“Jača je pjesma od nje”, komentirao je član žirija jednu natjecateljicu u talent showu.

Obrade dobrih pjesama mogu biti izvrsne, pa i bolje od originala. No ponekad se veći šarm pronađe u nesavršenoj obradi. Izvođač daje sve od sebe, ali vidi se da se bori, da ne pjeva baš s lakoćom. Taman za sitan poen biva pobijeđen od pjesme – što je sjajno!

To je, recimo, slučaj s ovom obradom fantastične pjesme Dernière Danse. Ako vam nije jasno zašto to nije besprijekorna izvedba, usporedite je s izvedbom autorice. Ali u potonjem je slučaju reflektor na izvođaču, a u prethodnom na pjesmi.

Pjesma može i namjerno biti slabije izvedena, čak i u studijskoj verziji. Naravno, često je to samo loše – kao, recimo, u slučaju ranog black metala gdje su neki izvođači radili snimke što je moguće lošije kvalitete kao izraz bunta, kaosa ili tko zna čega (a možda i nesposobnosti da kvalitetno snimaju). Kad nešto ne napravite dobro, recite da je namjerno loše.

Zanimljiviji su, naravno, primjeri gdje taj trik jako dobro funkcionira. Dva mi sada padaju na pamet. Prvi je Mellow My Mind, gdje je tonalitet previsok (pogotovo u refrenu), ali je odgovarajuće Neilovo jedva-pjevanje, glasom koji puca, sasvim u skladu s tekstom pjesme i tematikom cijelog albuma. Drugi je primjer pjesma O’Caroline Matching Molea koja je očito dobra, ali atmosfera izvedbe je nekako mlaka, beskrvna, anemična, kao da je pjesmu napustio duh života – kao što i jest! To je ovdje idealno, u skladu s tekstom. Ako želite čuti istog izvođača (Roberta Wyatta) u mnogo životnijem izdanju, poslušajte album Rock Bottom koji je snimio nakon nesreće u kojoj je ostao nepokretan! (“If anything, being a paraplegic helped me with the music because being in hospital left me free to dream, and to really think through the music.“) Pjesme su bolje, posložene s više truda, preciznije, ljepše, entuzijastičnije – ali to ne umanjuje vrijednost one beskrvne.

“A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?” pitao je skladatelj Zdenko Runjić pjesnika Jakšu Fiamenga, presrevši ga na splitskoj rivi nekad u sedamdesetima. Ostalo je povijest, to što su oni radili za Olivera i još neke pjevače nije ponovljivo, ali današnji hipsteri to ne razumiju. Kad sam prijatelju linkao pjesmu Meri Cetinić U prolazu, koja dolazi iz pera navedenih autora, rekao je da će je proslijediti pokojnoj prabaki. Ne kuži ova ekipa koliko je to novo.

Poslušajte tu pjesmu, kako je to otpjevano! Refren nije toliko zanimljiv, ali to je baš u skladu s tekstom – jer protagonisti se viđaju samo u prolazu, sporadično, a “drama” se odvija isključivo u glavi pjevačice, dakle jedino u versu! Krajem refrena “u prolazu”, pjevačica se ponada i to se čuje, ali ne u glasu, nego u prijelaznom akordu (sedmici) – i evo modulacije, nada je jača, iduća je strofa u višem tonalitetu (pjesma ih promijeni ukupno četiri). Modulacija izostaje na kraju zadnjeg refrena, samo se ponavlja ovo “u prolazu”, nema više skoka. Može li pametnije?

Iznenadio sam se kad sam pročitao da je Runjić bio samouk, jer sklada kao da je barem akademiju završio, to su daleko zanimljivije melodije od većine onoga što danas čujemo. Vidi se da je skladao na klaviru, ne mogu se onakve stvari na gitari napisati. Kaže on u intervjuu 1986.:

Sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.

Ima itekako. O rađanju umjetnika Runjića možemo saznati i u jednoj od njegovih najboljih pjesama: Prozor kraj Đardina, kojoj je, za Gorana Karana, napisao i tekst i glazbu i za koju je rekao da je autobiografska. A u onom istom intervjuu 1986. rekao je:

I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.

Ovo vrijedi usporediti sa sličnom izjavom Dragutina Tadijanovića:

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

A klapa kakvu je čuo Runjić možda je inspirirala i Jakšin tekst za Oliverovu (naravno, i Runjićevu) pjesmu Piva klapa ispo’ volta. Ali taj divan tekst uopće nije o klapi, nego o udovici koja bi se još mogla udati, pa umjesto da joj išta izravno kaže, Jakša je poziva na balkon da vidi kako u daljini svitle koće i da čuje klapu koja tiho pjeva iza ponoći. Fantastično! A sasvim drugačiju perspektivu o pokojnom partneru daje pjesma Ništa nova (istih autora), čiji me tekst toliko intrigirao da sam nekad na faksu zamolio kolegu iz Trogira da mi ga prevede na standardni jezik. Hvala Mario!

Moja ljubav prema ovim umjetnicima, prvenstveno Runjiću, vuče korijene iz djetinjstva kad smo u autu, vozeći se na to famozno more i otkrivajući ga, slušali kasetu Oliver 5, autorski mahom Runjićevu. Njegove pjesme kao što su Skalinada, Malinkonija ili Cvit Mediterana zauvijek ću povezivati s melankoličnim doživljajem primorja devedesetih. Kao i sa Splitom, ali ne stvarnim Splitom kojega tada nisam ni vidio, nego “Splitom” kao simbolom i težištem svih tih osjećaja kako sam ga zamišljao kao dječak (“Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana“). Mediteran nije mjesto, nego osjećaj.

U elektrotehnici i telekomunikacijama postoji pojam signal-to-noise ratio (SNR) koji označava omjer željenog signala i pozadinske interferencije; drugim riječima, udio informacije u onom što primamo.

Predlažem da sličan pojam definiramo u poeziji. Veći SNR označavao bi jasniju, izravniju pjesmu, a manji SNR označavao bi slikovitiju pjesmu, koju je teško ili nemoguće “prepričati”, za koju možda i ne znamo o čemu govori, ali (poželjno) nam nešto dočarava, stvara neki doživljaj.

Što je bolje? Ultimativno, to je stvar ukusa, ali može se napisati i odlična pjesma s visokim SNR-om, kao i odlična pjesma s niskim SNR-om. Primjeri potonjih bile bi mnoge pjesme Denisa Kataneca, kojemu sam u prošloj objavi za neke pjesme komentirao da “ne znače ništa”. Htio sam reći da imaju nizak SNR, da su slikovite, atmosferične, da manje informiraju, a više sugeriraju (“Na odronu bila sam, u krvi Dunav razbija i krvi sva njegova usnula ušća”). S druge strane, primjer glazbenika s visokim SNR-om u tekstovima bio bi, recimo, Goran Bare, koji ponekad odluta u sasvim banalno (“Ja osjećam tugu, o, jer sam sam”), ali je često i sjajan (“Daj da budem onaj koji tješi / Svakom onom koji zna da griješi”). Osobno najviše volim tekstove koji su na sredini, koji imaju i informativnu i slikovitu komponentu, kao npr. Mayales – Još jedan krug. Takvi su obično i najuspješniji, to je balans, to je sweet spot.

U poeziji su SNR-ovi općenito niži nego u glazbi. Izvrsna Anka Žagar ima SNR skoro jednak nuli, a relativno visok (za poeziju) ima, recimo, Tatjana Gromača. Opet je najbolje imati i jedno i drugo. Sjetite se svojih najdražih pjesama: vjerojatno su negdje na sredini. Meni je, recimo, draga ova koju sam zalijepio ispod. Blizu je sredine, malo na nižoj strani.

Na kraju jedan zen odlomak. Kakav je SNR svijeta? Ne mislim na svijet u nekom fizičkom, objektivnom smislu – taj je ionako apstrakcija, jer doživljavamo samo malen njegov dio. Mislim na svijet koji doživljavam, moj svijet, moj sadašnji trenutak; šalica u koju gledam, recimo. SNR svijeta je velik ako razmišljamo, analiziramo, konceptualiziramo. Što se više prepuštamo sadašnjosti, informacija nestaje, svijet je čisti doživljaj, ne znači doslovno ništa, SNR teži u nulu.

“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.