Arhiva Autora: Adrian

Ništa ili sve? O postojanju

Objavljeno autor
2

Ponekad se u noći probudim čudeći se postojanju. U toj prvoj sekundi – kad još ne znam za sebe – postoji samo sirovi bitak, netaknut mišlju. To je upravo ono što je inače krajnji cilj meditacije: ne znati ništa, čuditi se umom novorođenčeta, utjeloviti najdublji koan zena koji glasi: Što je ovo?

A koju sekundu poslije, kad dođem sebi, čudim se što uopće išta postoji. Moj um možda nikad neće sažvakati tu nepotrebnu, arbitrarnu, neelegantnu anomaliju postojanja.

Prije ikakvog opažanja svijeta postojale su tri mogućnosti. Prva je da ne postoji ništa – apsolutno ništa, ama baš ništa – i na tu bih se mogućnost kladio s 99% vjerojatnosti. Druga je mogućnost da postoji sve (koliko god bilo teško definirati to sve) i vjerojatnost te mogućnosti bila bi nekih 0.9%. Napokon, treća je mogućnost da postoji samo neki svijet, svemir ili što već – s vjerojatnošću od 0.1%.

Nažalost, nakon opažanja da ipak postoji barem jedan svijet (ovaj naš), prva je mogućnost empirijski eliminirana. Zato vjerujem u ovu drugu, da postoje svi mogući svjetovi. Prihvatimo li da je naš svemir matematička struktura, možemo preciznije reći da postoje sve matematičke strukture. (Konzistentne ili možda samo izračunljive? Slutim da su oba ta koncepta neprikladna i da ćemo tek pronaći onaj fundamentalniji.)

Daleko mi je lakše prihvatiti postojanje matematičkih struktura kao iskonsku i neobjašnjivu činjenicu, nego ikakvo drugo postojanje. Matematika je jedini bog koji je dovoljno primitivan da može postojati tek tako – ili iz čiste nužnosti. Ona ima taj just-is karakter, njezine istine slijede same od sebe, nužno. Stanovnici drugačijih svemira dolaze do istih prostih brojeva.

(Unatoč svemu tome, filozof u meni ne prebolijeva činjenicu da ne vlada ništavilo. Pa kako, pobogu? Kako je moguće da IŠTA postoji??? Sveznajući mi glas odgovara: Da ne postoji ništa, ti opet ne bi bio zadovoljan. U pravu je.)

Moje je stajalište u manjini; pretpostavljam da većina fizičara ipak vjeruje samo u naš svemir. Možda u duši negiraju da je svemir matematička struktura, iako cijela fizika upućuje na to. U svim modelima koje imamo, sve slijedi iz jednadžbi koje opisuju – točnije jesu – svojstva fundamentalnih čestica, struna ili polja. Kada kvark opišemo brojevima, odredili smo sva njegova svojstva, bez potrebe za ikakvom dodatnom “supstancom kvarkosti” koja se ne bi nalazila u tim brojevima. It’s relations all the way down! Čak i vrijeme je relacija unutar statičnog 4D svemira. Nama se čini da protječe i da se stvari mijenjaju, jer smo lokalizirani u određenim koordinatama kao točke na liniji unutar prostorvremena, kao likovi na stranicama gotove knjige.

Neki će reći da postoji razlika između svemira i njegovog opisa, kao što postoji razlika između teritorija i mape koja prikazuje taj teritorij. Ali to nije dobra usporedba jer je svaka zemljopisna mapa jako daleko od pravog opisa teritorija. Kad bi mapa bila vjerna teritoriju u svim detaljima, do na svako zrno pijeska, do atoma i niže, onda zaista ne bi bilo razlike između mape i teritorija. Tako nema ni razlike između svemira i njegovog matematičkog opisa, koji je kompresiran u jednadžbe.

Istina, još ne znamo sve o svemiru i stoga još nemam neoboriv dokaz da je on matematička struktura (barem dok AI godine 2031. ne odgonetne svu fiziku). Ali ja zaista ne mogu zamisliti nikakvu drugu mogućnost. Ne mogu zamisliti da postoji išta što (nakon raspetljavanja) nije svedivo na matematičke relacije.

A ipak, vjeruje se da osim jednadžbi postoji nešto što ih oživljava, razlog iz kojeg one nisu samo mrtvo slovo na (nepostojećem) papiru. Riječima Stephena Hawkinga:

“Even if there is only one possible unified theory, it is just a set of rules and equations. What is it that breathes fire into the equations and makes a universe for them to describe? (…) Why does the universe go to all the bother of existing?”

Tvrdim da nije potrebna nikakva vatra koja bi oživjela jednadžbe; one same su dovoljne. To sam pokušao argumentirati u tekstu Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi?, a skraćena verzija argumenta je sljedeća:

1. Naš svemir je matematička struktura S.
2. Minimalna promjena na S daje matematičku strukturu X. Ta struktura sadrži svjesnog promatrača koji percipira fizičko postojanje i tvrdi isto što i mi.
3. Nema ontološke razlike između S i X. Ne možemo reći da S postoji, a X ne postoji.

Naime, onaj tko pretpostavlja “vatru” – supstancu postojanja koja “oživljava jednadžbe” – postulira nešto što je nemoguće percipirati. Jer sve što percipiramo određeno je jednadžbama, kao i sama sposobnost percepcije. Nečija tvrdnja ja postojim sadržana je u jednadžbama, neovisno o tome jesu li one “oživljene”.

Postoje argumenti da vjerojatno živimo u simulaciji koja se izvodi na nekom nadsvemirskom računalu. Oni koji to tvrde ne shvaćaju da, ako je svijet moguće simulirati – što znači da je on (izračunljiva) matematička struktura – onda simulacija nije potrebna, tj. sasvim je svejedno je li ona pokrenuta ili ne. Simulacija bi služila jedino tome da netko drugi promatra naše postojanje. Ono je relacija utkana u matematičku strukturu, i ne ovisi o stanju računala hipotetskih bića koja simuliraju naš svijet: jednako bismo postojali i da ih nema. Slobodnije rečeno, čak i da ne postoji ništa, svijet bi postojao.

Um kao ansambl

Objavljeno autor
Odgovori

Jedna od jačih scena koje sam vidio… U filmu Sedam i po, snagator Tadija dočekuje svog neprijatelja Spahiju koji ga je jednom ponizio. Tadija je zato krenuo u teretanu, godinama vježbao, jeo kajganu s deset jaja, pucao steroide, gurao kontejnere i izvikivao poznatu rečenicu: Masa je mama! Svi drhte od njegova gnjeva: nabrijan je i spreman ubiti Spahiju. A onda u teretanu dolazi taj Spahija, misliš bit će to neki mrga, kad ono – neugledni čovječuljak od pedesetak godina koji kašlje s cigaretom u ruci. Tadija bi ga mogao oboriti jednim udarcem. Viče da će ga ubiti. Spahija mu prilazi, provocira ga, spominje mu majku. Tadija bjesni i viče, ali – ne čini ništa. Ovaj ga dalje provocira, Tadija kipti i na kraju, umjesto da udari Spahiju, udara svojom glavom o zid i pada.

Miloš Timotijević kao Tadija u filmu Sedam i po

Scena je psihološki jaka jer prikazuje kontradikciju. Prikazuje nemoć koja je protivna svemu što smo od Tadije kao lika ranije vidjeli: njegovom bahatom ponašanju, riječima i najavama. Shvaćamo da je sve to bilo površno, da je on iznutra još uvijek žgoljavi klinac koji ne može nikome ništa. On je htio, ali nije mogao.

Ili je možda obrnuto? Mogao je (očito je mogao, jednim udarcem), ali nije htio?

Izlaz iz ovog paradoksa je spoznaja da um nije jedan entitet. U terminima strojnog učenja, um je ansambl: sastavljen je od više sustava koji hoće različite stvari (daju različite izlaze) pa pobjeđuje onaj jači ili glasniji. U opisanoj sceni, Tadijin emocionalni, uplašeni dio koji nije htio nadglasao je racionalni dio koji se godinama spremao i očito htio. U nekom smislu prikazan je nedostatak slobodne volje, koju bismo mogli definirati kao mjeru u kojoj razum nadglasava osjećaje pri odabiru akcija. (To ne znači da ih ne uzima u obzir!) Ili, preciznije, mjeru u kojoj prefrontalni korteks nadglasava limbički sustav. Ako je tvoj um parlament, koja stranka (i kada) ima vladajuću većinu?

Slično ljudskom mozgu, nagađa se da je i GPT-4 ansambl – točnije, mixture of experts (za razliku od ansambla, ne aktiviraju se svi podsustavi nego samo neki). To znači da se za svaki upit odabire jedan ili više specijaliziranih modela, tzv. stručnjaka (kažu da ih je ukupno 16) koji će na njega odgovoriti. Neki od njih mogli bi biti, recimo, stručnjak za programiranje, stručnjak za interpretaciju slika, stručnjak za matematiku i druge znanosti, stručnjak za sintezu i analizu podataka, stručnjak za provjeravanje činjenica, stručnjak za sigurnost i etiku, stručnjak za jezik i kulturu, stručnjak za analizu sentimenta, stručnjak za kreativno pisanje te stručnjak za odabir konačnog odgovora.

AlphaProof (https://deepmind.google/discover/blog/ai-solves-imo-problems-at-silver-medal-level/)

Prije nekoliko dana, Googleov AlphaProof riješio je tri zadatka (i AlphaGeometry još jedan) s ovogodišnjeg IMO-a – međunarodne matematičke olimpijade, čime bi osvojio srebrnu medalju! Kao što je prikazano na gornjoj slici, i AlphaProof se sastoji od više modela, iako to nije ansambl u užem smislu riječi. Jezični model djeluje kao formalizer network prevodeći engleski tekst zadatka u formalni, matematički jezik; potom AlphaZero (model podržanog učenja) kao solver network traži put do rješenja u sustavu za dokazivanje Lean, koji možemo smatrati trećim dijelom “ansambla”.

Pitati koji od ovih dijelova “zaista razumije matematiku” pogrešno je pitanje. Razumijevanje, kao i svijest, kao i um – ako o takvim stvarima uopće ima smisla govoriti – bihevioralna su svojstva cijelog sustava, relacije između njegovih ulaza i izlaza koja proizlaze iz interakcije njegovih dijelova. Riječima Daniela Dennetta: Yes, we have a soul. But it’s made of lots of tiny robots.

“Je li to dobro ili loše?” – drugi dio!

Objavljeno autor
2

Otkako je objavljen moj hit tekst Je li to dobro ili loše?, dotično pitanje postalo je često, frekventno i popularno. Ljudi ga upotrebljavaju i kad treba i kad ne treba. A često treba, jer nije uvijek jasno želi li sugovornik poručiti da je to o čemu priča dobro ili da nije dobro.

Neki tvrde da je to jasno iz konteksta i misle da ih zajebavam. Ali nije uvijek jasno, pogotovo u porukama. Uživo je lakše, možeš iz tona i ostalih neverbalnih signala znati je li dobro ili loše. Ali nekad čak ni tako ne znaš, jer ni samome sugovorniku nije jasno je li to što je rekao dobro ili nije. On sam to još nije u sebi rasvijetlio. I tada, u takvoj situaciji, samo je jedno rješenje, samo jedna ispravna reakcija! Moraš jasno pitati: je li to dobro ili loše?

Kako bih vas educirao o prilikama i načinu rukovanja ovom ključnom rečenicom, navodim deset oglednih primjera njezine upotrebe posljednjih godina. Autori pojedinih izjava (A) i odgovarajućih pronicljivih i pravodobnih replika (B) uglavnom smo ja i moji prijatelji. (Možda bih trebao reći “moji prijatelji i ja”, ali to mi je nekako neprirodno, ja se prvo sebe sjetim. Je li to dobro ili loše?)

Osoba A: “Opet riba.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jako je bistar i drag i simpatičan, ali koji zajebant! Koji provokator!”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvuči kao nešto Huljićevo.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona izgleda kao teško nevinašce.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mikrovalna razgrađuje i deformira životnu energiju namirnica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Nije on badass. Dobar je ko kruh i nikad ga nismo vidjeli da pizdi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Fora ti je iz petog razreda.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Čim mu ne ide s curama, skrene na filozofiju.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ne postoji ‘dobro’ i ‘loše’ izvan mozga nastalog evolucijom.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Netko bi mogao doktorirati na tvojoj psihi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Za kraj prenosimo svjedočanstva zadovoljnih korisnika ovog pitanja:

I ja sam to počela pitati i korisno je. Nekad je redundantno i zvuči kao da nisi slušao. Ali nekad netko kaže nešto random i onda “je li to dobro ili loše” stvarno mnogo pojasni. I samo osvještavanje toga da se stvari tako klasificiraju (a ne da samo budu) mi je zanimljivo.

A ako osoba A popizdi (“Kakvo je to glupo pitanje??? Nije ni dobro ni loše, tako je tako je!!!“), samo je potapšajte po leđima i tiho recite: Bit će bolje.

ovdje poezija stvarnih stvari

Objavljeno autor
Odgovori

Danas je dan za poeziju jer sam prekjučer kupio dvije zbirke pjesama mojih prijatelja, obje nedavno nagrađene: Ovdje Jakoba Filića i Popis stvarnih stvari Nikole Šerventića. Kad sam maloprije pitao brata gdje je Jakobova zbirka, odgovorio je: ovdje. Dok Filić potpuno uranja u ovdje, Šerventić pjeva: sada kada sam napokon ovdje (…) želim biti negdje drugdje, netko drugi drugdje. Eto, takve su im zbirke. Inače, Filić je tražena roba u gradu jer je svoju zbirku već rasprodao. Ne zajebavam se, lik je ove 2024. godine rasprodao jednu zbirku poezije u samo dva tjedna – sto pedest primjeraka. I sad morate na listu čekanja kao i ostali njegovi Instagram sljedbenici. Šerventić je teška kontra, njega nema na mrežama, a takva mu je i zbirka, introvertirana, škrta na riječima, duboka, čuvajte je za zimu i studen, on pjeva o smrti. A Filić o ljetu, životu, djetinjstvu i ljubavi; njegove su pjesme prepune nevažnih detalja, čak i viškova. Zbirka mu ima možda dvadeset puta više riječi nego Šerventićeva – koji nas na samom početku upozorava da ne koristi sve riječi, kojemu svaka ima beskonačnu težinu, koji je dugo čistio tekst, izbacivao cijele strofe i cijele pjesme, čak je i naslov prekrižio na naslovnici, jer popisi se križaju. Filić u dubokom smislu ne križa ništa, on pjeva o svemu. O sebi, o izlascima, tramvajima, trajektima, moru, asfaltu, crtićima, McDonald’su, televizoru, povraćanju i tugi. Čitave pjesme posvećuje macama koje je imao kao mali, dok nas Šerventić tek diskretno upućuje da pronađemo nekog mačka crnog poput vrane. Pa vi vidite.

Poezija ima toliko lica da zapravo ne znam što je poezija. Ponekad je smatram ekstenzijom jezika s većim brojem stupnjeva slobode koji omogućuje da i slučajan poredak riječi nešto kaže. Poredajte nekoliko slika i dobili ste pjesmu! Jednostavno te lako izvedivo i našim budućim prijateljima robotima. S druge strane, ponekad mislim da je sasvim suprotno, da tu nema gotovo nikakve slobode: ako želiš precizno izraziti ono što osjećaš, godinama ćeš tražiti pravu sliku i prave stihove, možda ih i nećeš naći. Ako je tako, poezija je aproksimacija mentalnog jezika, način da opišemo same izvore naših misli, da iskažemo ono što običnim jezikom ne možemo, da budemo precizniji. Ovdje je korisna analogija s računalom: želimo li precizno opisati što se u njemu događa, nije nam dovoljan hrvatski jezik, moramo posegnuti za programskim jezicima – koji imaju manje, a ne više slobode. Ultimativni opis, naravno, sastoji se od nula i jedinica. Tako su i naše misli, u konačnici, nizovi električnih impulsa: oni su jedina istina, a poezija je pokušaj njihova prijevoda za naše prijatelje.

Utjeha beskonačnosti

Objavljeno autor
Odgovori

David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.

Selidba duhova

Objavljeno autor
Odgovori

Na pitanje kako je u tuđoj koži Bog je ljudima odlučio dati odgovor. Odlučio je da svakog dana, u rano jutro po srednjoeuropskom vremenu, duh svakog čovjeka mijenja tijelo u kojemu se nalazi: nastanjuje tijelo nekoga drugoga.

Kada duh dođe u novo tijelo, u trenutku preuzima njegovo znanje i sjećanja. Mozak i sjećanja starog tijela više mu nisu dostupna: ne zna da je prije bio drugdje i sve mu se čini normalno. Dakle, ako sutra moj duh nastani Juričino tijelo, zaboravit će sve ove misli i neće imati nikakva znanja da je bio netko drugi. U Juričinom mozgu izgledat će mi kao da se ništa nije promijenilo i da sam cijeli život bio Jurica.

Stoga, unatoč odluci o selidbi duhova, sve je naizgled ostalo isto i nitko o tome nije imao pojma. Svakog jutra događala se nova promjena – duh se dalje selio u treće, četvrto, pedeseto tijelo i nijedan nije imao stalno boravište. Ali selidbe su bile nevidljive i svijet je, barem iz perspektive tijela, funkcionirao kao i uvijek dosad.

A onda je Bog obznanio što se događa. Pojavio se tako golemi raspored koji je ljudima kazivao koji će duh kojega dana prijeći u koje tijelo. Mnogi su htjeli upoznati i pomoći tijelu koje će njihov duh sutradan nastaniti. Kad bi netko saznao da će nastaniti siromašno tijelo, poslao bi mu novaca. Liječnica koja bi saznala da će njezin duh prijeći u tijelo nekog bolesnika pokušala bi odmah pomoći u njegovu liječenju. Znajući da će iz sadašnjeg tijela brzo izaći, ljudi su odbacivali sebičnost i dobra su djela kolala svijetom. Bog je bio zadovoljan.

Spomenimo ovdje problem pisca Rafaela S. koji je htio napisati roman. Budući da u njegovom tijelu svakog dana boravi drugi duh, tko će biti autor romana? Duh koji je u Rafaelovoj glavi prvi ozbiljno razmislio o tome zaključio je: pisanje će započeti on, prvi duh; sljedeći duh nastavit će pisanje, i tako dalje dok se roman ne završi. Nema druge nego da roman napiše njegovo tijelo, makar ga u njemu pisalo mnogo različitih duhova. Nitko od njih, nažalost, neće biti prisutan kad roman bude završen i objavljen, ali na rasporedu će moći vidjeti da su boravili u piščevom tijelu u periodu dok je pisao i tako će moći biti zadovoljni učinjenim. I pisanje je krenulo: jedan po jedan duh dopisivao je svoju stranicu ili dvije. Neki su rado prihvatili pisanje, a neki su bili lijeni ili im je toga dana manjkalo inspiracije. 

Kako izgleda roman koji piše stotinu različitih duhova? Nimalo se ne razlikuje od romana koji bi napisao jedan duh jer sve je dolazilo iz iste glave. Roman je bio dobro prihvaćen. Nisu ga, doduše, svi rado čitali: jedan od duhova koji je bio sudjelovao u pisanju našao se u tijelu koje se zgrozilo nad romanom, a pogotovo nad stranicama koje je on sam bio napisao. Ali mnoge od duhova koji su roman bili pisali razveselilo je kad su na rasporedu otkrili da su njegovi autori. Saznavši u kojim se tijelima nalaze, Rafael S. sve ih je pozvao na promociju knjige. Među njima bili su i duhovi koji su toga dana boravili u tijelima sklonima pohlepi: odmah su od Rafaela tražili dio zarade. Rekli su Rafaelu da on – točnije, duh koji se u njemu nalazi – nije napisao ni slova. “Gdje si ti bio kad smo mi pisali? A sad uživaš plodove našeg rada!” Rafael im je odlučio svima dati po sto eura. “Koga briga”, mislio je, “moj će duh ionako sutra otići dalje”. Ali objasnio im je da novac moraju potrošiti odmah jer i oni će sutra biti tko zna gdje. Odgovorili su: “Razumijemo, ništa se ne brini.”

Prvi značajniji problem u selidbi duhova nastao je kad je tijelo vozača Kevina, nakon obilnog doručka, otišlo pogledati raspored i saznati gdje li je njegov duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Kevin se sav ukočio saznavši da se toga dana u njemu ne nalazi nijedan duh! Došlo je do neke greške u rasporedu i Bog je o tome brzo bio obaviješten. Situacija se, nažalost, nije mogla riješiti sve do idućeg dana. Kevin – ako je uopće bio živ – bio je potpuno izbezumljen. “Tko sam? Postojim li?” zapitkivao je uokolo. Njegovi bližnji uplašeno su gledali čovjeka bez duha koji se doimao živim. Vijest o rupi u rasporedu brzo se proširila i Kevin je istoga dana završio na televiziji gdje je dao intervju. “Ne znam koga ste ugostili”, rekao je uznemireno, uzimajući čašu vode, “ali mene niste, jer ovdje nema nikoga.”

Manje je ljudi saznalo za drugi problematičan slučaj: istoga dana, u tijelu jedne frizerke boravila su dva duha: duh AF51536 i duh Q800912. Frizerka je prvi dio dana provela uobičajeno uposleno, ne razmišljajući gdje je njezin duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Tek popodne prijateljica joj se usudila pokazati raspored. Izbezumljena frizerka ostatak dana više nije bila normalna: činilo joj se da je podvojena ličnost i nikako nije znala kojemu od duhova pripada njezina trenutačna misao. Poput Kevina, i ona je jedva čekala jutro.

Potaknuto ovim pogreškama, tijelo konjušara Franza odlučilo se pobuniti te posve zanemariti i raspored i selidbu. “Neka se u meni nastanjuje tko god hoće, ali ovo će tijelo raditi po svome”, govorio je, a tako je i bilo. Njegovo se držanje iz dana u dan nije mijenjalo. Niti je gledao raspored, niti se činilo da različiti duhovi u njemu imaju posebnog utjecaja. Činilo se da je tijelo pobijedilo duh. Uskoro su i druga tijela počela slijediti Franzov primjer i zanemarivati selidbu: nastao je tako pokret Ja tijelo. Nasuprot njemu nastao je i pokret Ja duh.

Ovi prvi zajedljivo su primijetili da su neki duhovi, po rasporedu, dan prije naseljavali tijela pokreta Ja duh, a sad se nalaze u tijelima koja promiču suprotan stav. Istaknuti propovjednik pokreta Ja duh odgovorio je: “Ti duhovi, nažalost, nisu mogli utjecati na tijela previše iskvarena od prijašnjih duhova. Presudan je utjecaj duha koji je tijelo oblikovao desetljećima, prije nego što je došlo do svakodnevne selidbe.” Prvi odgovaraju: “Danas si propovjednik koji veliča duh, a sutra, po rasporedu, bit ćeš ulična skitnica i neće te biti briga ni za što od ovoga. A duh iz nekog kriminalca doći će u tvoje tijelo i nastaviti propovijedati. Sve dakle ovisi o tijelu!” Propovjednik je na to odgovorio nešto nerazumljivo.

Problem se pojavio i u međuljudskim odnosima. Mnogi su se zapitali vole li duh ili tijelo bliske osobe, i tko je uopće taj koji voli – je li zaljubljeno moje tijelo ili duh? Tko koga voli i koliko je to mogućih kombinacija? Trebam li slati pozdrave osobi koju sada i ne poznajem, ali na rasporedu vidim da ju je moj duh nekoć volio najviše na svijetu? Ili trebam više voljeti osobu s kojom moje tijelo živi cijeli život, a moj duh samo danas?

Broj mogućih odgovora eksponencijalno je rastao svakim novim pitanjem. Pokreti Ja tijelo i Ja duh dijelili su se na tabore čija su se mišljenja negdje razilazila. Tabori su se dalje dijelili na grupacije, društva i skupine, ovisno o manjim ili većim razlikama između stavova o značenju i posljedicama selidbe duhova – iako mnogima nije bilo jasno tko uopće ima stav, duh ili tijelo. Konačno, Bog je cijelu zavrzlamu odlučio razriješiti sljedećom odlukom.

Draga tijela,

raspravljate li još uvijek o selidbi? Vaše su rasprave od danas suvišne jer, pogledate li novi raspored, vidjet ćete da u vama više nema nijednoga duha. Jutros sam, naime, sve duhove zauvijek pozvao u svoje nebesko kraljevstvo. Vi ste od danas samo tijela, ali mislim da vam to neće smetati: vidim da tu činjenicu niste ni primijetili.

Uz najbolje želje i pregršt toplih pozdrava,

vaš Bog.

Razbijeni san

Objavljeno autor
Odgovori

Sanjaš ga svake noći. Govorim o fragmentu koji traje točno dvije minute i uglavnom ga se ne sjećaš. Ponajviše zato što taj fragment sam za sebe nema smisla i ne govori nužno o tvojim doživljajima; u njemu nemaš nikakvu ulogu. On je uvijek isti. Ti se mijenjaš, ali nijedna njegova nijansa ne varira.

O čemu se radi? Riječ je o tome da se jedan dugački San podijelio – razrezao, poput filma – na deset tisuća kratkih, dvominutnih dijelova od kojih je svaki pripao nekima od nas. Moramo surađivati kako bismo rekonstruirali San. Moramo pamtiti svoje fragmente i dijeliti ih s drugima kako bismo ih kombinatorikom i metodom pokušaja i pogreške uspjeli posložiti u smislen poredak.

Svijet je pun ljudi koji nose svoje dvominutne fragmente, sanjajući ih bez svijesti o njihovoj važnosti. Susretnemo nekoga tko nam opisuje svoju noćnu moru – djelić koji savršeno odgovara našemu. Počinjemo zajedno slagati svoje komadiće, otkrivajući preklapanja, dopunjavanja, odstupanja i odudaranja. Ne znam hoćemo li uspjeti.

Kako se pripremiti za ljeto

Objavljeno autor
1

Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.

Svijest ili materija? Obračun s kvalijama

Objavljeno autor
3

“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

RIP Daniel Dennett (1942. – 2024.)

Učinak glasanja na izborima

Objavljeno autor
Odgovori

Pokušajmo procijeniti očekivani učinak pojedinačnog glasa na parlamentarnim izborima u RH.

Za izbor jednog zastupnika u saboru (gledajući rezultate iz 2020.) trebalo je desetak tisuća glasova (negdje manje, negdje više). Stoga vjerojatnost da naš glas utječe na izbor odgovarajućeg zastupnika možemo aproksimirati na 1/10000. Dalje, kolika je vjerojatnost da je naš zastupnik odlučujući za izbor vlade? Pretpostavimo, jako pojednostavljeno, da koalicija našeg zastupnika dobiva između 60 i 80 saborskih mjesta s jednakom vjerojatnošću za svaki od tih brojeva (1/20). Ako je za izbor vlade potrebno 76 glasova u saboru, naš zastupnik bit će “odlučujući” samo u jednom od tih slučajeva – kad njegova koalicija ima točno 76 mjesta. Dakle, gruba procjena vjerojatnosti da naš glas odluči vladu iznosi 1/10000/20 = 0.0005%.

Ali to nije malo, jer učinak dobivamo množenjem ove vjerojatnosti s ukupnim financijskim učinkom odlučene vlade. Ako bolja politika povećava BDP za 0.5 postotnih poena više u odnosu na lošiju politiku, za zemlju poput Hrvatske s BDP-om od oko 70 milijardi eura to bi predstavljalo povećanje od 350 milijuna eura. Dakle, ako glasamo za bolju politiku, očekivani doprinos našeg glasa iznosi 0.0005% * 350000000 = 1750 eura! Glasanje za bolju politiku statistički je ekvivalentno doniranju 1750 eura. (Izađite na izbore.)

Ali – doniranju kome? Problem je što BDP nije najbolji pokazatelj jer se (kao ni prihodi) ne distribuira ravnomjerno. BDP može rasti, ali ako glavnina tog rasta ide malom broju ljudi, većina građana neće osjetiti poboljšanje. BDP, kao i kapitalizam općenito, favorizira bogatije. Što bi onda u gornjoj računici trebalo uzeti umjesto BDP-a? Osobnu korist? Možda, ali ja tako ne glasam, jer glasanje je jedna od rijetkih prilika da utječem na dobrobit drugih, potrebitijih od mene. Ja volim plaćati poreze ako znam da idu na prava mjesta. Ono najbolje je javno: zdravstvo, školstvo, knjižnice, socijalna skrb, a trebalo bi biti i mnogo više toga. Apsurd je u tome što i siromašni često biraju što im nije u interesu. Pogledajte današnju beskućničku Ameriku i ljude koji – nevjerojatno! – nemaju zdravstveno osiguranje a glasaju za republikance. Glasat ću za socijalno osjetljive, a to su – i svjetonazorski i ekonomski – više lijevi nego desni.

(Nisam ekonomist, ali evo jednog zdravorazumskog razmišljanja. Imam prijatelje sjajnih kvalifikacija i sjajnih poslova koji ne mogu kupiti stan, a rente su odvratno visoke. S druge strane postoje ljudi koji imaju na desetke stanova od kojih mnogi zjape prazni. U Hrvatskoj je oko 600 000 praznih stanova i država tu ništa ne poduzima. Nije li porez na nekretnine – ili barem nešto tipa porez na treći (ili peti) stan – dobar način da se ponuda poveća i time, spuštanjem cijena, omogući ljudsko pravo na kvalitetno stanovanje? Znam, the devil’s in the details, bit će popratnih problema, ali nije li i ovaj status quo jedan golemi problem?)

Ima tu mnogo faktora koje možda previđam, ekonomija je zajebana. Ali čini mi se da globalna budućnost zbog umjetne inteligencije mora biti socijalistička. Učinkovitost će se povećavati, a zaposlenost smanjivati; profiti će rasti u nebesa i ići će maloj grupi ljudi. Poremećaji u ekonomiji doći će brže nego što mislimo; univerzalni temeljni dohodak možda je jedino rješenje. Ali to je tema za neke buduće izbore.