali mi građevinci nemamo vremena za zajebanciju. Znači neki dan me majstor pita čime se bavim i kaže “vjerojatno nisi u građevini”. Okej nisam, ali lik me očito nikad nije vidio kako koristim fleksericu. Nisam ja skroz novi u građevini, ja znam dosta toga u građevini… Cijeli bauhaus ti znam gdje je šta i za šta je šta, mogu ti obilazak napraviti, šta god ne znaš pitaj mene. Recimo fugenfuller uopće nije tamo gdje je bio nego ga moraš uzeti u drive-in areni. I onda ga samo zamiješaš, nikakav problem. Gleterica i vozi. Za djecu praktički. Nedavno sam kupio fleksericu, njome prerezao lajsnu, iako mi je čovjek koji mi je prodao tu lajsnu rekao da bi je on radije rezao ručnom pilom. E pa frajeru probao sam i to i lošije mi je ispalo, daleko neurednije, a nakon flekserice može proć samo malo pobrusiš. Ili frajer ne zna koristiti fleksericu ili ja ne znam koristiti ručnu. Nema to veze nije problem nikakav. Može sve riješimo.

Ja ne znam kako sam ja prije živio bez ove flekserice, ona je tako divno stvorenje alat. Znači ja sad s njom sve mogu prepiliti. Lako za lajsne, nego mogu i pločice rezati, mogu stolicu prepiliti, namještaj rezati, cijevi od vode i grijanja, mogu vrata, stolariju, mogu i televizor prepiliti ako treba, znači šta god ti treba i šta god hoćeš ja sad tebi s tim mogu prepiliti. I uopće se ne troši, samo mijenjaš rezne diskove za različite materijale, imaš za metal, drvo, keramiku, ovo, ono, a imaš i za brušenje ako ti treba, i samo mijenjaš, kupuješ i režeš šta god hoćeš, režeš brusiš i radiš šta hoćeš. Ja se sad s tom fleksericom osjećam boljim čovjekom, sad mogu puno više nego što sam prije mogao. Kad ti nešto treba, može to nema problema.

Neka je blažen dobri duh bauhausa, pevexa i feroterma. Zanatlije ne filozofiraju, oni uglavljuju štokove iza kojih mirno spavaju i dobri i zli. I kraljevi i prosjaci. I oni koji imaju fleksericu i oni koji je nemaju.

U Bajci o vratima Danijela Dragojevića, vrata, čini se, simboliziraju ljubav, a u dubljem smislu i bilo što što nam trenutno stoji na putu: idući proboj, stepenicu ili promjenu kroz koju nam je proći. Vrata su fakultet, vrata su posao. Vrata su rođenje, vrata su smrt, vrata su selidba, vrata su prelazak iz jedne faze života u drugi.

A ipak, vratardžijama – majstorima koji ugrađuju vrata – vrata su vrata. Tako je bilo i dvojici koji su mi neki dan montirali sobna vrata, šest komada, dobar su posao napravili, stan se preporodio. U predsoblju je, ne brojeći ulazna vrata, čak pet vrata iz kojih se ulazi u pet različitih prostorija. Kao u onoj sceni iz petog dijela Harryja Pottera, Room of Doors, tajnovita su vrata kad ne znaš što je iza njih. Lijepo mi je ući u predsoblje, zatvoriti sva ta vrata i onda pitati: Kamo želite, gospodine? Može i vamo i tamo, nema problema.

(Sjetio sam se pjesmice koju sam napisao nekad davno, nije ništa posebno, ali paše uz ovu tematiku:

On je još mali
i ne može dosegnuti kvaku.
Što li je tamo, s druge strane?
U vrata gledaju njegove oči.
Sada si mali, al’ skoro ćeš moći:
brzo će doći dani i noći
u kojima više nećeš stajati
i čekati pred pragom:
vrata ćeš otvarati
i tražit ćeš svom snagom.

)

Sad kad imam nova vrata, veliko je pitanje hoću li ih zatvarati. Jer dosad sam većinu vrata u stanu držao otvorenima. Znači, otvorene sobe, kupaonica, WC, zašto ne, praktično je, pogotovo kad si sam, nemaš što zatvarati, zašto bih išta zatvarao? Osim toga, ta stara vrata nisu se baš lijepo zatvarala, tko bi se još i s time zajebavao. E, ali ova nova, sad bih ih mogao početi zatvarati. Jako se lako zatvaraju, ne treba ti kvaka da ih zatvoriš, imaju magnet i samo ih gurneš. Mada su kvake fantastične i možda ću ih ipak iz gušta upotrebljavati i za zatvaranje, a ne samo za otvaranje. Osim toga, vrata su lijepa i moćna i bolje izgledaju kad su zatvorena. Ali znajući mene i moju neku lijenost sklonost minimalizmu i jednostavnosti, ne mogu biti siguran da ću ih zatvarati. Kad mi dođete u posjetu, bit će sigurno zatvorena, to je ljepše. Mislim, otvorit ću vam da uđete, naravno, može i vamo i tamo, vrlo rado.

“Krečenje je gospodski posao”, priča mi taksist na Aleji Bologne nakon što sam mu rekao da planiram sam okrečiti stan, uz ozbiljno krpanje i gletanje zidova nakon zamjene stolarije. Nisam se usudio sam lijepiti pločice i parket, ali za struju i krečenje sam valjda sposoban. To su ipak finiji poslovi, s manjim stupnjem “građevinskosti”. Taksist mi dalje priča kako je neki njegov prijatelj sam napravio kuću, bez ikakvih majstora, od temelja do stropa – jedino je morao od majstora uzeti miješalicu za beton. Miješalica je dakle ultimativni, “najgrađevinskiji” alat, nagrublji poslije bagera i sličnih nedohvatljivih momaka, a četka za farbanje je valjda najfiniji. Između su sve one štemalice, pile, brusilice, bušilice i čekići. Ja sam zasad (ili nisam još) tek soboslikar, bolje rečeno slaboslikar, ali nadam se da ću uskoro napredovati i prema ovim nižim, grubljim, jačim, tvrđim, građevinskijim poslovima. Stoga, ako imate neku vikendicu koju treba urediti i gdje radovi ne moraju biti baš savršeni, pozovite me da se učim. Ne bojim se prašine, velik sam, kršan i relativno fit, a u slučaju prelaska u fizikalce sigurno ću krenuti u teretanu. Dok učim, radim besplatno, samo me pošteno nahranite i napojite. Pijem mineralnu i colu zero.

“A što je tvoja renovacija?” pitao sam brata nedavno, a on se zamislio i rekao da je to super pitanje. Vladimir Devidé negdje je napisao (pišem po sjećanju) kako se mornarima na dugim plovidbama počne činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od mora, a kopno da je samo iznimna okolnost; i da se tako njemu (Devidéu) nakon više dugih dana provedenih u nekoj biblioteci počelo činiti da je svijet sačinjen gotovo isključivo od knjiga, a sve ostalo je iznimna pojava. E, upravo tako se onome tko renovira stan (i pritom živi u njemu!) počne činiti da je život uglavnom renovacija i građevina: i kad dođeš kod drugih, gledaš im zidove, stolariju, parket i pločice. “Priprema ti je devedeset posto posla”, priča mi dalje taksist o krečenju, a ja razmišljam koja su susjedna zanimanja na građevinskoj skali. Prvi ispod (malo grublji) su recimo knauferi i roletari, a prvi iznad, hm… Možda stolari-ormardžije? Ovi za klime – klimdžije? Frižiderdžije? Ovi što popravljaju televizore, PlayStatione, satove? Urari? Ali to više nije građevina. Možda ona ipak završava sa soboslikarskim kistovima. A postoje i drugi kistovi, oni obični, slikarski, mnogi, koji su ostali iza pokojne mame. Većinu ih nije stigla upotrijebiti i ne znam što ću s njima. Je li možda to finalni stupanj građevine i renovacije, slike na papiru ili platnu, koje mogu visjeti na zidu, ali i biti potpuno slobodne i neovisne o tim zidovima?