Dok god se umjetna inteligencija zasniva na riječima, ona ne ulazi u domenu ljudskog – jer naša podsvijest ne razumije ni hrvatski ni engleski. U osnovi smo životinje, emocionalna bića. Riječi nas sakrivaju, pomažu nam da pobjegnemo od osjećaja, da se ne gledamo u oči.

Bilo bi zanimljivo prakticirati tihe dejtove gdje se komunicira bez riječi, prepušta neverbalnim signalima, upijaju i razmjenjuju osjećaji. Tek tada počinjemo stvarno komunicirati. Jeste li primijetili da u mnogim razgovorima, pogotovo partnerskim ili obiteljskim, nije toliko važno što netko kaže, nego kakvu emociju odašilje? Sadržaj je često nebitan, dublja je poruka u načinu, u tonu, u mediju.

Neki dan bio sam na karaokama u Praćki. Gledajući nastupe ljudi, nisam toliko pratio kako pjevaju, nego kako zrače. To je mnogo zanimljivije od pjevanja. Svašta se može pokupiti iz zračenja ljudi, a na neki način i naučiti, pri čemu ta lekcija nije izreciva. Kao da dobiješ neku novu informaciju o životu, o tome kakav on može biti, kako ga vidi ili doživljava osoba koju promatraš.

To pogotovo vrijedi pri duljem izlaganju odgovarajućim ljudima. Velika je razlika između druženja (ili odrastanja) s osobom duha X i osobom duha Y. Vibracija je drugačija pa i sav naš svijet postaje drugačiji. Cijela životna “filozofija”, koja se ne može verbalizirati, leži u boji, u duhu kojim gledamo stvari i koji utječe na sve što mislimo, osjećamo i činimo. A taj duh nesvjesno kupimo od drugih ljudi poput virusa. Ima jedna istočnjačka priča gdje je učenik odabrao učitelja ne zbog njegove mudrosti, nego zbog načina na koji veže vezice na obući.

Kad pratim neki razgovor u kojem ne moram aktivno sudjelovati, prestanem slušati riječi i samo pratim što ljudi odašilju, pokušavam ih doživjeti. Neki to rade i kad aktivno razgovaraju: recimo, bakin dobri susjed Denis, kad mu nešto pričaš, sav bulji u tebe i totalno te upija, daje ti maksimalnu pozornost. On zna da nije dovoljno slušati riječi. Treba biti blizu ljudi i upijati njihovu energiju.

O čemu pričaju manje intelektualni ljudi? Naizgled ni o čemu pametnom: “Jooj jesi vidio ovo” – “E jesam ful e ono” – i tako, kad ih slušaš nije ti jasno, međutim, nije stvar u sadržaju nego izmjeni energije. Razgovor im nema posve istu svrhu kao nama koji filozofiramo, nego je ritual povezivanja. Ti ljudi su prirodniji, primitivniji u onom dobrom smislu te riječi. Oni znaju – bolje rečeno osjete – da su riječi (kao i blogovi) tek fasada. Naš svijet nema veze s riječima.

Prošle godine pretplatio sam se na Journal of Consciousness Studies, jedan od najjačih časopisa iz područja filozofije uma (Q1 prema SJR). U prvom broju koji mi je stigao, najzanimljiviji članak napisao je osnivač časopisa Keith Sutherland. Njegov rad s ludim naslovom Divine Madness tvrdi da je opsesivnu zaljubljenost (obsessive love disorder) teško objasniti naturalistički, pa je objašnjava kao neuspjelu duhovnu transformaciju, gdje se intenzivna ljubav prema Jednome (Ljepoti/Dobroti/Bogu) greškom usmjerava prema jednome, prema nekoj osobi. Ta greška nastaje kao posljedica našeg statusa kao “spirits in the material world”.

Prilično ekscentričan tekst – ali takvih nam uvijek treba, takve volim. I upravo imam jednu sličnu teoriju! Mogao bih je poslati u navedeni žurnal, ali prvo neka ide ovdje na blog.

Riječ je o osjećaju koji bih nazvao neodređenom čežnjom. Taj osjećaj, sličan nekakvoj usamljenosti, može se opisati kao potreba za nečim nejasnim, za nečim što ne znamo što je; žeđ koju ne znamo utažiti, a možda je i neutaživa. Kao da živimo u nekom svijetu koji nije naš život, kao da smo na neki način otuđeni od sebe. Neka slika ili pjesma koja nas pogađa može dati koju kapljicu vode za to osjetilo i zato nam se neki umjetnici toliko sviđaju.

Zašto nastaje neodređena čežnja? Moja je teorija da je ona nesvjesno sjećanje na neostvareno ili propušteno. Na zaboravljeni trenutak kad smo zatomili neku želju ili poriv, kad smo iz straha ili nekog drugog razloga pobjegli od nečega, od života, od sebe. To može biti nešto veliko, kao propuštena ljubav, ili nešto maleno, kao naizgled nevažan trenutak kad smo u ranom djetinjstvu htjeli skočiti u veliku blatnu lokvu da vidimo što će se dogoditi, ali nam je netko to zabranio. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nema potrebe: svatko od nas ima mnogo vlastitih primjera, onih kojih se može sjetiti, a još više onih drugih, zaboravljenih, koji povremeno isplivaju kao osjećaj neodređene čežnje.

Tijek života možemo zamisliti kao put po stablu. Krećemo po deblu i onda se počinjemo granati, događa se račvanje, idemo lijevo a ne desno, krećemo jednom cestom i propuštamo drugu. Emocionalno skrećemo u neku granu, zatomljavamo jednu svoju verziju i postajemo druga. Poslije se opet granamo u neku treću liniju, postajemo netko četvrti, i tako dalje. A svako račvanje u našoj podsvijesti ostavlja pečat, jači ili slabiji.

I onda se, ponekad, dogodi da doživimo neki trenutak i da se “vratimo” – vrati nas neka slika, neki miris, neki prostor – u neku prijašnju točku gdje smo ostavili dio sebe. Nakratko se vratimo u tu staru granu i nejasno osjetimo da smo u tom davnom trenutku emocionalno zapeli. Obuzme nas želja za propuštenom cestom i neostvarenim suncem, za onim što smo možda mogli biti, a nismo.

U Hesseovom romanu Stepski vuk, Harryju Halleru magično kazalište omogućilo je povratak u prošlost i ostvarenje svih propuštenih ljubavi, počevši od trenutka kad je kao zaljubljeni dječak na brežuljku sreo Rozu koju je u stvarnosti bio tek sramežljivo pozdravio. Mi nismo te sreće, povratka nema, ostaje nam samo sjećanje (nostalgija) ili zaboravljanje (neodređena čežnja). I Blogaritam, naravno.

U svojoj knjizi This book needs no title, logičar Raymond Smullyan izlaže anegdotu koja ide otprilike ovako.

Jedan pušač kaže: “Mogao bih prestati pušiti, ali ne želim.”

Njegova mu žena odgovara: “Zavaravaš se! Ne bi mogao prestati pušiti ni kad bi to želio.”

Neki drugi pušač kaže: “Ne mogu prestati pušiti, iako to želim.”

Žena mu odgovara: “Zavaravaš se! Mogao bi prestati kad bi to zaista želio.”

Tko je u pravu? Jedini komentar koji Smullyan daje na ova četiri različita mišljenja glasi:

Why are people so incredibly stupid?

Iz drugih njegovih tekstova može se iščitati da on jednostavno, u skladu s Occamovom britvom, izjednačava činiti i htjeti. Ako pušim, onda želim pušiti. Ja ili moje tijelo? Nema razlike! Slično, u Smullyanovom dijalogu nazvanom Is God a Taoist?, čovjek objašnjava Bogu kako ne želi griješiti, manje bi griješio da se više trudi, i tako dalje, a Bog mu jednostavno odgovara: “U nekom smislu očito želiš griješiti, jer inače ne bi”. Ono što zaista želimo jest ono što zapravo činimo, a ne ono što si govorimo ili zamišljamo.

Ta olakšavajuća spoznaja potpuno je suprotna, recimo, Pavlovoj konfuziji iz Biblije (Rimljanima 7, 15-21): “Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo.“

Ne, dragi Pavle, činiš baš ono što želiš činiti. Naši demoni su naši demoni, mi jesmo ti demoni. (Naravno, bilo bi bolje da ih nazovemo nekim drugim imenom – nema loših dijelova.) Mogu imati i konfliktne želje – i pušiti i prestati pušiti, kako u kojem trenutku – ali nijedna nije manje moja.

Znači li to da imamo slobodnu volju? Da, ako je definiramo kao činimo ono što hoćemo. Nažalost (ili na sreću?), u ovom bitnom dijelu – ono što hoćemo – baš i nema slobode. Hoćemo ono što hoćemo; ne možemo željeti ono što ne želimo.

Ako pak slobodnu volju definiramo pitanjem jesam li mogao učiniti drugačije, onda je nemamo zbog determinizma (sve je određeno fizikalnim zakonima i ništa nije moglo biti drugačije). Ipak, intuicija nam govori da postoji neki smisao u kojem je tvrdnja mogao sam drugačije istinita.

Taj smisao nije lako definirati. Možemo reći da imamo potencijal za nešto (“imao sam potencijal biti vrhunski sportaš”), ali taj je potencijal (bio) apsolutno ograničen nečim trećim, različitim anti-potencijalima, pa zapravo i nije bio potencijal jer kad se zbroje SVI odgovarajući uvjeti, jednadžba ima samo jedno rješenje.

Ipak, promotrimo izjavu mogao sam biti vrhunski nogometaš. Zamislimo da je u jednom slučaju izgovara Goran Ivanišević, a u drugom slučaju neki kvartovski zgubidan. Strogo govoreći, obje izjave su neistinite, ali ih u praksi nećemo jednako tretirati. Kako definirati tu razliku?

Pogledajmo još jednostavniji primjer: vrhunski košarkaš promašio je slobodno bacanje. Je li mogao pogoditi? Pod sasvim jednakim okolnostima (do u atom) – ne, nije. Ali da su okolnosti bile samo malo drugačije, pogodio bi.

Ideja je, dakle, ublažiti definiciju i zapitati se: da su okolnosti bile malo (ali malo) drugačije, bih li učinio jednako?

Kako ću to znati? Situacije o kojima se u praksi pitamo takva pitanja uglavnom se ponavljaju. Ako sam učinio nešto što inače u sličnim okolnostima ne činim, onda ima smisla reći da sam mogao drugačije. Ali ako stalno činim isto, onda se neću zavaravati da sam mogao drugačije. Onda sam to zaista ja, to je jedino što sam mogao – jer sam to htio.

Rješenje fizikalno-psihološke zagonetke o slobodnoj volji leži između dviju krajnosti. Jedna krajnost je bičevanje: “mogao si mnogo drugačije i možeš biti mnogo drugačiji”, fizikalno netočna i psihički nezdrava. Druga krajnost je fatalizam (“sve je predodređeno”), fizikalno točna ali psihički također nezdrava. Ovdje zagovaram zdrav balans, koji je također fizikalno istinit, a zasniva se na udaljenostima:

“Nisam mogao drugačije, ali bio sam blizu A (i zaista daleko od B). Sad sam ono što jesam (C), što je daleko od D – ali je blizu E, pa ću nešto učiniti tako da sutra budem (ili ne budem) E.”

Sjećam se karikature na kojoj čovjek stoji ispred velike kutije na kojoj piše INTERNET, s prstom nad crvenim gumbom kojim želi, dakle, isključiti Internet i tako odspojiti sve ljude na svijetu. Nadam se da je u stvarnosti ta kutija negdje dobro zaštićena i da je gumb za gašenje Interneta u dobrim rukama.

Naravno, šalim se: gašenje cijelog interneta bilo bi kao zaustavljanje svih rijeka na svijetu. Internet nije centralizirani, nego distribuirani sustav, golema mreža koja nema središte, iako postoje važniji i manje važni čvorovi. Bitno je svojstvo redundancije: nema uskog grla, postoji mnogo različitih putova između dvaju vrhova, pa pad jednog servera ili gašenje jednog puta uglavnom nije problem. Morali biste mnogo toga pogasiti da naudite sustavu, on nema jednu slabu točku. I naravno, internet je prevelik sustav da bi bio centraliziran.

Slično je i s kapitalizmom u odnosu na socijalizam, tj. pitanjem (de)centralizacije načina raspodjele dobara. U planskom gospodarstvu odluke se donose na jednom mjestu, koje može biti velika slaba točka. Osim toga, središte nema dovoljno “računske moći” da dobro predvidi svačije potrebe – sustav nije skalabilan. S druge strane, slobodno tržište distribuira odluke, nema središta, sustav je prilagodljiv, moćan i skalabilan, može brže napredovati, ali i otići u neželjenom smjeru (primjer – današnji broj beskućnika na ulicama SAD-a). Što se tiče poreza, ako velik dio dobara ide u središte i distribuira se iz središta, to može biti i dobro i loše, ovisno o središtu. Iskustvo pokazuje da najbolje prolazi kombinacija jednog i drugog, kapitalističke države s jakom socijalom – nordijske države blagostanja (engl. welfare state). Usput budi rečeno, bojim se da će kapitalizam + AI biti loša kombinacija: jaki će postati prejaki, a ostali nepotrebni.

Bitcoin je također decentralizirani sustav. Za razliku od banaka koje kontroliraju klasične transakcije, transakcije bitcoinom i sličnim valutama ostvaruju se i bilježe distribuirano. Je li to dobro ili loše? Dovoljno je reći da se pola bitcoin transakcija koristi za neku vrstu kriminala. S druge strane, kad bi sav novac bio pod nadzorom središnjeg autoriteta (dakle, računi i kartice, a gotovina ne postoji) i kad bi taj vladajući autoritet bio loš i opresivan, onda bismo umjesto mnogo malih slabih točaka imali jednu ogromnu. Koliko slobode želimo? Kakvo središte želimo (ako ga uopće želimo)? Jaku ili slabu državu, autoritarizam ili libertarijanizam? Nijedna krajnost ne valja.

Iako se ne čini tako, naša svijest također je decentralizirana. Ne postoji “teatar” u mozgu gdje se svi osjetilni podatci sabiru da bismo ih mi “doživjeli”. Postoji samo distribuirana obrada električnih impulsa. Slično vrijedi za našu psihu: nisam baš jedan, sastojim se od više programa koji često žele različite ili suprotne stvari. Recimo, želim pojesti tu tortu, ali i smršaviti. Nekad vježbam, a nekad mi se ne da (iako želim biti u formi). Nekad oprostim, a sutradan sam opet ljut, pa više ne znam jesam li oprostio ili nisam. I tako dalje. Ne postoji glavni program, samo je nekad glasniji jedan, a nekad drugi. Svi su oni promjenjivi, ali dobri, nema loših, i što se više vole – to bolje. Centralni dio (ego), koji misli da ima kontrolu, samo je jedan od mnogih, što ste možda shvatili ako ste ikad pokušali biti prestrogi prema sebi – točnije, prema nekim svojim dijelovima.