Arhiva Autora: Adrian

Događa se

Objavljeno autor
Odgovori

Ovu sam rečenicu pokupio od Gorana Barea. On je u jednom intervjuu ovako pričao:

“Danas nema ničega što bi te ponukalo da kažeš: …”

I onda odjednom pljesne, vikne “OU!” i podigne ruke: “Događa se!“

“Ne”, nastavlja odmahujući glavom. “Pazi, mi smo osamdeset pete i šeste godine znali: događa se. DOGAĐA SE! Jebote, gdje god oči okreneš bendovi, tan-da-da-dada-da-dam-da-da-dada-da-dam… To se roka na sve strane. A danas nema, nema, nema, nema… Svi nešto kao…”

I tako dalje.

E, ali taj je intervju bio prije devet godina. No danas – stvari su drugačije. Danas mogu reći: događa se! I to zbog Klinike Denisa Kataneca, benda koji se već neko vrijeme događa meni, bratu i prijateljima, a osobito se dogodio na velikom koncertu prošlog četvrtka.

Nekim drugim klincima događa se Aleksandra Prijović, i to je super. Jer u životu se, općenito, rijetko događa. Ne mislim samo na glazbu. Nego sve.

U prošlosti sam, kao i svi, imao perioda kad mi se događalo. Oni svijetle i pokreću. Može to biti nešto veliko, a može biti i nešto malo. Klikneš s nekim prijateljem i osjetiš: događa se. Kreneš nešto raditi i super ti je: događa se. U nekim firmama se događa. U nekim predavaonicama. U nekim teretanama, na nekim nasipima. Događa se u nekim ekipicama, tihim ili glasnim. Događa se u šupljini neke gitare, u nekim prostorijama za probe. Neka kemija, ono nešto. Ali ne događa se često. U ljubavi se, znamo, događa rijetko. Ali ipak, događa se. I ovdje na Blogaritmu se, nadam se, ponekad događa(m).

Najčešće se ipak samom sebi ne događam. To je hladna statistika. Ali, prirodno, bježeći iz onih dijelova života gdje se ne događamo, utočište tražimo u onim drugima – gdje možemo, makar tiho, da nas nitko ne čuje, pljesnuti kao Bare i reći: događa se! Ako se ne događam tijekom dana, neka se barem događa glazba po noći, tiho, da ne čuju susjedi.

Zato su toliko važni umjetnici koji nam se nekad događaju. Zato hvala Denisu koji nam se, evo, događa. Događa li se on sam sebi, nemam pojma. Ponekad se ne događamo sebi, ali se itekako događamo drugima. A kad se ne događamo ni sebi ni drugima, jedino što možemo jest pričekati. Sebe i druge zamoliti za strpljenje. Oprosti. Čekaj me da se dogodim.

Povratak (misaoni eksperiment)

Objavljeno autor
Odgovori

Za petsto godina, uspijemo li psihološki napredovati koliko i tehnološki, moglo bi nastupiti doba bez kompleksa. Doba potpune slobode od svih suvišnih negativnosti – tjeskobe, žaljenja, ljubomore, srama, ljutnje, mržnje i drugih. U dalekoj budućnosti nećemo ih poznavati. Bit ćemo i dalje sposobni osjetiti nagonski strah od sasvim neposredne opasnosti, ali stres kakav je danas uobičajen bit će potpuna nepoznanica.

Povjesničari, naravno, znat će sve o starijem vremenu pa će znati i za naše sadašnje slabosti. Riječi kao što su očaj ili zabrinutost za njih će biti arhaizmi, nešto što je davno postojalo i što zapravo uopće ne razumiju. I u želji da shvate što je to mučilo nas – njihove davne pretke, koje će zvati praljudima – oni će na razne načine pokušati “naučiti” spomenute osjećaje. Žaljenje će pokušati izazvati svjesno čineći pogreške, ali ono će uporno izostajati; pokušavat će biti zavidni i ljubomorni, ali uzalud. Neki će zaključiti da su spomenuti arhaizmi izmišljeni, apstraktni pojmovi, a ne stvarne emocije, pitajući se zašto smo ih mi “praljudi” izmislili. Drugi će odgovarati da se ipak radi o stvarnim osjećajima poput, primjerice, radosti (ona će im biti itekako poznata).

Preokret u istraživanju davnih osjećaja izazvat će neuroznanstvenik koji će – nakon mnogo godina istraživanja i eksperimentiranja – snimajući vlastiti mozak uočiti isti uzorak kakav mi (praljudi) sada imamo dok osjećamo bijes. Slavodobitno će objaviti da je uspio osjetiti ljutnju. Ubrzo će i njegovi učenici uspjeti doživjeti istu emociju. Onda će se na drugom kontinentu pojaviti čvrst dokaz da je stanovita fizičarka osjetila tugu. Zaredat će se uzbudljiva otkrića zabrinutosti, usamljenosti, žaljenja, mržnje, ovakvog ili onakvog stresa.

Svijet će se dići na noge i osjetiti uzbuđenje kakvo dugo nije. Počet će nadmetanja u intenzitetu novih osjećaja; stručni komentatori uživo će prenositi “utakmice” ljudi spojednih na aparate uz jasne snimke odgovarajućih dijelova mozga. Ali široke mase dugo će ostati uskraćene za nova iskustva jer vještina izazivanja negativnih emocija godinama neće biti prenosiva na jednostavan način.

Zato će se na najboljim “negativcima” vršiti stotine istraživanja. Visoko preciznim analizama snimaka mozga u trenutcima psihološke boli bit će otkriveni uzorci misli koji takve boli proizvode. Potom će se otkriti da iste uzorke mogu stimulirati određeni kemijski spojevi i tako će biti sintetizirane nove rekreativne droge: depresivi različitih vrsta.

Izdavači knjiga bit će veliki zagovaratelji masovne proizvodnje ovih preparata jer će biti primijećeno da se ljudi pod njihovim utjecajem vraćaju (gotovo zaboravljenoj) književnosti. Opet će se pisati tjeskobni romani i čeznutljiva poezija; čitatelji će se vraćati davnim književnim velikanima – napokon suosjećajući s bolima njihovih likova. Procvast će i glazba, slikarstvo, kiparstvo i ostale umjetnosti pa će svjetsko ministarstvo kulture početi ulagati u razvoj preparata koji bi mogli izazvati što raznolikije praljudske osjećaje.

Preparati neće biti zauvijek potrebni: bit će dovoljno pod njihovim utjecajem upoznati i naučiti misaone obrasce koji izazivaju psihičku patnju; poslije se takve misli mogu proizvoditi voljom, bez vanjskih kemikalija. Nakon nekog vremena, vješti psiholozi na naprednim tečajevima uspijevat će istim uzorcima misli poučiti i ljude koji nikada nisu uzimali preparate. Praljudske emocije postat će tako dostupne mnogima. Otvarat će se klubovi i dvorane, ali ne za vježbu tijela nego psihe: u njima će ljudi pred raznovrsnim ekranima čitati pažljivo odabrane rečenice kako bi u sebi izazvali odgovarajuće praljudske misaone obrasce i emocionalne reakcije. Psihološki rekreativci trenirat će u svojim teretanama i organizirati velike događaje poput Maratona zabrinutosti i Dana zavisti. Zbog golemog broja ljudi koji će tijekom ovih manifestacija pristizati na trgove, desetak dana u godini bit će proglašeno praznicima – Nesretnim danima u kojima će svi imati priliku u miru proživljavati praljudske osjećaje. Dan plača bit će osobito popularan, a s najvećim oduševljenjem dočekivat će se Dan straha.

Vježbanje neugodnosti s vremenom će postati uobičajena aktivnost, poput čišćenja kuće ili odlaska na trčanje. Djeca će se u školama upoznavati s osjećajima koji im (tako će ih poučavati) obogaćuju živote. U širokoj lepezi iskustava koja će proživljavati ljudska civilizacija, umjetnost će cvjetati više nego ikada i osvajat će se novi vrhovi. A mi, današnji ljudi sa svojim patnjama, postajat ćemo im potpuno razumljivi i svakim danom sličniji.

Počet će se javljati propovjednici koji će tvrditi da čovječanstvo ide korak unatrag, emocionalno se pretvarajući u bića koja su živjela stoljećima prije i čiji je način razmišljanja već bio prevladan. Govorit će da ovo otkriće, poput snježne grude koja se kotrljajući sve više povećava, polako postaje preteško za ljudska ramena i kad-tad će ih slomiti. Ove propovjednike ušutkavat će pisci i glazbenici koji će svojim djelima punima nemira i dubokog ushićenja pokazivati ljepotu iskopanog praljudskog nasljeđa. Naš način razmišljanja svima će se uvući pod kožu. 

Ljudi će tako ponovno postati mi – praljudi: sitničavi, zabrinuti i nesretni. Porast će stopa samoubojstava. Psiholozi, terapeuti i psihijatri ponovno će postati najvažnija zanimanja. Opet će se pisati knjige za samopomoć; mnogi će utjehu opet tražiti u religiji ili na ekranima svojih malih i velikih uređaja za zabavu. Ponovno će mrziti.

Nakon još sto godina i mnogih osobnih ratova i brodoloma, čovječanstvo će zaključiti da je pogriješilo. Da je uzelo drogu koja ga je najprije omamila, a potom učinila bolesnim. Većini će postati jasno da je otkriće praljudskih emocija otišlo predaleko, da ih treba zaboraviti – i vratiti se. Ali nitko neće znati kako. Usvojeni način razmišljanja vodit će ih samo u beskonačne petlje.

Povjesničari će tada dobiti težak zadatak: odgonetnuti kako je uopće došlo do radosnog doba bez mrakova, koja je to spasonosna ideja izliječila praljude učinivši ih ljudima, što im je to donijelo obilje mira. Tražit će i raspravljati – ali u svojoj povijesti neće uspjeti pronaći nijedan presudan događaj, nijednu presudnu godinu, nijednu presudnu osobu.

I zaključit će: proces se, zacijelo, odvijao polako. Neka skrivena misao, neki ljekoviti sastojak, neprimjetno se ušuljao među ljude i tiho ih zalijevao sve većom i većom radošću. I morat će ga iznova otkriti. Ljudi će opet, kao i mnogo puta prije, svom snagom početi tražiti svoju sreću: svojega boga, svoje spasenje, svoju zvijezdu.

Je li umjetnost svačija?

Objavljeno autor
Odgovori

U jednoj epizodi odlične serije Odmori se, zaslužio si, kvartovski pijanac Dida u tiskari svog frenda Šmrklje tiska neke poznate knjige – od Madame Bovary do Šume Striborove – ali s vlastitim imenom na naslovnici umjesto autorova, misleći da ljudi neće ništa primijetiti. To primjećuje neki povjesničar umjetnosti, nudi Didi velik novac za radove iz tog “performansa”, te ga prestavlja na televiziji kao umjetnika ispred svog vremena: “Upravo autorsko, odnosno fenomen autorstva ono je što zanima konceptualista Jakova Didulicu Didu iz Zagreba. Može li se Stendhal potpisati na Crveno i crno, a Balzac na Oca Goriota, ako znamo da je sva ta djela stvorila europska tradicija i da bez te tradicije uopće nisu jasna? Može li se čitatelj potpisati na naslovnicu knjige kao autor, jer bez njegova kongenijalnog doživljaja djelo također ne bi postojalo?” Tada postavlja pitanje Didi: “Treba li činjenicu da ste se autorski potpisali na ovitak Grimmovih bajki, Conradovog Srca tame ili Platonove Gozbe, dakle, treba li to tumačiti kao apologiju tradicije? Ili možda kao apoteozu vlastitog doživljaja kao stvaralačkog čina?” Dida zbunjeno odgovara: “Ne, ne… Nego mi smo vidjeli da nam taj posal sa tim čarter vožnjama ne bu šljakal, e a to se i potvrdilo u Podravini kad nam je sa busa otpala šajba i razbila se u sto komada, pa onda sjedalice, mislim riknulo je sve, zadimilo…”

Goran Bregović, kad su ga optuživali za plagiranje, rekao je da je svaka glazba nastala u “sudaru” s drugom glazbom. Na pitanje bi li se osjetio povrijeđenim kad bi čuo vlastitu glazbu u tuđoj, on odgovara: “Toga ima koliko hoćete i mislim da to tako i treba biti. Većina dobro napisane glazbe nastavlja neku tradiciju, nije to namjera kompozitora. Ja imam ciganski stav prema tome. Kod njih je glazba kao zalazak sunca, svačija je. Nikad se ne bih uvrijedio da netko od mene ukrade glazbu, sviđa mi se ideja da mi je netko ukrade. To tako treba biti.”

Danas po vijestima čitamo o pobuni umjetnika zbog kršenja autorskih prava, jer AI može stvoriti remek-djela, ali mora trenirati na radovima umjetnika. Mislim da se tu ne može ništa učiniti. Prvo, gotovo je nemoguće provjeriti je li nečiji rad korišten u treniranju AI-a – osim ako je AI generirao očitu imitaciju, što ne mora biti slučaj, jer AI već može stvarati nove i jedinstvene radove koji rijetko sliče postojećima. Drugo, koja je razlika između onoga što radi AI i onoga što radi bilo koji drugi umjetnik – stvara na osnovi iskustva koje uključuje konzumiranje mnogih tuđih radova, bez kojih ne bi ni mogao biti vrijedan umjetnik?

Proces je u suštini isti, ali razlika je, naravno, u resursima. AI ima veliku prednost, može štancati radove daleko više i brže (i pritom ne mora ni jesti ni piti), tako da umjetnici ostaju bez posla, bez prihoda, što se već događa. Iz gore navedenih razloga kroćenje AI-a iznimno je teško, a problem gubitka traženosti imat će mnogi, ne samo umjetnici. Imat će ih i programeri, u što sam se uvjerio kad sam neki dan uz pomoć ChatGPT-a razvio web aplikaciju u nekoliko sati (zanimljiva stvar – pisat ću o njoj uskoro) za kakvu bi mi inače trebali dani, možda i tjedni. Najsigurnija zanimanja? Majstori, zidari, vodoinstalateri – oni će zadnji biti zamijenjeni. A kad budu i oni, završit ćemo u crnom ekstremu kapitalizma – osim ako se oko njega predomislimo. Gotovo svi zaslužuju prihod od države, pogotovo umjetnici. I tada će umjetnost moći biti, kao što kaže Bregović, besplatna i svačija – i ne samo umjetnost, nego sve, sve, sve.

tunel ispod bulevara, john i norman

Objavljeno autor
Odgovori

Lana Del Rey, čarobnica koja sve što snimi pretvori u zlato, počela je raditi ono što joj se prohtije. Pa je nedavno objavila album koji se zove Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd, dug kao i njegov naslov, čudan, spor i mjestimice dosadan – ali svoj, upečatljiv i pun slobode. Nije je više briga. Zašto bi pjesme imale čvrstu strukturu? Eksperiment je uvijek osobniji. Slušajući te pjesme gotovo da možeš pričati s autoricom, upoznati je. Prestala je raditi (samo) glazbu, kao da već u tome nije bila najbolja.

Sad mi je jasno zašto moj prijatelj Dražen od svih albuma Beatlesa najviše voli onaj slobodni vatromet koji se (namjerno) jednostavno zove The Beatles, a poznatiji je pod imenom White Album. Rekao je jednostavno: “He he… Beatlesi su stvarno mogli što su htjeli!” Bez plana i programa, tu je svaki od tih genijalaca furao svoj film, malo koja pjesma rađena je zajednički. I dobili smo sat i pol neobuzdane karizme. Nekad sam mislio da je taj album trebalo izrezati tako da ostane samo 10-15 najboljih pjesama. Ali bio sam mlad i glup.

Pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi. S tim u vezi…

“My baby used to dance underneath my architecture”

– Lana Del Rey, “The Next Best American Record”

Tako počinje pjesma u kojoj Lana dalje kaže: “We were so obsessed with writing the next best American record, ’cause we were just that good, it was just that good”. U starijoj, demo verziji pjesme (koja je nekako procurila), “opsjednut pisanjem najboljeg američkog albuma” bio je netko drugi, a refren je osuđivao želju za slavom. Divna je transformacija teksta u konačnu verziju: Lana je prigrlila i prisvojila tu opsesiju, ton je postao pozitivan, a refren – umjesto mudrovanja – okrenut je na život: plažu, želju i ljubav. I što se dogodilo? S istim albumom (Norman Fucking Rockwell!) ispunila je naslov pjesme; znala je da je on “just that good”.

Zvuk joj je užitak za uho; poslušajte recimo Doin’ Time, bog otac to ne bi bolje snimio, a pjesmu How to Disappear sanjao sam kako mi netko šapće na uho, jer pjesma je s drugog svijeta. Pa onda Mariners Apartment Complex, pa The Greatest, i ništa mi više ne treba.

I dok Lana pri kraju albuma pjeva Happiness Is a Butterfly, John na White Albumu pjeva Happiness Is a Warm Gun. U tim pjesmama vidi se slična neuravnoteženost, ali i razlika: Lana je leptir, John je pištolj. I oboje pišu sebe, bez filtera i kompromisa.

Stota objava i najveći hitovi

Objavljeno autor
4

Moj prijatelj Bruno jednom je mudro ustanovio da u svakom trenutku života imaš 50 razloga da budeš sretan i 50 razloga da budeš nesretan. Međutim, budući da je ovo stota (100.) objava na Blogaritmu, ja imam sto razloga da budem sretan!

A nekad je bio samo jedan. Uvodni post (koji je u međuvremenu prebačen) nastao je bez mnogo razmišljanja, tek u želji da negdje zabilježim savjete o zadatcima s informatičkih natjecanja kojima sam se tada bavio. (Dobro je početi bilo kako, ne treba biti spreman, to dolazi poslije.) Najvažnija promjena dogodila se kad sam shvatio da se uopće ne moram držati teme; da smijem pisati i o životu, i o književnosti, i o svačemu nečemu; i da se ne moram previše prilagođavati jer nemam nikakav cilj. Tako je Blogaritam postao nešto drugo, a 80-ak objava usko vezanih za informatičke zadatke prebacio sam na drugi blog. (Tko zna, možda se Blogaritam još koji put drastično promijeni pa sve što je sad na njemu prebacim na neki treći blog.) Kakva sreća da nisam perfekcionist – jer da jesam, ne bi bilo ničega. Ovdje sam slobodan griješiti, ne želim ništa postići, Blogaritam nema svrhu i zato mi je drag.

Tko god se bavio algoritmima grupiranja (engl. clustering) zna da mi nije bilo lako podijeliti objave u kategorije. One postoje radi lakšeg snalaženja, ali u biti su umjetne jer između njih nema jasnih granica i mnogo je “rubnih” objava koje mogu i ovamo i onamo. Danas sam napravio novo grupiranje, tj. ažurirao kategorije. Recimo, prije je Filozofija obuhvaćala sve i svašta, a sad je dio tih objava prebačen u Impresije (doživljaji, iskustva, razmišljanja…). No nema tu velikih razlika, najjednostavnije je čitati sve.

Ipak, evo jubilarnog izbora (s komentarima) deset objava koje su meni – ili drugima – odlično sjele. Jer naprosto…

1. … ne možeš sve. Objava koja o tome govori zove se I tako sve. Teško ju je kategorizirati jer ima, hm, svega.

2. Moja motivacija za pisanje bloga jedna je od tema teksta Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?” Za njega sam primio možda i najviše pozitivnih reakcija i komentara, a pitanje “Šta oš?” neki su počeli i svjesno upotrebljavati.

3. Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka? Doživljaj iz djetinjstva.

4. Kad se ugase svjetla. Ovo je naizgled fantastika, ali na kraju priče likovi se nađu u situaciji koja je – ako malo razmislimo – identična našoj; ona u kojoj se mi nalazimo oduvijek.

5. U čitanju poezije napredovao sam kad sam shvatio da pjesma ponekad ne znači i da se ne moram mučiti tražeći značenje; mogu opušteno pustiti da me zapljuskuje slikovitost i slobodne asocijacije. Tekst Omjer signala i šuma u pjesmama rezultat je tih spoznaja i nova metrika kojom možemo jednostavno govoriti o (ne)jasnoći ili izravnosti pjesme. Nadam se da će je prihvatiti kritičari i teoretičari književnosti.

6. Misaoni eksperiment: pasivne duše. Možda nismo sami.

7. Kako pisati decimalne brojeve? Hrvatski pravopisi nalažu decimalni zarez, ali u matematici pišemo (i u školama poučavamo) decimalnu točku – u skladu s međunarodnom i programerskom praksom. To znači da jezikoslovci ne slušaju struku, ali i da su, posljedično, matematički udžbenici pravopisno netočni i potencijalno krše novi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Koji će, nadam se, završiti u smeću (zakon, ne jezik). Obožavam naš jezik – i njegovu slobodu. I nikad ga nisu definirali jezikoslovci, nego prvenstveno književnici. Ali gornja objava nije o svemu tome; priča je čista zajebancija.

8. I nula je broj. Ako želite srušiti matematiku, srušite nulu…

9. Postoji kvaliteta u objektivnom smislu, čak i ako nije sasvim egzaktna. To dokazujem u tekstu Argument u prilog postojanju dobrog i lošeg ukusa.

10. Prije dvije godine u ovo vrijeme napisao sam tekst Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora. Sad sam opet na godišnjem odmoru i opet sam, kao što tekst kaže, odrastao. Kao i Blogaritam.

Budućnost umjetnosti u kontekstu umjetne inteligencije

Objavljeno autor
1

Meta je danas objavila alat za generiranje glazbe iz teksta. Prijatelj me pitao hoće li AI glazba ikad imati dušu kao glazba koju je napravio čovjek. Nedavno sam napisao da me AI glazba nikad neće dotaknuti kao prava glazba, ali sad imam precizniji odgovor. Shvatio sam da “dušu” glazbi (kao i književnosti i ostalim umjetnostima) daje i sama misao da iza stoji čovjek poput mene ili tebe.

Nema sumnje da će AI u nekom trenutku generirati vrhunsku glazbu i književnost koju neće biti moguće razlikovati od ljudske. Ali, ako znam da je pjesmu generirao AI, moj mozak će joj automatski umanjiti vrijednost. Bitna je sama informacija o ljudskosti da bih vjerovao glasu, pjevaču, piscu, izvođaču. Moram mu vjerovati! Zato su Bob Dylan ili Denis Katanec (unatoč nesavršenim glasovima) vrhunski pjevači: jer im vjerujem svaku riječ, za razliku od mnogih pjevača koji rasturaju glasovnim mogućnostima (sjetite se The Voicea i svih onih talent showova) ali nemaju “ono nešto” i djeluju kao da slušam AI. (Velik dio religije također zvuči kao AI.)

Dobar AI može zvučati kao Bob Dylan – ali ja ću pjesmu doživjeti na jedan način ako znam da je to AI, a na sasvim drugi način ako me netko prevari i kaže mi da je to pravi Bob Dylan. Jer pjesmu, svjesno ili (češće) nesvjesno, doživljavam kao nečije iskustvo, zamišljam njezine uzroke, stvaram u glavi neki mini-svijet, neku pozadinsku priču. Ta stvarnost (ili imaginacija) dio je mog slušateljskog ili čitateljskog iskustva. Umjetnost uvijek povezujem s autorom! Zato najviše volim čitati ili slušati ono što su stvorili moji prijatelji ili poznanici: obožavam pjesme i romane dragih ljudi, bez obzira na njihovu objektivnu vrijednost. Recimo, reper Marchello i pisac Luka Stjepan Delić išli su sa mnom u osnovnu školu! U ovom spotu vidi se i moja zgrada! Umjetnost je umijeće povezivanja.

Nedavno sam bio na koncertu predivnog Bože Vreće. Prije izvedbe svoje pjesme Krila dao nam je kontekst, ispričao kako i zašto je napisao tu pjesmu, a to je izvedbi dalo dodatnu dimenziju. Bitan je čovjek koji stoji iza pjesme; bitno je njegovo iskustvo. (Digresija: na kraju pjesme rekao je: “I tako se valjda preboli…” Ja sam u publici odmahnuo glavom, a on je to vidio i reagirao: “Ne?”)

(Digresija 2: možda će i AI jednom doživjeti neka ljudska iskustva. Ako se to dogodi, npr. ako mu uspijemo dati nešto poput našeg limbičkog sustava, nema razloga da ne počnem i njega doživljavati kao čovjeka. Možda ću se jednog dana nekom osjećajnom robotu koji je proživio sve i svašta diviti kao umjetniku. Ali ostavimo zasad tu mogućnost po strani.)

Kako ćemo znati je li nešto stvorio čovjek ili AI? Recimo, AI će kad-tad bez problema konkurirati najboljim piscima; pitanje je vremena kada će sve umjetnosti i razne druge djelatnosti biti preplavljene djelima za koje nećemo biti sigurni u njihovo autorstvo. To se, naravno, događa i s radovima studenata na fakultetima.

No pazite sada – posljedice mogu biti neočekivano pozitivne!

Recimo, meni kao profesoru neće biti dovoljno samo pročitati što mi studenti (ili njihov AI alat) napišu. Morat ću s njima uživo komunicirati i “gruntati” uz litru fine turske kave. Pisci i pjesnici sastajat će se sa svojim čitateljima i davati im neposredno iskustvo. Bit će to povratak “usmenoj književnosti” jer će onoga što je pisano biti previše i podrijetlo će mu biti nejasno. Inflacija umjetnog i globalnog ponovno će učiniti vrijednim ono lokalno, neposredno. Glazba će se slušati manje na slušalice, a više uživo, uz tople gitare u sobama i parkovima. Čitat ćemo jedni drugima poeziju u kasne noćne sate. Svirat ćemo radi zajedništva, a ne radi snimanja. Inflacija virtualnih djela natjerat će nas da se ponovno zbližimo, licem u lice, oči u oči, sretni i slobodni od potrebe da ostanemo spremljeni.

Ovdje.pjesnik

Objavljeno autor
1

Jučer sam prvi put obukao svoj primjerak ovdje.ovdje majice. Fantastična je majica, ljudi su od boje dobivali mrenu na oku.

Na majici su stihovi pjesnika Jakoba Filića: @ovdje.ovdje.

Osim što prodaje majice, prodaje i sok od bazge. A čujem da bi mogao i pelinkovac. Ono što je besplatno su njegove pjesme.

A Jakob je pravi pjesnik.

Visokog SNR-a, jasan i izravan do ruba naivnosti. Emotivan i dionizijski. Ljetni, djetinji, ljubavni i životni.

No dosta je umovanja. Ljeto je, i vrijeme je za ljeto.

Jer ljeto je sladoled i poezija.

Kundera i nepodnošljiva mudrost

Objavljeno autor
Odgovori

Prije nekoliko dana umro je Milan Kundera. S njegovim djelom upoznala me kolegica Lucija (hvala ti!) kad mi je za ročkas poklonila njegovu Knjigu smijeha i zaborava. Sasvim prigodno: jer rođendani su u principu tužni dani, simboli starenja, pa je i “rođendansko slavlje” teški oksimoron koji nam služi da se zavaramo, da se smijemo i zaboravimo, baš kao u navedenom naslovu knjige.

Pročitao sam knjigu, ali u skladu s njezinim naslovom, radnju sam zaboravio. Sjećam se samo da je Kundera vješt filozof i da je knjiga obilovala mudrim mislima koje zapravo ne znače ništa. Eto, to je moj osvrt na jednu njegovu knjigu, a sada slijedi osvrt na onu drugu, poznatiju: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Mislim, vjerojatno on ima još knjiga, ali ne možeš sve.

Budući da tu knjigu zapravo nisam ni pročitao, osvrt će biti samo o naslovu, jer samo njega sam pročitao. (Točnije, jednom sam je počeo čitati u avionu i djelovala mi je kao neka ljubavna drama za koju nemam živaca, pa sam odustao, ali to je do mene.)

Naslov je za djelo jako važan. Međutim, na kraju ispada da i najgori naslov ispadne dobro ako je samo djelo dobro. Na primjer, Nepodnošljiva lakoća postojanja jedan je od gorih naslova u svijetu ozbiljne književnosti. Ipak, taj nepodnošljivo težak naslov nekako su svi zapamtili. Valjda je onda dobra knjiga.

Ako sam dobro (uz pomoć interneta) shvatio smisao tog naslova, radi se o sljedećoj ideji: budući da se život ne ponavlja, svaki njegov događaj – koliko god nam se činio težak – nepodnošljivo je lagan, jer se neće nikad ponoviti.

To je u kontrastu s Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja, gdje se život beskonačno puta ponavlja pa sve ima beskonačnu težinu. A postoji i treće mudro gledište, koje je u intervjuu izrekao Viktor Frankl: sve je spremljeno zauvijek kao dio prošlosti; nešto dobro (ili loše) što je učinjeno, ili proživljeno, nikad ne može biti poništeno.

Je li prošlost živa ili mrtva? Tko je u pravu od ove trojice? Nitko! Sve su te tvrdnje bestočne jer su tek proizvoljna interpretacija stvarnosti koja inherentno nema te imaginarne osobine poput lakoće ili težine, spremljenosti ili poništenosti, vrijednosti ili bezvrijednosti, živosti ili mrtvosti i tako dalje. Bolji filozofi bi rekli: there is no fact of the matter.

I to vrijedi za mnoge misli književnika. Recimo:

“Činjenica jest da je svemir predivan, prazan, hladan, a ipak mi postojimo tu i možemo činiti sve što činimo. Meni je to dovoljno da duboko vjerujem u život, ali i već spomenutu Ljubav.”

– Monika Herceg, intervju

Što je posve suprotno, recimo, ovoj perspektivi:

“The human race is just a chemical scum on a moderate-sized planet, orbiting around a very average star in the outer suburb of one among a hundred billion galaxies. We are so insignificant (…).”

– Stephen Hawking

Tu čak i Hawking pada u zamku bestočnosti. Jesmo li važni ili nevažni potpuno je nedefinirano jer nije riječ o stvarnoj, nego izmišljenoj kategoriji. Velik dio književnosti i tzv. kontinentalne filozofije samo su psihološki trikovi, priče koje pridodajemo stvarnosti ali ne opisuju stvarnost. A ima ih posvuda, ne samo ovako očitih, nego i mnogo suptilnijih i sveprožimajućih. Mudrost je nepodnošljiva.

Tonovi i frekvencije

Objavljeno autor
1

Dok god se umjetna inteligencija zasniva na riječima, ona ne ulazi u domenu ljudskog – jer naša podsvijest ne razumije ni hrvatski ni engleski. U osnovi smo životinje, emocionalna bića. Riječi nas sakrivaju, pomažu nam da pobjegnemo od osjećaja, da se ne gledamo u oči.

Bilo bi zanimljivo prakticirati tihe dejtove gdje se komunicira bez riječi, prepušta neverbalnim signalima, upijaju i razmjenjuju osjećaji. Tek tada počinjemo stvarno komunicirati. Jeste li primijetili da u mnogim razgovorima, pogotovo partnerskim ili obiteljskim, nije toliko važno što netko kaže, nego kakvu emociju odašilje? Sadržaj je često nebitan, dublja je poruka u načinu, u tonu, u mediju.

Neki dan bio sam na karaokama u Praćki. Gledajući nastupe ljudi, nisam toliko pratio kako pjevaju, nego kako zrače. To je mnogo zanimljivije od pjevanja. Svašta se može pokupiti iz zračenja ljudi, a na neki način i naučiti, pri čemu ta lekcija nije izreciva. Kao da dobiješ neku novu informaciju o životu, o tome kakav on može biti, kako ga vidi ili doživljava osoba koju promatraš.

To pogotovo vrijedi pri duljem izlaganju odgovarajućim ljudima. Velika je razlika između druženja (ili odrastanja) s osobom duha X i osobom duha Y. Vibracija je drugačija pa i sav naš svijet postaje drugačiji. Cijela životna “filozofija”, koja se ne može verbalizirati, leži u boji, u duhu kojim gledamo stvari i koji utječe na sve što mislimo, osjećamo i činimo. A taj duh nesvjesno kupimo od drugih ljudi poput virusa. Ima jedna istočnjačka priča gdje je učenik odabrao učitelja ne zbog njegove mudrosti, nego zbog načina na koji veže vezice na obući.

Kad pratim neki razgovor u kojem ne moram aktivno sudjelovati, prestanem slušati riječi i samo pratim što ljudi odašilju, pokušavam ih doživjeti. Neki to rade i kad aktivno razgovaraju: recimo, bakin dobri susjed Denis, kad mu nešto pričaš, sav bulji u tebe i totalno te upija, daje ti maksimalnu pozornost. On zna da nije dovoljno slušati riječi. Treba biti blizu ljudi i upijati njihovu energiju.

O čemu pričaju manje intelektualni ljudi? Naizgled ni o čemu pametnom: “Jooj jesi vidio ovo” – “E jesam ful e ono” – i tako, kad ih slušaš nije ti jasno, međutim, nije stvar u sadržaju nego izmjeni energije. Razgovor im nema posve istu svrhu kao nama koji filozofiramo, nego je ritual povezivanja. Ti ljudi su prirodniji, primitivniji u onom dobrom smislu te riječi. Oni znaju – bolje rečeno osjete – da su riječi (kao i blogovi) tek fasada. Naš svijet nema veze s riječima.

Propuštanja i grananja

Objavljeno autor
Odgovori

Prošle godine pretplatio sam se na Journal of Consciousness Studies, jedan od najjačih časopisa iz područja filozofije uma (Q1 prema SJR). U prvom broju koji mi je stigao, najzanimljiviji članak napisao je osnivač časopisa Keith Sutherland. Njegov rad s ludim naslovom Divine Madness tvrdi da je opsesivnu zaljubljenost (obsessive love disorder) teško objasniti naturalistički, pa je objašnjava kao neuspjelu duhovnu transformaciju, gdje se intenzivna ljubav prema Jednome (Ljepoti/Dobroti/Bogu) greškom usmjerava prema jednome, prema nekoj osobi. Ta greška nastaje kao posljedica našeg statusa kao “spirits in the material world”.

Prilično ekscentričan tekst – ali takvih nam uvijek treba, takve volim. I upravo imam jednu sličnu teoriju! Mogao bih je poslati u navedeni žurnal, ali prvo neka ide ovdje na blog.

Riječ je o osjećaju koji bih nazvao neodređenom čežnjom. Taj osjećaj, sličan nekakvoj usamljenosti, može se opisati kao potreba za nečim nejasnim, za nečim što ne znamo što je; žeđ koju ne znamo utažiti, a možda je i neutaživa. Kao da živimo u nekom svijetu koji nije naš život, kao da smo na neki način otuđeni od sebe. Neka slika ili pjesma koja nas pogađa može dati koju kapljicu vode za to osjetilo i zato nam se neki umjetnici toliko sviđaju.

Zašto nastaje neodređena čežnja? Moja je teorija da je ona nesvjesno sjećanje na neostvareno ili propušteno. Na zaboravljeni trenutak kad smo zatomili neku želju ili poriv, kad smo iz straha ili nekog drugog razloga pobjegli od nečega, od života, od sebe. To može biti nešto veliko, kao propuštena ljubav, ili nešto maleno, kao naizgled nevažan trenutak kad smo u ranom djetinjstvu htjeli skočiti u veliku blatnu lokvu da vidimo što će se dogoditi, ali nam je netko to zabranio. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nema potrebe: svatko od nas ima mnogo vlastitih primjera, onih kojih se može sjetiti, a još više onih drugih, zaboravljenih, koji povremeno isplivaju kao osjećaj neodređene čežnje.

Tijek života možemo zamisliti kao put po stablu. Krećemo po deblu i onda se počinjemo granati, događa se račvanje, idemo lijevo a ne desno, krećemo jednom cestom i propuštamo drugu. Emocionalno skrećemo u neku granu, zatomljavamo jednu svoju verziju i postajemo druga. Poslije se opet granamo u neku treću liniju, postajemo netko četvrti, i tako dalje. A svako račvanje u našoj podsvijesti ostavlja pečat, jači ili slabiji.

I onda se, ponekad, dogodi da doživimo neki trenutak i da se “vratimo” – vrati nas neka slika, neki miris, neki prostor – u neku prijašnju točku gdje smo ostavili dio sebe. Nakratko se vratimo u tu staru granu i nejasno osjetimo da smo u tom davnom trenutku emocionalno zapeli. Obuzme nas želja za propuštenom cestom i neostvarenim suncem, za onim što smo možda mogli biti, a nismo.

U Hesseovom romanu Stepski vuk, Harryju Halleru magično kazalište omogućilo je povratak u prošlost i ostvarenje svih propuštenih ljubavi, počevši od trenutka kad je kao zaljubljeni dječak na brežuljku sreo Rozu koju je u stvarnosti bio tek sramežljivo pozdravio. Mi nismo te sreće, povratka nema, ostaje nam samo sjećanje (nostalgija) ili zaboravljanje (neodređena čežnja). I Blogaritam, naravno.