Omjer signala i šuma u pjesmama

Objavljeno autor
2

U elektrotehnici i telekomunikacijama postoji pojam signal-to-noise ratio (SNR) koji označava omjer željenog signala i pozadinske interferencije; drugim riječima, udio informacije u onom što primamo.

Predlažem da sličan pojam definiramo u poeziji. Veći SNR označavao bi jasniju, izravniju pjesmu, a manji SNR označavao bi slikovitiju pjesmu, koju je teško ili nemoguće “prepričati”, za koju možda i ne znamo o čemu govori, ali (poželjno) nam nešto dočarava, stvara neki doživljaj.

Što je bolje? Ultimativno, to je stvar ukusa, ali može se napisati i odlična pjesma s visokim SNR-om, kao i odlična pjesma s niskim SNR-om. Primjeri potonjih bile bi mnoge pjesme Denisa Kataneca, kojemu sam u prošloj objavi za neke pjesme komentirao da “ne znače ništa”. Htio sam reći da imaju nizak SNR, da su slikovite, atmosferične, da manje informiraju, a više sugeriraju (“Na odronu bila sam, u krvi Dunav razbija i krvi sva njegova usnula ušća”). S druge strane, primjer glazbenika s visokim SNR-om u tekstovima bio bi, recimo, Goran Bare, koji ponekad odluta u sasvim banalno (“Ja osjećam tugu, o, jer sam sam”), ali je često i sjajan (“Daj da budem onaj koji tješi / Svakom onom koji zna da griješi”). Osobno najviše volim tekstove koji su na sredini, koji imaju i informativnu i slikovitu komponentu, kao npr. Mayales – Još jedan krug. Takvi su obično i najuspješniji, to je balans, to je sweet spot.

U poeziji su SNR-ovi općenito niži nego u glazbi. Izvrsna Anka Žagar ima SNR skoro jednak nuli, a relativno visok (za poeziju) ima, recimo, Tatjana Gromača. Opet je najbolje imati i jedno i drugo. Sjetite se svojih najdražih pjesama: vjerojatno su negdje na sredini. Meni je, recimo, draga ova koju sam zalijepio ispod. Blizu je sredine, malo na nižoj strani.

Na kraju jedan zen odlomak. Kakav je SNR svijeta? Ne mislim na svijet u nekom fizičkom, objektivnom smislu – taj je ionako apstrakcija, jer doživljavamo samo malen njegov dio. Mislim na svijet koji doživljavam, moj svijet, moj sadašnji trenutak; šalica u koju gledam, recimo. SNR svijeta je velik ako razmišljamo, analiziramo, konceptualiziramo. Što se više prepuštamo sadašnjosti, informacija nestaje, svijet je čisti doživljaj, ne znači doslovno ništa, SNR teži u nulu.

Kao zao kor

Objavljeno autor
Odgovori

“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.

Pismo lj.

Objavljeno autor
Odgovori

Najdraži,

već tjednima pokušavam doprijeti do tebe, češće nego prije, više puta dnevno. Prije smo bili nerazdvojni, mogla sam te tako lako dobiti, ne bi ni primijetio, ne bi se stigao ni okrenuti a već smo bili u zagrljaju koji je ponekad trajao i satima. Nedostaje mi način na koji bi mi dopustio da te preuzmem – da postaneš ja.

Sad me brzo primjećuješ i odmah ideš dalje. Čak se i ne praviš se da me ne vidiš. Kad bi me barem posve izbjegavao, to bi mi dalo snagu i život. Ali ti me vidiš, kratko obratiš pažnju, a onda nastaviš svojim putem, pustiš da se ugasim, da usahnem. Ostajem na strani, ostavljaš me bez zraka. Kao da si shvatio da… ne moraš.

Kad već ne ide ovako, pokušavam te filozofski uvjeriti da sam ti potrebna, da bi bez mene bio iskorišten, potlačen, ti ili netko drugi. Ali naravno da nećeš povjerovati. Promijenio si se: kao što brže presrećeš misli, puštajući ih da nestanu, tako te ni filozofija više ne osvaja. Poglupio si se, podjetinjio, manje misliš, više ne misliš, samo bivaš.

Što me zamijenilo u tvom životu? Što nas je razdvojilo? Je li to nešto što si pronašao? Ili nešto što si izgubio? Je li to neka sposobnost koju si stekao? Ili izgubio? Neka nova misao – ili njezin izostanak? Novi osjećaj? Nova osoba? Novi predmet? Novi dah? Novi sat? Novi biser ili novčić? Ili nešto sasvim drugo? Imaš li sada više – ili manje?

Jedino što znam jest da sada više plačeš i više pjevaš.

Nema nam spasa, prešao si u svijet o kojemu ne znam ništa. Ostaj mi zbogom, i sjeti me se ponekad.

Tvoja ljutnja.

Prekratka objava

Objavljeno autor
Odgovori

Bijaše jednom jedna objava mrežnog dnevnika. (Češće je koristila svoje englesko ime: blog post.)

Ova objava mrežnog dnevnika bila je kratka, ali htjela je biti dulja. Pokušala je ubaciti sve čega se mogla sjetiti: zagrade (kao ovu); pojašnjenja (da bi bila barem malo dulja); kričave, kičaste i izlišne pridjeve, možemo reći i barokne, krasnorječite; radnju koje gotovo da nije bilo; rečenice koje… hm… nije znala dovršiti.

Budući da je bila kratka, nije uspjela zaokupiti ničiju pažnju. Govorili su joj da se malo potrudi, ali ona je ostajala prekratka. Stoga su je rijetki prolaznici brzo preletjeli pogledom, ne zadržavajući se dulje od pola minute. Bila je ljubomorna na duge priče i romane koji su svoje čitatelje uspjele zadržavati satima.

Ali odlučila je ostati kratka.

I jedan je čitatelj ostao. Čitao ju je više puta, stisnuo je repeat. On je imao nju, ona je imala njega. Ostali su zauvijek zajedno.

Grijalica

Objavljeno autor
1

U kutu moje sobe, između ormara i zida, živi električna grijalica. Smeđa, stari model, izgleda kao neki minijaturni ormar. Na prednjoj strani iza metalne rešetke vide se tri grijača koja mogu žariti toplom narančastom bojom. Po noći bi mi to svjetlo možda bilo prejako. Grije sjajno, ali nismo je već godinama palili. Nema potrebe.

U tom kutu sobe događaju se isključivo male promjene položaja i rasporeda njegovih stanovnika. Kao susjedi grijalice uglavnom se stišću ruksak, futrola s gitarom i pojačalo za gitaru. Više je mogućih rasporeda, ali svima je zajednička pozicija grijalice: najtežeg i najmanje pokretnog stanovnika. Ona je uvijek na podu, a ostali predmeti nekad stoje na grijalici, a nekad pored nje. Uza zid prolazi i mrežni kabel koji nije dobro fiksiran pa se ponekad dotiče s grijalicom.

U njezinu životu najvažniji su događaji usisavanja: jedino se tada pomiče. Ali nije svako usisavanje dovoljno značajno da bi je pomaknulo. Taj prostor prolazim, možda, u svakom trećem usisavanju. Kad ga odlučim usisati, vadim grijalicu i ostale predmete. Obično pokupim i prašinu s drvene plohe na vrhu grijalice. A nekad, vrlo rijetko, usišem ili prebrišem prašinu koja se nakupi po grijačima iza rešetke, mnogo teže dohvatljivu. Ne znam jesam li to ikad baš temeljito napravio. Na kraju sve vraćam u kut, ali možda u nešto drugačiji raspored. Ne razmišljam o tome, jednostavno se promijeni.

Promjene u životu grijalice događaju se i korištenjem susjednih predmeta. Kad uzmem ruksak, ili gitaru i pojačalo, nije zajamčeno da ću ih vratiti u isti položaj. U ovom trenutku na grijalici stoji pojačalo, na njemu ruksak, a gitara je naslonjena na tu konstrukciju. Ali prije tjedan dana bilo je sasvim drugačije: na grijalici gitara, a pored nje pojačalo i na njemu ruksak. Nisu to jedine mogućnosti. Nekad se u kutu nađe i partfiš (koji inače stoji na balkonu): on se tada naslanja na zid ili grijalicu, iako sam ga jednom podigao na samu grijalicu te naslonio na ormar. To je bio jedinstven događaj.

Prilikom usisavanja, kao ishod pomicanja često se javlja i mala promjena kuta pod kojim grijalica stoji u odnosu na ormar i zid. Sada je paralelna s njima, ali to je sasvim slučajno: prošli tjedan stajala je malo ukoso, pod kutom od možda deset ili petnaest stupnjeva u odnosu na susjedni rub ormara. A prošle godine, još prije micanja ormara koje je suzilo kutak za koji decimetar, postojao je period kad je stajala još više ukoso, gotovo pod četrdeset pet stupnjeva, kao da gleda u sami rub zida. To je potrajalo do idućeg usisavanja.

Danas moram usisati pa će se grijalica možda opet pomaknuti. Možda će prestati doticati mrežni kabel. Možda će čak, ako tako ispadne, promijeniti stranu koja stoji uz ormar, što odgovara rotaciji za sto osamdeset stupnjeva. Tko zna u kojem će položaju ostati i koliko dugo. Te promjene uočavam tek naknadno, gledajući je s kauča koji je položen uz njoj susjedni zid, baš kao i radijator.

ChatGPT, snovi i heptapodi

Objavljeno autor
Odgovori

ChatGPT radi tako da ponavlja sljedeću operaciju: na osnovi prethodno napisanih riječi ispiši statistički najvjerojatniju iduću riječ. (Ove prethodno napisane riječi uključuju sav razgovor do tog trenutka, uključujući pitanja sugovornika i riječi koje je ChatGPT već generirao kao dio odgovora.) I tako za svaku novu riječ. Dakle, fokus je samo na idućoj riječi, a ne na cijelom tekstu – kada počne generirati tekst, ne zna kako će završiti.

Primijetio sam da na isti način funkcioniraju i naši snovi.

San nije unaprijed osmišljen kao potpuna cjelina (iako se ponekad tako čini), nego mozak samo luta i stvara jednu po jednu sliku ili scenu, nadovezujući se na prethodnu. San (kao i tekst GPT-a) nije drugo nego Markovljev lanac.

Ovdje sam se sjetio heptapoda – vanzemaljaca iz SF priče Story of Your Life Teda Chianga. Oni, za razliku od ljudi, čak ni jezik ne vide sekvencijalno – njihova je rečenica geometrijski oblik koji u svakom dijelu sadrži sve svoje sastavne riječi; oni u isti mah znaju i početak i kraj. Za razliku od ljudi koji događaje vide kauzalno, heptapodi ih vide teleološki, sve odjednom, u skladu s B-teorijom vremena u filozofiji. Nju podupire i fizika, čiji su zakoni vremenski reverzibilni: ne samo da prošlost određuje budućnost, nego i budućnost određuje prošlost, sve je simetrično (jedina bitna razlika između “naše” prošlosti i budućnosti je količina entropije). Heptapodi znaju budućnost, za razliku od nas (i ChatGPT-a) koji ne znamo ni što ćemo iduće pomisliti ni kako će ta misao završiti.

Glazba je NP-težak problem

Objavljeno autor
Odgovori

A few years ago someone asked Steven Rudich, a complexity theorist at Carnegie-Mellon, why he thought P is different than NP. He replied “I can recognize great music but I can’t create great music,” the implication being that it’s much harder to find a solution than to verify one.

– Lance Fortnow, stručnjak za teorijsko računarstvo

Najvažniji i najpoznatiji neriješeni matematički problem glasi: je li P = NP? Problem se, grubo rečeno, svodi na sljedeće: ako je u nekom kombinatornom zadatku moguće brzo provjeriti rješenje (NP), je li ga moguće brzo i pronaći (P)? Primjer je, recimo, problem trgovačkog putnika: ako je zadan popis od stotinu gradova i cijene putovanja između svakog para gradova, je li moguće s ukupno C eura obići sve gradove? Za bilo koju odabranu rutu (redoslijed posjećivanja gradova) moguće je lako provjeriti je li cijena zadovoljavajuća, ali jako je teško pronaći jeftinu rutu jer broj mogućih redoslijeda daleko premašuje broj atoma u svemiru. Zato vjerujemo da je P ≠ NP.

Kakve to veze ima s glazbom? Grubo rečeno, melodija je ruta, redoslijed tonova. Za dobru melodiju u dobroj pjesmi lako čujemo da je dobra: uvlači nas i čini da se dobro osjećamo. Evaluacija je vrlo izravna i primitivna, nema promišljanja ili traženja razloga zašto je neka glazba dobra, to prepoznajemo instinktivno. (Taj instinkt nije jednak kod svakog, pa ni ista pjesma neće svakom biti dobra, ali nema veze: dovoljno je promatrati sebe, tj. samo vlastiti ukus.) Moj mozak može, dakle, “provjeriti” vrhunsku pjesmu – uz dovoljno vremena mogu je i odsvirati, razumjeti akorde i ostale komponente od kojih je sastavljena, tako da u njoj ne ostane ništa skriveno – ali ne mogu obrnuti taj proces, ne mogu skladati vrhunsku pjesmu. Neki mogu, ali rijetko, i ne kad im se prohtije: svi imaju neki vrhunac koji poslije ne mogu ponoviti. Evo što je rekao najveći:

“I tell students all the time, ‘Look, I don’t know how to do this,’” he said, mentioning that “Yesterday” came to him in a dream. “Every time I approach a song, there’s no rules. Sometimes the music comes first, sometimes the words – and if you’re lucky, it all comes together.”

– Paul McCartney (za rollingstone.com)

A riječ je o kombinatornom problemu, jer melodije (a i tekstovi) samo su nizovi koji se slažu od nekoliko osnovnih kockica, dakle, ima ih konačno mnogo i teoretski, uz neograničeno mnogo vremena, mogli bismo ih sve generirati i isprobati. Dobar skladatelj, dakle, pronalazi dobre vektore u višedimenzionalnom prostoru mogućih skladbi. Tehnike kojima to radi očito su heuristike: rijetko daju optimalno rješenje, ali ponekad – ne uvijek – daju dobra rješenja. Upravo tako u praksi rješavamo i NP-potpune probleme poput gore spomenutog trgovačkog putnika.

Ovaj argument – grub i neformalan, ovo je ionako poetičan blog – može ići u oba smjera:

  1. Težina skladanja sugerira da je P ≠ NP.
  2. Budući da (neovisno o glazbi) imamo dobre razloge vjerovati da je P ≠ NP, skladanje je vjerojatno teško.

Neki će ovdje pomisliti na umjetnu inteligenciju koja sklada. Ne znam… Kad me to dotakne kao prava glazba, možemo razgovarati. Sumnjam da će se to dogoditi.

Šta je iduće?

Objavljeno autor
Odgovori

Već dugo želim napisati jednu pametnu objavu, ali evo, ne pišem je. S druge strane, čim dobijem neku glupavu ideju, poput ove, odmah je idem ispisati. Zrelost na maksimumu! (Mangupi imaju prednost, znamo već.)

Nego, sjećate li se HRT-ove emisije Globalno sijelo? Bila je to legendarna WTF emisija o neobičnim ljudima koji, recimo, piju gemišt stojeći na glavi, ribicama liječe psorijazu ili dokazuju da se Sunce vrti oko Zemlje. Usput budi rečeno, nekad u srednjoj školi i ja sam gostovao u tom studiju kod Joška Martinovića kao egzotična vrsta “mladi matematičar”. A prijatelj se sjeća jedne epizode u kojoj neko dijete pili, kao mali drvosječa, ima neku motornu pilu s kojom barata i sve živo pili, a prilog koji su snimili nije djelovalo sigurno ni za malog ni za ikoga u okolici. Onda su u studiju bile neke žene s nekim psima. Ta je epizoda, kaže, bila posebno čudna, a možda su i sve epizode bile posebno čudne, što znači da nijedna nije bila posebno čudna.

Ja se pak sjećam spomenutog geocentrika, i pamtim jednu rečenicu koju je izrekao u studiju iznoseći nekakav argument za statičnost Zemlje na osnovi gibanja zvijezda:

“Ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć!“

Ta rečenica, koje se ni Aristotel ne bi posramio, istodobno znači i mnogo i ništa. Mnogo, jer se može shvatiti na još mnogo mudrih načina. Recimo, ako imaš neki cilj, moraš zanemariti (proći pokraj) nekih drugih ciljeva. Ili, za veliki pomak potrebni su mali, mjerljivi pomaci – prolasci pokraj oznaka udaljenosti (milestones). Ili, ako hoćeš do placa, moraš proći kraj kebabdžinice. Značenja je milijun!

Ma ta rečenica u biti ne znači ništa, ali ima tu energiju prolaska. Baš kao i nova velika pjesma hrvatskog hip-hopa – Tour Life Vojka V, puštena prije tri dana – koja teče na melodiju iz još jedne HRT-ove emisije, Plodovi zemlje. U pjesmi Vojko sve živo prolazi, a u pauzama između nabrijanih igri riječima, nešto tiše izgovara rečenicu koja je zapravo najvažnija i glasi: Šta je iduće?

Vojko dobro zna: ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć. Ta pjesma, pored svojih tisuću riječi – kao i mnoge njegove pjesme, poput Ne može – ne govori ni o čemu, ali poanta je u atmosferi, njezin duh nešto govori. Da bismo danas rekli nešto novo, moramo kraj nečeg proć – i to pokraj teme u klasičnom smislu riječi, koja ne postoji. Tako ni ja ovdje nemam baš nikakvu poruku. Samo prolazim, nabrijavam se i pitam – šta je iduće?

Mi imamo takve kišobrane

Objavljeno autor
1

Kad sam pitao prijateljicu o čemu da napišem novi blog post (ili, hrvatski rečeno: novu bložnu objavu), rekla mi je:

“Nešto pozitivno. Da pršti od života.”

(Zapravo, rekla je samo “nešto pozitivno”. Ali ovako bolje zvuči.)

I tako sam došao do iduće priče, koja je doduše izmišljena, ali mogla se dogoditi i možda će se i dogoditi.

Kao i mnoge priče, i ova priča ima svoju ključnu rečenicu, a to je rečenica koju sam izgovorio nakon što sam na nekom eventu nepoznatoj djevojci dvaput kucnuo na rame da se okrene i onda ispalio:

“Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

Djevojka je prvo pogledala u svoj kišobran, onda u mene, blago začuđena.

Pa je pitala:

“Šta da?”

“Da.”

“Ok”, uz osmijeh.

Sekunda tišine, a onda opet ja:

“Otkud ti ovdje?”

I tako smo nastavili. Poslije smo se našli na kavi, pa onda još jednom. Ali ima jedan problem.

Ja uopće nisam iz Bjelovara, niti s tim gradom imam ikakve veze. A bogami ni s kišobranima.

Kako se to dogodilo? Krivac je bio jedan prethodni razgovor s Juricom. “U toj situaciji, samo počni pričati”, savjetovao mi je. “Nikakvi uleti. Reci joj BILO ŠTO. Što gluplje to bolje, da isključiš taj mozak koji te jebe. Reci joj da ima dobru torbu, da si takvu vidio, šta ja znam, u Koprivnici. Nije bitno. Ne razmišljaj. Budi malo glup. Dođi do nje, ako gleda u drugom smjeru uzmi kažiprst i pokucaj joj dvaput na rame, ovako: kuc-kuc! I onda ćeš morati nešto izvaliti. Reci da u Koprivnici imaju dobre torbe. Nema veze, nije bitno, kužiš.”

I eto, ispalo je da mi je u “toj situaciji” – nakon kuc-kuc po ramenu – odnekud, bog zna odakle, pala na pamet ta spasonosna, besmislena rečenica: “Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

“I sad joj moram nekako reći da, eto, ipak nisam iz Bjelovara”, govorim poslije Jurici. “Ispast ću teški kreten.”

“Pa samo joj objasni.”

“Šta da joj objasnim?”

“Pa ovo.”

“Hm…” zastao sam. “Jel ovako? Vidi, moram ti nešto reći, zvučat će malo glupo, ali zapravo, kad razmisliš je sasvim normalno… Ja sam ti totalno iskren, nisam ti ništa slagao, jedino ona rečenica na početku… Ja ti zapravo nisam iz Bjelovara, uopće, samo sam iz Zagreba, ali kužiš, ta situacija, ti si imala taj kišobran, a ja sam bio nervozan, kužiš, a prijatelj mi je rekao da kažem…”

“Može”, prekine me Jurica. “To je to. Dobro je.”

“Dobro je?”

“Da.”

Poslije sam počeo i drugima propovijedati što treba reći. “Vidi, frende, što gluplje to bolje”, govorio sam entuzijastično. “Samo joj reci ovako: Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.“

“Ali ja nisam iz Bjelovara.”

“Nema veze. Još bolje!”

“Zašto je to bolje?”

“Ne znam. Ali je bolje, vidjet ćeš.”

“Hm… A što ako nema kišobran? Ako ne pada kiša?”

Zastao sam na trenutak. Činilo se da mi teorija pada u vodu.

Ali onda sam rekao: “Nema veze. Još bolje. JOŠ BOLJE! Pitat će te – koje kišobrane? I onda ćeš morati opet nešto reći. Savršeno.”

Frend je zadovoljno kimao glavom.

Nekoliko suvišnih misli o porukama

Objavljeno autor
Odgovori

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.