Na pitanje kako je u tuđoj koži Bog je ljudima odlučio dati odgovor. Odlučio je da svakog dana, u rano jutro po srednjoeuropskom vremenu, duh svakog čovjeka mijenja tijelo u kojemu se nalazi: nastanjuje tijelo nekoga drugoga.
Kada duh dođe u novo tijelo, u trenutku preuzima njegovo znanje i sjećanja. Mozak i sjećanja starog tijela više mu nisu dostupna: ne zna da je prije bio drugdje i sve mu se čini normalno. Dakle, ako sutra moj duh nastani Juričino tijelo, zaboravit će sve ove misli i neće imati nikakva znanja da je bio netko drugi. U Juričinom mozgu izgledat će mi kao da se ništa nije promijenilo i da sam cijeli život bio Jurica.
Stoga, unatoč odluci o selidbi duhova, sve je naizgled ostalo isto i nitko o tome nije imao pojma. Svakog jutra događala se nova promjena – duh se dalje selio u treće, četvrto, pedeseto tijelo i nijedan nije imao stalno boravište. Ali selidbe su bile nevidljive i svijet je, barem iz perspektive tijela, funkcionirao kao i uvijek dosad.
A onda je Bog obznanio što se događa. Pojavio se tako golemi raspored koji je ljudima kazivao koji će duh kojega dana prijeći u koje tijelo. Mnogi su htjeli upoznati i pomoći tijelu koje će njihov duh sutradan nastaniti. Kad bi netko saznao da će nastaniti siromašno tijelo, poslao bi mu novaca. Liječnica koja bi saznala da će njezin duh prijeći u tijelo nekog bolesnika pokušala bi odmah pomoći u njegovu liječenju. Znajući da će iz sadašnjeg tijela brzo izaći, ljudi su odbacivali sebičnost i dobra su djela kolala svijetom. Bog je bio zadovoljan.
Spomenimo ovdje problem pisca Rafaela S. koji je htio napisati roman. Budući da u njegovom tijelu svakog dana boravi drugi duh, tko će biti autor romana? Duh koji je u Rafaelovoj glavi prvi ozbiljno razmislio o tome zaključio je: pisanje će započeti on, prvi duh; sljedeći duh nastavit će pisanje, i tako dalje dok se roman ne završi. Nema druge nego da roman napiše njegovo tijelo, makar ga u njemu pisalo mnogo različitih duhova. Nitko od njih, nažalost, neće biti prisutan kad roman bude završen i objavljen, ali na rasporedu će moći vidjeti da su boravili u piščevom tijelu u periodu dok je pisao i tako će moći biti zadovoljni učinjenim. I pisanje je krenulo: jedan po jedan duh dopisivao je svoju stranicu ili dvije. Neki su rado prihvatili pisanje, a neki su bili lijeni ili im je toga dana manjkalo inspiracije.
Kako izgleda roman koji piše stotinu različitih duhova? Nimalo se ne razlikuje od romana koji bi napisao jedan duh jer sve je dolazilo iz iste glave. Roman je bio dobro prihvaćen. Nisu ga, doduše, svi rado čitali: jedan od duhova koji je bio sudjelovao u pisanju našao se u tijelu koje se zgrozilo nad romanom, a pogotovo nad stranicama koje je on sam bio napisao. Ali mnoge od duhova koji su roman bili pisali razveselilo je kad su na rasporedu otkrili da su njegovi autori. Saznavši u kojim se tijelima nalaze, Rafael S. sve ih je pozvao na promociju knjige. Među njima bili su i duhovi koji su toga dana boravili u tijelima sklonima pohlepi: odmah su od Rafaela tražili dio zarade. Rekli su Rafaelu da on – točnije, duh koji se u njemu nalazi – nije napisao ni slova. “Gdje si ti bio kad smo mi pisali? A sad uživaš plodove našeg rada!” Rafael im je odlučio svima dati po sto eura. “Koga briga”, mislio je, “moj će duh ionako sutra otići dalje”. Ali objasnio im je da novac moraju potrošiti odmah jer i oni će sutra biti tko zna gdje. Odgovorili su: “Razumijemo, ništa se ne brini.”
Prvi značajniji problem u selidbi duhova nastao je kad je tijelo vozača Kevina, nakon obilnog doručka, otišlo pogledati raspored i saznati gdje li je njegov duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Kevin se sav ukočio saznavši da se toga dana u njemu ne nalazi nijedan duh! Došlo je do neke greške u rasporedu i Bog je o tome brzo bio obaviješten. Situacija se, nažalost, nije mogla riješiti sve do idućeg dana. Kevin – ako je uopće bio živ – bio je potpuno izbezumljen. “Tko sam? Postojim li?” zapitkivao je uokolo. Njegovi bližnji uplašeno su gledali čovjeka bez duha koji se doimao živim. Vijest o rupi u rasporedu brzo se proširila i Kevin je istoga dana završio na televiziji gdje je dao intervju. “Ne znam koga ste ugostili”, rekao je uznemireno, uzimajući čašu vode, “ali mene niste, jer ovdje nema nikoga.”
Manje je ljudi saznalo za drugi problematičan slučaj: istoga dana, u tijelu jedne frizerke boravila su dva duha: duh AF51536 i duh Q800912. Frizerka je prvi dio dana provela uobičajeno uposleno, ne razmišljajući gdje je njezin duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Tek popodne prijateljica joj se usudila pokazati raspored. Izbezumljena frizerka ostatak dana više nije bila normalna: činilo joj se da je podvojena ličnost i nikako nije znala kojemu od duhova pripada njezina trenutačna misao. Poput Kevina, i ona je jedva čekala jutro.
Potaknuto ovim pogreškama, tijelo konjušara Franza odlučilo se pobuniti te posve zanemariti i raspored i selidbu. “Neka se u meni nastanjuje tko god hoće, ali ovo će tijelo raditi po svome”, govorio je, a tako je i bilo. Njegovo se držanje iz dana u dan nije mijenjalo. Niti je gledao raspored, niti se činilo da različiti duhovi u njemu imaju posebnog utjecaja. Činilo se da je tijelo pobijedilo duh. Uskoro su i druga tijela počela slijediti Franzov primjer i zanemarivati selidbu: nastao je tako pokret Ja tijelo. Nasuprot njemu nastao je i pokret Ja duh.
Ovi prvi zajedljivo su primijetili da su neki duhovi, po rasporedu, dan prije naseljavali tijela pokreta Ja duh, a sad se nalaze u tijelima koja promiču suprotan stav. Istaknuti propovjednik pokreta Ja duh odgovorio je: “Ti duhovi, nažalost, nisu mogli utjecati na tijela previše iskvarena od prijašnjih duhova. Presudan je utjecaj duha koji je tijelo oblikovao desetljećima, prije nego što je došlo do svakodnevne selidbe.” Prvi odgovaraju: “Danas si propovjednik koji veliča duh, a sutra, po rasporedu, bit ćeš ulična skitnica i neće te biti briga ni za što od ovoga. A duh iz nekog kriminalca doći će u tvoje tijelo i nastaviti propovijedati. Sve dakle ovisi o tijelu!” Propovjednik je na to odgovorio nešto nerazumljivo.
Problem se pojavio i u međuljudskim odnosima. Mnogi su se zapitali vole li duh ili tijelo bliske osobe, i tko je uopće taj koji voli – je li zaljubljeno moje tijelo ili duh? Tko koga voli i koliko je to mogućih kombinacija? Trebam li slati pozdrave osobi koju sada i ne poznajem, ali na rasporedu vidim da ju je moj duh nekoć volio najviše na svijetu? Ili trebam više voljeti osobu s kojom moje tijelo živi cijeli život, a moj duh samo danas?
Broj mogućih odgovora eksponencijalno je rastao svakim novim pitanjem. Pokreti Ja tijelo i Ja duh dijelili su se na tabore čija su se mišljenja negdje razilazila. Tabori su se dalje dijelili na grupacije, društva i skupine, ovisno o manjim ili većim razlikama između stavova o značenju i posljedicama selidbe duhova – iako mnogima nije bilo jasno tko uopće ima stav, duh ili tijelo. Konačno, Bog je cijelu zavrzlamu odlučio razriješiti sljedećom odlukom.
Draga tijela,
raspravljate li još uvijek o selidbi? Vaše su rasprave od danas suvišne jer, pogledate li novi raspored, vidjet ćete da u vama više nema nijednoga duha. Jutros sam, naime, sve duhove zauvijek pozvao u svoje nebesko kraljevstvo. Vi ste od danas samo tijela, ali mislim da vam to neće smetati: vidim da tu činjenicu niste ni primijetili.
Uz najbolje želje i pregršt toplih pozdrava,
vaš Bog.
Blogaritam 