Manje poznat bend prije dvanaest godina objavio je odličnu pjesmu, ali nije tiskao tekst, pa su ga ljubitelji glazbe pokušali na internetu zajedno dešifrirati jer nije baš sasvim jasan. Ne mogu više naći taj forum, ali ljudi koji toliko strastveno pokušavaju razumjeti jednu neobičnu folk pjesmu, rastavljajući tekst na najsitnije dijelove kao bibliju, moji su veliki prijatelji. Iako ih uopće ne poznajem niti oni poznaju mene.

U potpunoj slobodi da prijateljem nazovem koga god hoću – bilo koju živu ili mrtvu osobu – navodi me osjećaj, trenutak, osoba, pjesnikinja. Tadijanović mi je prijatelj, Pupačić također. Neil Young mi je prijatelj. Cohen mi je veliki prijatelj. Laura Marling mi je prijateljica iako ne zna za mene. Ako mi se svidi neki stranac ili prolaznik, nazvat ću ga prijateljem, barem na jedan dan. (Možda ću i sebe nazvati drugačije; još jednom promijeniti ime. Sjetimo se, pravila ne postoje.)

Postoji, dakle, prijateljstvo u kojem jedna osoba zna za drugu, a druga za prvu ne zna. Postoji i prijateljstvo u kojemu nijedna osoba ne zna tko je ova druga. Postoji prijateljstvo sa slučajnim suputnicima, s bliskima i dalekima. Postoji prijateljstvo s neprijateljima. A postoji, naravno, i prijateljstvo s prijateljima – u uobičajenom smislu te riječi. To su prijatelji s velikim P.

Kad je riječ o onim najbližim ljudima – partneru, roditeljima, djeci i slično – prijateljstvo se zapravo ne podrazumijeva. Riječ je o odnosima koji su zamagljeni mnogo jačim vezama te im često nedostaje lakoća prijateljstva i njegovo čisto, nepristrano razumijevanje. Meni su roditelji postali pravi prijatelji tek kad sam otišao i kad sam odrastao. (Jesam li? Jesam, jebiga.) Velika je sreća kad možeš s najbližima biti prijatelj.

Dugo sam se pitao zašto se pjesma Denisa Kataneca zove Prijateljstvo II – čemu ova dvojka? No danas sam vidio da je nekad davno, u bendu Felon, Denis napisao (prvu) pjesmu Prijateljstvo. A onda, kad je odrastao, napisao je sasvim drugačiju pjesmu. I to je ova druga, s tekstom koji je zreliji, kraći, ponizniji – i tristo puta jači.

Toliko za danas, dragi prijatelji! Kad bih mogao, ispružio bih ruke još više i dalje, tako da obuhvate svijet, opseg Zemlje.

aproksimácija ž
1. ono što se približava istini, stvarnosti i sl., a da se posve precizno ne ustanovi stanje; približnost
2. mat. zamjena nekog matematičkog objekta drugim koji mu je u određenom smislu blizak, ali jednostavniji [aproksimacija iracionalnog broja racionalnim]
3. fiz. izražavanje rezultata mjerenja u približnim vrijednostima

– Hrvatski jezični portal

Već dugo se u stručnim krugovima, pa tako i po hodnicima naše Akademije likovnih umjetnosti, šuška o novom pravcu koji bi mogao definirati budućnost umjetnosti. Još to svi ne priznaju, ali suvremena umjetnost iz temelja se promijenila dana 6. lipnja 2015. kad je do tada nepoznati računalni slikar B. Gašperov javno izložio djelo zvano Svijet. Objašnjenje djela krije se u njegovu opisu koji prilažemo ispod reprodukcije djela, kao i za naredne reprodukcije u nastavku ovog osvrta.

Potom je aproksimirao Afriku, uočivši da sjeverno i južno prevladavaju pustinje, a između savane i prašume:

U duhu algoritama kompresije podataka, genijalnost aproksimativnog slikarstva leži u njegovom minimalizmu: sposobnosti da se s jako malom količinom informacije (u vidu broja različitih boja i oblika) iskaže mnogo i prenese autentičan emocionalni doživljaj.

Uslijedili su još zreliji i minimalističkiji uradci: Snijeg (da sad ne reproduciram, zamislite potpuno bijeli pravokutnik) i Bruno u šumi:

Kako ovaj umjetnik gleda na postojanje? Evo, ovako:

Priča se da će iduće godine na francuskim sveučilištima biti obranjeno desetak diplomskih i dva doktorska rada o aproksimacijskom slikarstvu. Inače, poznato je da začetnik ovoga pravca živi mirnim akademskim životom i skriva se od znatiželjnih reportera.

Za kraj, jedna prigodna: Ljeto.

Izvor: 0th Approximation Art

“Šapnuo sam: hoće li padati?
Dapače, reče bijeli zec. Padaće.”

Marko Pogačar, Knjiga praznika

Najprije se pozdraviti s ljetom. Otići.

Ionako svakoga dana odlazimo od stvari. Od riječi, od pjesama, od pogleda, od ulica koje posjećujemo, od ljudi koje ondje ugledavamo. Od glazbe, hotela, stranih gradova i njihovih konobara – vječito odlazimo. Pozdravljaju nas, mašu, ali zapravo ih nije briga. Čim autobus krene i odmakne, oni nestaju iz nas kao magloviti snovi za koje ne znamo jesmo li ih uopće sanjali. Stvari se svakog dana utapaju i napuštaju dane koji napuštaju nas.

Naručiti dug vlak za vožnju kišnim zemljama.

Duge nas vožnje oslobađaju! Osjećamo kretanje, svijet se giba pored nas, prolazi, a mi ne moramo ništa. A opet, duhom možemo kamo hoćemo. Dok traje vožnja zaustavljeni smo u vremenu. Možemo stati. Zažmiriti i zaboraviti odredište, ishodište i život. Ili uzeti olovku i prisjećati se svega toga. Pisati, skicirati i brisati. Biti sami na svijetu, čak i kad netko sjedi pored nas. Jednom ćemo se približiti.

Na kraju ipak stići. Ustati, izaći iz vlaka i početi ponovno živjeti. Torbe, raspored i svi ti oblaci.

Hoće li padati? Ako i padne, pogledaj kakva je: kiša se predaje. Pušta se i rasipa.

Pusti, predaj, ljeto je gotovo. Na redu je nešto drugo. Bubnjevi i želje zakrivaju sunce, otvaraju zrele vrtove u sumrak. Vjetar rastvara i svlači prozore.

Šamani, ljudi koji nas odvode u druge dimenzije, ne pripadaju samo prošlosti. Ima ih i danas, napose među pjesnicima: tim lažljivim zavodnicima koji romantiziraju život pretvarajući ga u ljepotu, u ono što nije. Ne vjerujte im, opsjest će vas.

A najviše ih je među glazbenicima: Bob Dylan, Denis Katanec, Irena Žilić… Kad je Laura Marling nedavno počela pisati blog nazvan The Tarot of Songwriting, s tekstovima koji prizivaju simbole i psihoanalizu, potvrdila je moje slutnje da je šamanka, vještica ili koje slično divno stvorenje. Dopustite da citiram njen doživljaj iz Los Angelesa, kamo je svojedobno pobjegla iz Londona.

“When I was 24 and living in east LA, I visited an energy healer at an establishment called The House of Intuition on Sunset Boulevard. She performed her skit, I guess you could call it, and offered me a care plan. One year into living in the self-indulgent capital of the world, I was mainlining Kool-Aid at that point and down for whatever. To open up a disturbance of my sacral chakra, I was to eat, drink, wear and sleep in orange – for three days. This meant I was to dye my bed sheets and water, eat sweet potato and salmon, and wear only orange rags. I had recently read Jodorowsky’s Psychomagic, which I had found entertaining. When taken with a pinch of salt, it did scan to me that performative acts, especially ones that confront you with public humiliation, could act as offerings to the unconscious and loosen stiff joints therein. So off I went and followed her instructions exactly.”

Laura Marling, The High Priestess

I ja sam otprilike u to vrijeme – u prošlom desetljeću, a moglo bi se reći i u prošlom životu – posjetio Los Angeles. Nisam tad znao da Laura Marling postoji, a kamoli da je sva u narančastom. Tko zna, možda sam je i vidio tako kričavu negdje u mnoštvu. Ili je ona vidjela mene. Ili nitko nije nikog vidio.

A tko bi i zapamtio njenu majušnu pojavu među svim tim luđacima na ulicama grada anđela? Zapamtio sam samo jednog: nevjerojatnog uličnog zabavljača kakvog nikad prije ni poslije nisam vidio. Bilo je to na šetalištu pored velike plaže, uz kafiće i restorane; čovjek je komično oponašao jednog po jednog prolaznika, hodajući tik iza njega, uspijevajući samo iz njegova hoda, stava i zračenja izvući sjajnu karikaturu. Ne mogu vam to objasniti, bilo je fantastično, izazivao je salve smijeha. Kad bi oponašana osoba zastala i okrenula se, u čudu se pitajući čemu se svi smiju, komičar bi samo teatralno produžio dalje, što je izazvalo još više smijeha. Poslije je pružao šešir, ljudi su mu ubacivali novac, a on je samouvjereno vikao: “This is not enough!” i ljudi su mu davali još i još. Sad mi je jasno: bio je to šaman.

Kad se Laura vratila iz Kalifornije u Englesku, nastavila je raditi snažnu glazbu, ali kao da je počela izostajati neka magija koju je imala prije. Možda to znači da se uspješno riješila demona. On je u gradu anđela prešao na nekog drugog.

Otkako je objavljen moj hit tekst Je li to dobro ili loše?, dotično pitanje postalo je često, frekventno i popularno. Ljudi ga upotrebljavaju i kad treba i kad ne treba. A često treba, jer nije uvijek jasno želi li sugovornik poručiti da je to o čemu priča dobro ili da nije dobro.

Neki tvrde da je to jasno iz konteksta i misle da ih zajebavam. Ali nije uvijek jasno, pogotovo u porukama. Uživo je lakše, možeš iz tona i ostalih neverbalnih signala znati je li dobro ili loše. Ali nekad čak ni tako ne znaš, jer ni samome sugovorniku nije jasno je li to što je rekao dobro ili nije. On sam to još nije u sebi rasvijetlio. I tada, u takvoj situaciji, samo je jedno rješenje, samo jedna ispravna reakcija! Moraš jasno pitati: je li to dobro ili loše?

Kako bih vas educirao o prilikama i načinu rukovanja ovom ključnom rečenicom, navodim deset oglednih primjera njezine upotrebe posljednjih godina. Autori pojedinih izjava (A) i odgovarajućih pronicljivih i pravodobnih replika (B) uglavnom smo ja i moji prijatelji. (Možda bih trebao reći “moji prijatelji i ja”, ali to mi je nekako neprirodno, ja se prvo sebe sjetim. Je li to dobro ili loše?)

Osoba A: “Opet riba.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jako je bistar i drag i simpatičan, ali koji zajebant! Koji provokator!”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvuči kao nešto Huljićevo.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona izgleda kao teško nevinašce.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mikrovalna razgrađuje i deformira životnu energiju namirnica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Nije on badass. Dobar je ko kruh i nikad ga nismo vidjeli da pizdi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Fora ti je iz petog razreda.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Čim mu ne ide s curama, skrene na filozofiju.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ne postoji ‘dobro’ i ‘loše’ izvan mozga nastalog evolucijom.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Netko bi mogao doktorirati na tvojoj psihi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Za kraj prenosimo svjedočanstva zadovoljnih korisnika ovog pitanja:

I ja sam to počela pitati i korisno je. Nekad je redundantno i zvuči kao da nisi slušao. Ali nekad netko kaže nešto random i onda “je li to dobro ili loše” stvarno mnogo pojasni. I samo osvještavanje toga da se stvari tako klasificiraju (a ne da samo budu) mi je zanimljivo.

A ako osoba A popizdi (“Kakvo je to glupo pitanje??? Nije ni dobro ni loše, tako je tako je!!!“), samo je potapšajte po leđima i tiho recite: Bit će bolje.