Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono… On je rob okolnosti.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što sam zadovoljan učinjenim, bio sam dobar i vrijedan… On je rob samome sebi.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što nemam ovo ni ono, loše mi se odigralo ovo i ono, nisam zadovoljan učinjenim, nisam dobar i vrijedan, sve sam zajebao, ali ja svejedno biram biti sretan, u inat okolnostima i samome sebi… On je rob sreće.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sretan.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sjeban.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono, zadovoljan sam učinjenim, bio sam dobar i vrijedan, nisam ništa zajebao, ništa uprskao – zbog toga sam baš nesretan… On je nesretan.

Zamišljam sljedeću raspravu materijalista i dualista.

Dualist: Pretpostavimo, dragi prijatelju, da je tehnologija napredovala toliko da imaš potpuni uvid u sve materijalne potankosti nečijeg mozga, do razine elektrona, a i niže ako treba. Dakle, znaš točne pozicije svih neurona i neurotransmitera; znaš koji neuroni su međusobno povezani i kakvim vezama; znaš koji su od njih aktivni u danom trenutku; za svaki električni impuls možeš točno znati put kojim se prenosi i vrijednosti svih fizikalnih mjera; i tako dalje. Možeš saznati svaku fizikalnu činjenicu koja ti zatreba. Pretpostavimo da, dodatno, imaš neograničenu računsku moć.

Materijalist: U redu. Pretpostavio sam.

Dualist: Moje je pitanje: bi li u takvoj situaciji mogao znati o čemu osoba razmišlja u danom trenutku? Naravno, ne smiješ je pitati. Na primjer, ako razmišlja o košarci, bi li to mogao znati na temelju potpunog uvida u njezin mozak? Ako ne bi mogao, zar to ne dokazuje da fizikalne činjenice nisu dovoljne – da ne opisuju cijelu stvarnost?

Materijalist (nakon malo razmišljanja): Mogao bih znati, ali bili bi mi potrebni i podatci iz prošlosti dotične osobe. Morao bih pratiti koji su se skupovi neurona aktivirali u njezinu mozgu u trenutcima kad je, primjerice, gledala košarku ili pričala o njoj. Te su činjenice (gledanje košarke, izgovaranje određenih riječi i slično) i dalje materijalne. Tako bih mogao korelirati odgovarajuće pojmove, poput košarke, s paljenjem određenih skupina neurona. Onda bih u danom trenutku pogledao koji neuroni su aktivni i u povijesnoj “tablici” pronašao odgovarajući pojam. Naravno, ovo je tek grubi odgovor, ali mislim da je na dobrom tragu. Načelno je moguće, da.

Dualist: U redu, slažem se. Ali – i tek sad slijedi moja prava poanta – ne priznaješ li tim odgovorom da, zapravo, paljenje odgovarajućih neurona nije košarka?

Materijalist: Naravno da nije. Paljenje neurona je samo misao o košarci.

Dualist: Ali što to uopće znači? Paljenje neurona je paljenje neurona! Gdje je tu ikakva misao, ikakva košarka?

Materijalist: Ne razumijem pitanje.

Dualist: Pretpostavimo da osoba zamišlja narančastu košarkašku loptu. Pretpostavimo i da nigdje u blizini nema nikakve lopte, čak ni narančaste boje. U mozgu također nema ništa narančasto ni loptasto. Gdje je onda ta njena lopta? Gdje je sadržaj njezine misli? Nema ga u materijalnom opisu – on samo govori o paljenju neurona. A ipak, ako osoba misli na narančastu loptu, ta se slika mora negdje nalaziti!

Materijalist: Ta slika jest paljenje neurona.

Dualist: Kako je to moguće? Što to uopće znači?

Materijalist se duboko zamislio.

(Nastavit će se…)

Ponekad se u noći probudim čudeći se postojanju. U toj prvoj sekundi – kad još ne znam za sebe – postoji samo sirovi bitak, netaknut mišlju. To je upravo ono što je inače krajnji cilj meditacije: ne znati ništa, čuditi se umom novorođenčeta, utjeloviti najdublji koan zena koji glasi: Što je ovo?

A koju sekundu poslije, kad dođem sebi, čudim se što uopće išta postoji. Moj um možda nikad neće sažvakati tu nepotrebnu, arbitrarnu, neelegantnu anomaliju postojanja.

Prije ikakvog opažanja svijeta postojale su tri mogućnosti. Prva je da ne postoji ništa – apsolutno ništa, ama baš ništa – i na tu bih se mogućnost kladio s 99% vjerojatnosti. Druga je mogućnost da postoji sve (koliko god bilo teško definirati to sve) i vjerojatnost te mogućnosti bila bi nekih 0.9%. Napokon, treća je mogućnost da postoji samo neki svijet, svemir ili što već – s vjerojatnošću od 0.1%.

Nažalost, nakon opažanja da ipak postoji barem jedan svijet (ovaj naš), prva je mogućnost empirijski eliminirana. Zato vjerujem u ovu drugu, da postoje svi mogući svjetovi. Prihvatimo li da je naš svemir matematička struktura, možemo preciznije reći da postoje sve matematičke strukture. (Konzistentne ili možda samo izračunljive? Slutim da su oba ta koncepta neprikladna i da ćemo tek pronaći onaj fundamentalniji.)

Daleko mi je lakše prihvatiti postojanje matematičkih struktura kao iskonsku i neobjašnjivu činjenicu, nego ikakvo drugo postojanje. Matematika je jedini bog koji je dovoljno primitivan da može postojati tek tako – ili iz čiste nužnosti. Ona ima taj just-is karakter, njezine istine slijede same od sebe, nužno. Stanovnici drugačijih svemira dolaze do istih prostih brojeva.

(Unatoč svemu tome, filozof u meni ne prebolijeva činjenicu da ne vlada ništavilo. Pa kako, pobogu? Kako je moguće da IŠTA postoji??? Sveznajući mi glas odgovara: Da ne postoji ništa, ti opet ne bi bio zadovoljan. U pravu je.)

Moje je stajalište u manjini; pretpostavljam da većina fizičara ipak vjeruje samo u naš svemir. Možda u duši negiraju da je svemir matematička struktura, iako cijela fizika upućuje na to. U svim modelima koje imamo, sve slijedi iz jednadžbi koje opisuju – točnije jesu – svojstva fundamentalnih čestica, struna ili polja. Kada kvark opišemo brojevima, odredili smo sva njegova svojstva, bez potrebe za ikakvom dodatnom “supstancom kvarkosti” koja se ne bi nalazila u tim brojevima. It’s relations all the way down! Čak i vrijeme je relacija unutar statičnog 4D svemira. Nama se čini da protječe i da se stvari mijenjaju, jer smo lokalizirani u određenim koordinatama kao točke na liniji unutar prostorvremena, kao likovi na stranicama gotove knjige.

Neki će reći da postoji razlika između svemira i njegovog opisa, kao što postoji razlika između teritorija i mape koja prikazuje taj teritorij. Ali to nije dobra usporedba jer je svaka zemljopisna mapa jako daleko od pravog opisa teritorija. Kad bi mapa bila vjerna teritoriju u svim detaljima, do na svako zrno pijeska, do atoma i niže, onda zaista ne bi bilo razlike između mape i teritorija. Tako nema ni razlike između svemira i njegovog matematičkog opisa, koji je kompresiran u jednadžbe.

Istina, još ne znamo sve o svemiru i stoga još nemam neoboriv dokaz da je on matematička struktura (barem dok AI godine 2031. ne odgonetne svu fiziku). Ali ja zaista ne mogu zamisliti nikakvu drugu mogućnost. Ne mogu zamisliti da postoji išta što (nakon raspetljavanja) nije svedivo na matematičke relacije.

A ipak, vjeruje se da osim jednadžbi postoji nešto što ih oživljava, razlog iz kojeg one nisu samo mrtvo slovo na (nepostojećem) papiru. Riječima Stephena Hawkinga:

“Even if there is only one possible unified theory, it is just a set of rules and equations. What is it that breathes fire into the equations and makes a universe for them to describe? (…) Why does the universe go to all the bother of existing?”

Tvrdim da nije potrebna nikakva vatra koja bi oživjela jednadžbe; one same su dovoljne. To sam pokušao argumentirati u tekstu Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi?, a skraćena verzija argumenta je sljedeća:

1. Naš svemir je matematička struktura S.
2. Minimalna promjena na S daje matematičku strukturu X. Ta struktura sadrži svjesnog promatrača koji percipira fizičko postojanje i tvrdi isto što i mi.
3. Nema ontološke razlike između S i X. Ne možemo reći da S postoji, a X ne postoji.

Naime, onaj tko pretpostavlja “vatru” – supstancu postojanja koja “oživljava jednadžbe” – postulira nešto što je nemoguće percipirati. Jer sve što percipiramo određeno je jednadžbama, kao i sama sposobnost percepcije. Nečija tvrdnja ja postojim sadržana je u jednadžbama, neovisno o tome jesu li one “oživljene”.

Postoje argumenti da vjerojatno živimo u simulaciji koja se izvodi na nekom nadsvemirskom računalu. Oni koji to tvrde ne shvaćaju da, ako je svijet moguće simulirati – što znači da je on (izračunljiva) matematička struktura – onda simulacija nije potrebna, tj. sasvim je svejedno je li ona pokrenuta ili ne. Simulacija bi služila jedino tome da netko drugi promatra naše postojanje. Ono je relacija utkana u matematičku strukturu, i ne ovisi o stanju računala hipotetskih bića koja simuliraju naš svijet: jednako bismo postojali i da ih nema. Slobodnije rečeno, čak i da ne postoji ništa, svijet bi postojao.

David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.

“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

Bili smo na biljaru i gađao sam rupu. Umjesto da uđe u nju, kugla se odbila još dalje od rupe nego što je bila prije. Prijatelj mi je tada rekao: gađaj slabije. Neka ti cilj ne bude pogoditi rupu, nego što više smanjiti udaljenost od rupe.

Životna lekcija! Sjetio sam se analogije s vježbanjem: ako tek počinješ, vježbaj samo deset minuta, lakše ćeš se natjerati; nemoj raditi naporan trening jer će ti se “odbiti” u smislu da ćeš se dulje oporavljati i manja je šansa da ćeš nastaviti. U početku ti nije cilj odraditi jak trening, nego povećati vjerojatnost da ćeš idući put trenirati.

U matematičkim terminima to je kao odabir koraka u gradijentnom spustu: ako je prevelik, preskočit ćemo optimum. Ima tisuću primjera: što god želimo postići, perfekcionizam pokvari. Radi male korake.

Redukcija cilja može biti i od etičkog značaja. Oduvijek mi je bilo potpuno očito da bih trebao biti vegetarijanac (ili vegan) jer ne želim da životinje pate. No bio sam preslab da bih zaista o tome brinuo: bilo je lakše prihvatiti udobnost mesojedstva. Mislio sam, teško je biti vegetarijanac, pa ću ipak biti mesojed – bio sam žrtva tog pojednostavljenog načina razmišljanja, kategorije, sve ili ništa. Ali prehrana nije binarna, ona je dugačak niz međusobno nezavisnih jela. Ako su barem neka od njih veganska i ako tako pošaljem manje novca okrutnim farmama životinja, učinio sam dobro. Ovdje je zaista važna količina, a ne kategorija. Kad već jedem za dvojicu, jedan od te dvojice (ili 1.43) može biti vegan.

Čak i biranjem mesnog jela možemo činiti razliku. Različite životinje uzgajaju se u različitim uvjetima; kokoši i svinje žive daleko užasnije od goveda. Kad uračunamo i broj životinja potreban za kilogram mesa te duljinu njihova (polu)života, proizlazi da je najbolje reducirati piletinu i jaja: time iz prehrane izbacujemo većinu životinjske patnje. Ako ipak ne želim odustati od jaja za Uskrs, mogu ih kupiti manje nego inače. Ne mora biti sve ili ništa jer život nije binaran. Ne možeš sve.

Život je kompliciran, ali dobro je što vrijedi Paretov princip: 80% učinka proizlazi iz 20% odluka (vital few). Microsoft je primijetio da bi popravljanjem 20% bugova bilo eliminirano 80% grešaka u softveru. Direktori znaju da 20% utrošenog vremena donosi 80% rezultata, 20% zaposlenika stvara 80% vrijednosti, a 80% prodaje dolazi od 20% klijenata. I tako dalje.

Taj princip možemo upotrijebiti i tako da ga drastično pojednostavimo: u mnogim aspektima života, samo jedna (najvažnija) promjena može polučiti drastične rezultate. Ljudi pogrešno misle da moraju sve i svašta. Ne moraju. Recimo, ako se želiš za promjenu zdravo hraniti, ne zamaraj se chia sjemenkama, izgubit ćeš se u labirintima bio dućana. Radije, za početak samo izbaci pizdarije – stvari koje su očito nezdrave. Jednostavno.

Zdravlje? Vježbaj. — Ljubav? Suosjećaj. — Gubitak kilograma? Intermittent fasting. — Produktivnost? Započni dan s najvažnijom stvari. — Psihologija? Izlaganje, nježno. — Mindfulness? Sporost. — Sreća? Altruizam.

Navedena formula za produktivnost primjenjiva je i na čitav rad na sebi. U džungli od tisuću dobrih savjeta, možda je najbolji sljedeći algoritam:

1. Detektiraj najvažniju stvar koju možeš sad učiniti.
2. Napravi mali pomak u tom smjeru.
3. Vrati se na korak 1.

Ovdje “najvažniju stvar” treba shvatiti u najširem mogućem smislu; to je nekad i odmor ili bilo što drugo što nam trenutno “zvoni” kao bitno. Algoritam je sramotno jednostavan, ali sumnjam da ga često primjenjujemo. Zbunjeni smo jer ima toliko toga što bismo mogli ili trebali. Poanta je usredotočiti se samo na jedno. (A poslije, naravno, na nešto drugo – i tako dalje.)

Kako pronaći to jedno? Tako što si, primjerice, pustiš video sa 40 dobrih savjeta i čekaš da te neki od njih “zasvrbi”, proizvede osjećaj nelagode, koji obično znači da se dio tebe opire nečemu bitnom. Na nekoj razini već dobro znamo što bismo trebali činiti ili mijenjati, to je često i ono što nam prvo pada na pamet kad se iskreno zapitamo. Ili ono što izbjegavamo. Riječima Mire Gavrana: neka je blažena misao od koje bježimo.

Pretpostavimo da su fizikalni zakoni bili malo drugačiji. Promijenimo neke konstante, početne uvjete ili same jednadžbe, zamijenimo ih nekim drugima. Tako bi nastao neki drugi svemir X. Pretpostavimo da su promjene takve da X također sadrži inteligentan život. U tom svemiru, recimo, živi Jurica: fizičar koji proučava jednadžbe svemira X i pita se zašto su baš takve. Zašto postoji baš njegov svemir, a ne neki drugi?

Kad bismo mogli izračunati cijelu povijest svemira X, uvjerili bismo se da je Juričin život jednako bogat i pun detalja kao naš. Svaki trenutak njemu je jednako stvaran kao nama, njegove borbe možda nisu ništa laganije, njegovi osjećaji ništa manji. Jurica nije “izmišljeni lik” poput Petra Pana ili Gandalfa. On je, kao i mi, matematički određen: jednadžbe svemira X savršeno određuju svaki atom njegova okruženja; Jurica je dio strukture koja je jednako složena i bogata kao i naš svemir. Intuicija koja nam kaže da Jurica zapravo ne postoji brzo bi se preokrenula kad bismo ga promatrali nekoliko sati.

No stvari su, čini se, takve da fizički postoji ovaj naš svemir (nazovimo ga S), a ne Juričin svemir X. Jurica toga uopće nije svjestan! A kako bi i mogao biti? Njemu je njegov svemir potpuno stvaran. Kad ga na ulici pitaju: “Postojiš li?”, on odgovara: “Jel ti to mene zajebavaš?” Opsjednut je filozofijom i piše blog o ovom istom pitanju: u svom tekstu zamislio je Adriana u hipotetskom svemiru S. Jurica se pita zašto su stvari baš takve da Adrian fizički ne postoji, a on (Jurica) fizički postoji.

Kad kažem “Jurica se pita”, to nije proizvod moje imaginacije. Sve što Jurica čini određeno je jednadžbama svemira X, baš kao i u našem svemiru, gdje interakcija čestica u mom mozgu definira moje ponašanje. Dakle, ako postoje odgovarajuće jednadžbe X, postoji i Jurica. Problem je što, čini se, Jurica postoji samo u matematičkom smislu, njegov svemir nema svojstvo “fizičkog postojanja”.

Ali on će to isto reći za mene! Situacija je potpuno simetrična. Meni je očito da postojim jednako kao što je njemu očito da on postoji; to naprosto slijedi iz jednadžbi koje opisuju svjesnog promatrača. Kao što on ne može provjeriti ima li njegov svemir dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”, tako ne mogu ni ja, jer sve što opažam su relacije unutar svemira S. Dakle, teoretski je moguće da je Jurica u pravu: njegov svemir postoji fizički, a naš samo matematički.

Valjda je već jasno da cijeli problem počiva na lošoj pretpostavci. Ne postoji nikakvo dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”. Ako svemir postoji matematički, postoji i fizički. To nas dovodi do (još uvijek kontroverznog) zaključka da postoje svi mogući svemiri. Tu tvrdnju nije lagano progutati, ali ona je daleko najjednostavniji odgovor na pitanje Zašto baš ovaj svemir, a ne neki drugi, ili nijedan? (Pozivanje na stvoritelja ne pomaže, samo mijenja pitanje: zašto baš ovaj Bog, a ne neki drugi, ili nijedan).

Neka pitanja, međutim, još uvijek ostaju. Evo kako Max Tegmark, najveći zagovornik “matematičkog svemira”, odgovara na neka od njih.

“A single breath has more truth in it than all your thoughts about breathing will ever have”, rekao je Adyashanti. Kad je pjesnik Ivan Šamija pisao o svom misaonom svijetu koji je nazvao Poljska, rekao je: “Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske.”

Od čega se sastoje misli? Od riječi i slika – ili i nečeg trećeg? To me pitanje dugo zbunjivalo, između ostalog i zato što misao nije više ista kad je postaneš svjestan, kad je primijetiš kao misao. Ona ima svoj pravi oblik i pravu snagu tek onda kad je nisi svjestan, kad te odvuče. S druge strane, kad je osvijestiš (aha! misao o X), to više nije ista misao, ona je već nestala. Stoga ja zapravo ne znam od čega se sastoje moje misli.

Stephen Pinker u knjizi The Language Instinct (koja je usko povezana i s mojom prethodnom objavom) tvrdi da ljudi ne razmišljaju jezikom kojim govore (hrvatskim ili engleskim), nego nekim internim, mentalnim “jezikom” koji on zove mentalese. Taj jezik služi se kodovima, neuronskim reprezentacijama pojmova, slično kao što radi umjetna inteligencija. Nismo ih svjesni jer ih i ne moramo biti svjesni, kao što nismo svjesni gotovo ničega što se događa u mozgu. Jeste li primijetili da misli dolaze niotkud, da ne možemo njima upravljati? Možda ćete kontrirati i reći, primjerice: “e sad ću baš svjesno i namjerno razmišljati o Finskoj”, ali odakle je došla ta misao?

Tako i osjećaj “ja sam to pomislio” dolazi post hoc, kad se misao osvijesti i kad se pojavi koncept mene. U nekom smislu pogrešno je reći da mislimo, a točnije da bivamo mišljeni. Jer “JA” je samo misao – koje nekad ima, a nekad nema. Doživljaj je primaran, a onaj koji doživljava je sekundarna (iz)mišljotina. U gramatici svemira subjekt je suvišan: ako i dolazi, na zadnjem je mjestu, nakon predikata i objekta.

Je li moguć doživljaj bez misli? Ljudi koji meditiraju kažu da jest, ali ja nisam toliko siguran. To možda znači da meditiram jako loše – ili sam svjestan i najsuptilnijih misli pa meditiram jako dobro. Ali, filozofiju na stranu, naravno da je moguć doživljaj bez misli: kad nas potpuno obuzme neka aktivnost, tenis, recimo, u trenutku kad treba uhvatiti tešku loptu. Ima još primjera, sjetit ćete se.

To su sveta mjesta, ona koja nam usporavaju misli. Sportski teren, prostorija za sviranje, soba za meditaciju, zabavni parkovi… A trebala bi biti i spavaća soba: noću ne bismo trebali u glavi rješavati probleme. Nije to konstruktivno rješavanje, naše su misli besciljne, komično repetitivne. Ne možemo ih se riješiti, ali možemo barem imati na umu da u nekim svetim vremenskim intervalima ne moramo rješavati ništa, razmišljati ni o čemu. Noć je jedan od takvih intervala. Ali evo, iako pišem po danu, ovaj tekst ipak smišljam po noći, pokušavajući spavati. Osuđen sam na vječno rješavanje problema, vječno razmišljanje.

Na prošlu objavu primio sam neuobičajeno dobre reakcije pa sam se zapitao što je to dotaklo ljude. Je li to bila poruka o afirmaciji i prihvaćanju sebe bez ijednog pritiska? Ali upravo na tu ideju prijatelj Goran uputio mi je kritiku:

“Ovo je malo tricky, jer imam osjećaj da ‘dobar si takav kakav jesi’ podilazi inerciji. Ljudi to žele čuti jer se boje promjena. Self-love je fantastična stvar, ali čini mi se da će ljudi takvim savjetima pokušati zavoljeti nešto što intrinzično ne vole, umjesto da ulože trud i promijene to i počnu se voljeti.”

Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Je li moguće da samoljubav prethodi promjeni? O tome sam već razmišljao u tekstu Radost ili radost ako, sugerirajući da samoprihvaćanje uglavnom dolazi prije, bezuvjetno, i tek tada slijede pravi koraci. Recimo, ako se duboko bojiš da si glup, neće ti pomoći ulazak u Mensu. Radije se zavoli kao glupog.

U životnim filozofijama, kao i u ljudskoj psihi, stalno je prisutna borba tih suprotstavljenih duhova. Trebaš ili ne trebaš. Mijenjaj se ili budi ono što jesi. Bori se ili prihvati. Stisni ili pusti. I razni ekvivalenti. Koji duh je u pravu, koji je bolji? Lijevi ili desni?

Odgovor možemo potražiti empirijski. Prisjetimo se svojih najboljih trenutaka ili stvari na koje smo ponosni. Kako smo došli do njih? Ili su, na neki način, one došle nama? Je li bilo napora i je li taj napor dolazio prirodno, sam od sebe? Jesmo li si morali govoriti: potrudi se, lijenčino? Jesmo li plivali uz (svoju) struju, ili protiv nje? Ne želim nametnuti nijedan odgovor. Moguće je i da se on razlikuje od osobe do osobe.

Ali dat ću jedan vlastiti primjer: što se Blogaritma tiče, on je nastao gotovo slučajno i nikad me nije umarao, iako sam napisao preko stotinu tekstova koji su mi dragi. Nije bilo osjećaja napora. Je li moguće da najbolji čin ne izvire nakon tjeranja bičem, nego spontano, čak po inerciji, jer se sam želi kroz nas napraviti? Je li dovoljno dopustiti? To je taoistički wu wei. Slično kaže Sam Harris:

“Most of what we do in life, is try to change what is, into what should be. But the paradox is that, truly accepting what is, is often the best way to do that.”

Ali… Što ako to ne možemo?

Što ako nemamo taj lijepi preduvjet samoljubavi, prihvaćanja sebe i onoga što doživljavamo?

Slutim da u našoj najvećoj dubini postoje samo dva suprotna osjećaja, iz kojih izviru svi ostali. Ta dva pradavna osjećaja odgovaraju na (iracionalno, intuitivno) pitanje: Je li svijet sigurno mjesto? Drugim riječima: jesam li ugrožen (bezvrijedan, osuđen, nevoljen…) ili sam siguran (voljen, vrijedan, priznat, prihvaćen…)?

Naravno da je sve lakše iz ovog drugog stanja. Nažalost, ne možemo svojom voljom ući u (bolje rečeno: biti) to stanje. Ali možemo smanjiti otpor, odbaciti mač, osjećati stanje u kojem jesmo, kakvo god ono bilo: već to je oblik povjerenja prema svijetu. Možemo si pomoći nekim oblikom terapije, gestama nježnosti prema sebi i drugima, pa i trudom u onome što volimo raditi. Ima nešto i u uspjehu, on nas podupire, to je dvosmjerna ulica. Osjećaj nije binaran, možemo se voljeti manje ili više, pa ako se u početku volimo jako malo, i to je dovoljno za neke jako male i nježne pomake.