Jednoga dana, sjedeći usred papirnate mase koju je skupljao četiri desetljeća, profesor Derić shvatio je da se svijet sastoji od previše stvari.
Njegov je ured bio prepun knjiga. Zbornici radova sa znanstvenih i poluznanstvenih skupova, stotine starih i novih udžbenika iz različitih područja i podpodručja više matematike, zbirke zadataka na raznim jezicima, a ponegdje i neko lakše štivo ili zalutala knjiga iz fizike ili elektrotehnike. Derića su okružile i planine matematičkih časopisa, od aktualnih do prastarih, od onih za širu publiku do sasvim specijaliziranih, mahom u netaknutom stanju. Zabavljen mišlju o uklanjanju svega, profesor Derić vratio je pogled na papir koji je ležao pred njim na stolu. Na njemu je bila zapisana diferencijalna jednadžba koju je već tjednima neuspješno pokušavao riješiti.
Počistio je stol uklonivši sve osim tog papira, nadajući se da će tako očistiti i svoje misli. Nije pomoglo. A onda mu je palo na pamet: “Što ako sa stola uklonim i jednadžbu? Više neće stajati neriješena!”
Tako je Derić shvatio važnu istinu: uklanjanjem pitanja uklanja se i potreba za odgovorom. Nakon što je sa stola bacio i taj papir koji ga je mučio, nasmiješio se sam sebi. Površina stola bila je prazna i divna.
Profesor Derić uskoro je i na druga svoja istraživanja primijenio ovu dosjetku. Odlučio je tako prestati proučavati komplicirane metričke i topološke prostore i zadržati se na praznom skupu, koji nema sadržaja pa su svi problemi odmah riješeni. “Do jučer, vjerujte mi, nisam imao pojma da ću ovako elegantno dovršiti svoj znanstveni rad”, hvalio se kolegama koji su se međusobno pogledavali dok je Derić iz ureda iznosio kutije i zavežljaje knjiga da bi ih odvezao na reciklažno dvorište.
Kad je sljedećeg tjedna studentima držao predavanje, profesor Derić odustao je od priče o hiperboli, paraboli, čak i o elipsi: zadržat će se na običnoj kružnici. Na predavanju je shvatio da se i o kružnici može mnogo toga reći pa je odlučio i nju odbaciti te ostati na običnoj točki. Na kraju je i točku odbacio pa nije govorio ni o čemu. I za njega i za studente bilo je to najjasnije predavanje u životu. Derić je tako riješio sve svoje matematičke probleme. Osim jednog, zapravo: pitao se zašto se drugi matematičari nisu već dosjetili njegovih ideja. Ali onda je shvatio da, naravno, nema potrebe ni o tome razmišljati. Sav radostan, uputio se kući i usput se počastio vodom. Došavši doma, uzeo je knjigu koju je već dugo kanio pročitati. Ali brzo je shvatio da bi mnogo jednostavnije bilo kad je uopće ne bi pročitao. Zatvorio je knjigu i vratio je na policu, razriješivši tako još jednu sitnicu u svom životu.
Time je, zapravo, riješio čest problem koji se sastoji u tome da nešto kanimo učiniti (a još nismo učinili). Problem se, zaključio je Derić, elegantno rješava odlukom da stvar uopće nećemo učiniti. Palo mu je na pamet objaviti i razglasiti svoje otkriće, ali onda je shvatio da bi, ponovno, tu svoju nakanu mogao još lakše razriješiti tako da je odbaci, pa je odlučio da neće ništa objaviti. Time je čitava stvar odmah bila završena, a Derić zadovoljan.
Sve više shvaćajući da u njegovu životu naprosto ima previše stvari, Derić je u svojoj interakciji sa suprugom, već odraslom djecom i prijateljima vidio samo višak, nepotrebnu komplikaciju. Ne bi li najjednostavnije bilo kada ničega od toga ne bi bilo? “Vrijeme je da napokon, nakon što sam riješio sve one jednadžbe, počnem rješavati i svoj život”, mislio je. Zašto komplicirati život življenjem? U nuli je najveća ljepota: nema problema, nema pitanja, sve je unaprijed riješeno. Ali nije se Derić htio ubiti: znao je da bi tom nakanom samo stvorio novi zadatak, teži od onih prijašnjih. Umjesto toga, kako bi svoj život približio praznom skupu, profesor Derić mnogo je spavao. Ništa ne može biti nejasno ako ničega i nema. U ono malo vremena u kojemu je bio budan, držao je studentima predavanja koja su bila nenadmašna jer se na njima nije pojavljivao, pisao je znanstvene radove koji su bili savršeni jer ih nije bilo, i bio je najbolji svjetski matematičar jer uopće nije bio matematičar. Kad ga je supruga napustila, više je nije imao, što znači da je imao najbolju moguću suprugu. Njegov je stan postajao sve bolji i bolji: dobio je televizor kojega nema, namještaj kojega nema, a uskoro i stan kojega nema. Derić se zaputio u pustinju jer tamo ima zaista malo stvari.
Ne znamo stoga što je dalje bilo s genijalnim profesorom. Možda je uspio postati najboljim čovjekom na svijetu: čovjekom kojega nema. Ovdje ćemo napokon prestati pisati o njemu jer valjda je već jasno da je najbolje ništa ne pisati i ništa ne čitati. Naravno, i ovih desetak odlomaka daleko je previše: o Deriću bi bilo upravo savršeno ne napisati ništa. Stoga se čitatelj moli da ovu priču odmah baci u smeće. Nema bolje priče o profesoru Deriću od priče koje uopće nema.
Blogaritam 