“A single breath has more truth in it than all your thoughts about breathing will ever have”, rekao je Adyashanti. Kad je pjesnik Ivan Šamija pisao o svom misaonom svijetu koji je nazvao Poljska, rekao je: “Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske.”

Od čega se sastoje misli? Od riječi i slika – ili i nečeg trećeg? To me pitanje dugo zbunjivalo, između ostalog i zato što misao nije više ista kad je postaneš svjestan, kad je primijetiš kao misao. Ona ima svoj pravi oblik i pravu snagu tek onda kad je nisi svjestan, kad te odvuče. S druge strane, kad je osvijestiš (aha! misao o X), to više nije ista misao, ona je već nestala. Stoga ja zapravo ne znam od čega se sastoje moje misli.

Stephen Pinker u knjizi The Language Instinct (koja je usko povezana i s mojom prethodnom objavom) tvrdi da ljudi ne razmišljaju jezikom kojim govore (hrvatskim ili engleskim), nego nekim internim, mentalnim “jezikom” koji on zove mentalese. Taj jezik služi se kodovima, neuronskim reprezentacijama pojmova, slično kao što radi umjetna inteligencija. Nismo ih svjesni jer ih i ne moramo biti svjesni, kao što nismo svjesni gotovo ničega što se događa u mozgu. Jeste li primijetili da misli dolaze niotkud, da ne možemo njima upravljati? Možda ćete kontrirati i reći, primjerice: “e sad ću baš svjesno i namjerno razmišljati o Finskoj”, ali odakle je došla ta misao?

Tako i osjećaj “ja sam to pomislio” dolazi post hoc, kad se misao osvijesti i kad se pojavi koncept mene. U nekom smislu pogrešno je reći da mislimo, a točnije da bivamo mišljeni. Jer “JA” je samo misao – koje nekad ima, a nekad nema. Doživljaj je primaran, a onaj koji doživljava je sekundarna (iz)mišljotina. U gramatici svemira subjekt je suvišan: ako i dolazi, na zadnjem je mjestu, nakon predikata i objekta.

Je li moguć doživljaj bez misli? Ljudi koji meditiraju kažu da jest, ali ja nisam toliko siguran. To možda znači da meditiram jako loše – ili sam svjestan i najsuptilnijih misli pa meditiram jako dobro. Ali, filozofiju na stranu, naravno da je moguć doživljaj bez misli: kad nas potpuno obuzme neka aktivnost, tenis, recimo, u trenutku kad treba uhvatiti tešku loptu. Ima još primjera, sjetit ćete se.

To su sveta mjesta, ona koja nam usporavaju misli. Sportski teren, prostorija za sviranje, soba za meditaciju, zabavni parkovi… A trebala bi biti i spavaća soba: noću ne bismo trebali u glavi rješavati probleme. Nije to konstruktivno rješavanje, naše su misli besciljne, komično repetitivne. Ne možemo ih se riješiti, ali možemo barem imati na umu da u nekim svetim vremenskim intervalima ne moramo rješavati ništa, razmišljati ni o čemu. Noć je jedan od takvih intervala. Ali evo, iako pišem po danu, ovaj tekst ipak smišljam po noći, pokušavajući spavati. Osuđen sam na vječno rješavanje problema, vječno razmišljanje.

Na prošlu objavu primio sam neuobičajeno dobre reakcije pa sam se zapitao što je to dotaklo ljude. Je li to bila poruka o afirmaciji i prihvaćanju sebe bez ijednog pritiska? Ali upravo na tu ideju prijatelj Goran uputio mi je kritiku:

“Ovo je malo tricky, jer imam osjećaj da ‘dobar si takav kakav jesi’ podilazi inerciji. Ljudi to žele čuti jer se boje promjena. Self-love je fantastična stvar, ali čini mi se da će ljudi takvim savjetima pokušati zavoljeti nešto što intrinzično ne vole, umjesto da ulože trud i promijene to i počnu se voljeti.”

Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Je li moguće da samoljubav prethodi promjeni? O tome sam već razmišljao u tekstu Radost ili radost ako, sugerirajući da samoprihvaćanje uglavnom dolazi prije, bezuvjetno, i tek tada slijede pravi koraci. Recimo, ako se duboko bojiš da si glup, neće ti pomoći ulazak u Mensu. Radije se zavoli kao glupog.

U životnim filozofijama, kao i u ljudskoj psihi, stalno je prisutna borba tih suprotstavljenih duhova. Trebaš ili ne trebaš. Mijenjaj se ili budi ono što jesi. Bori se ili prihvati. Stisni ili pusti. I razni ekvivalenti. Koji duh je u pravu, koji je bolji? Lijevi ili desni?

Odgovor možemo potražiti empirijski. Prisjetimo se svojih najboljih trenutaka ili stvari na koje smo ponosni. Kako smo došli do njih? Ili su, na neki način, one došle nama? Je li bilo napora i je li taj napor dolazio prirodno, sam od sebe? Jesmo li si morali govoriti: potrudi se, lijenčino? Jesmo li plivali uz (svoju) struju, ili protiv nje? Ne želim nametnuti nijedan odgovor. Moguće je i da se on razlikuje od osobe do osobe.

Ali dat ću jedan vlastiti primjer: što se Blogaritma tiče, on je nastao gotovo slučajno i nikad me nije umarao, iako sam napisao preko stotinu tekstova koji su mi dragi. Nije bilo osjećaja napora. Je li moguće da najbolji čin ne izvire nakon tjeranja bičem, nego spontano, čak po inerciji, jer se sam želi kroz nas napraviti? Je li dovoljno dopustiti? To je taoistički wu wei. Slično kaže Sam Harris:

“Most of what we do in life, is try to change what is, into what should be. But the paradox is that, truly accepting what is, is often the best way to do that.”

Ali… Što ako to ne možemo?

Što ako nemamo taj lijepi preduvjet samoljubavi, prihvaćanja sebe i onoga što doživljavamo?

Slutim da u našoj najvećoj dubini postoje samo dva suprotna osjećaja, iz kojih izviru svi ostali. Ta dva pradavna osjećaja odgovaraju na (iracionalno, intuitivno) pitanje: Je li svijet sigurno mjesto? Drugim riječima: jesam li ugrožen (bezvrijedan, osuđen, nevoljen…) ili sam siguran (voljen, vrijedan, priznat, prihvaćen…)?

Naravno da je sve lakše iz ovog drugog stanja. Nažalost, ne možemo svojom voljom ući u (bolje rečeno: biti) to stanje. Ali možemo smanjiti otpor, odbaciti mač, osjećati stanje u kojem jesmo, kakvo god ono bilo: već to je oblik povjerenja prema svijetu. Možemo si pomoći nekim oblikom terapije, gestama nježnosti prema sebi i drugima, pa i trudom u onome što volimo raditi. Ima nešto i u uspjehu, on nas podupire, to je dvosmjerna ulica. Osjećaj nije binaran, možemo se voljeti manje ili više, pa ako se u početku volimo jako malo, i to je dovoljno za neke jako male i nježne pomake.

Odustao sam od novogodišnjih odluka. Imam neke ciljeve na umu, ali ne kao zadatke (dnevne ili tjedne) kao što sam prvotno planirao. Odbojan mi je taj tablični svjetonazor praćenja životnih bodova. On svodi život na sredstvo ostvarivanja ciljeva; pretpostavlja da je sreća u budućnosti; ne opušta se nego broji, računa, razmišlja i zamišlja. Ništa to! Život je već. On je ovdje, upravo sad. This is it! This is the show.

Nadam da će te moje kvazi-odluke ići jednako dobro bez forsiranja, možda i bolje, a u svakom slučaju opuštenije. Kad htjednem vježbati, vježbat ću. Kad nešto zaista želiš raditi, ne obećavaš to kao novogodišnju odluku, jer nema potrebe: radiš odmah, jer želiš; radiš prirodno. Novogodišnje odluke sastoje se, dakle, od stvari koje zapravo ne želimo raditi.

Kad kažem da nešto želim, to je samo moj racionalni dio. Recimo, kažem da želim biti sretan. Ali, da stvarno želim biti sretan, bio bih. Tko mi brani? Stvar je u tome što naš primitivni i jači dio ne želi sreću. Želi ono što je programiran željeti: osjećaje voljenosti, sigurnosti, statusa, poštovanja i tako dalje. Nismo evoluirali da budemo sretni; sreća evolucijski ima smisla samo kao nagrada, motivacija za zadovoljenje biološki važnijih potreba. Sreća je uglavnom izvan naše kontrole i ne isplati se na nju fokusirati. Ipak, dobro je prioritizirati situacije i aktivnosti u kojima istinski uživamo: one su nešto najsličnije sreći do čega možemo izravno doći.

Posljedica naše programiranosti da “ljudskom srcu uvijek nešto treba” (P. Preradović) jest i stalna neriješenost. Neriješenost je moja riječ za naš konstantni osjećaj putovanja, za stalno prisutnu listu neriješenih zadataka i problema, svjestan ili suptilan fokus na budućnost (bilo koju – današnju ili daleku), osjećaj da još nismo obavili ili riješili neku (malu ili veliku) stvar, da nismo na cilju, da nešto nije gotovo, da nismo dovršili, da se nešto treba (ili ne treba) dogoditi, da nešto treba proći, da nešto valja dočekati. Da nešto trebamo napraviti – na bilo kojoj skali: u idućih sat vremena, sutra, idućih mjeseci ili idućih godina; od pranja nakupljenog suđa do životnih ciljeva. Pozadinske to-do liste nemoguće se riješiti, baciti sidro i osjećati da smo stigli. Jer nikad nismo. Možda na trenutak, kad uspijemo zaboraviti zadatke koji nas čekaju i sve drugo što nas muči.

I na kraju – meditacija, ali ne ona eskapistička. Umjesto da pokušavamo privremeno zaboraviti sve zadatke (što je zbilja teško) i riješiti se neriješenosti, možda je bolje prigrliti neriješenost. Prihvatiti je kao konstantu, osjetiti je u tijelu jer ondje i boravi (nema jasne granice između tijela i uma). To je onaj smisao meditacije koji meni ima smisla. Nikakvo traženje mira, nego prihvaćanje nemira, neznanja i zbunjenosti. Življenje i osjećanje svega što jest: nestabilnosti, nepravilnosti, drhtanja, nesreće, a i sreće. Ne boriti se protiv ničega, reći najdublje da. Ono sam što jesam. I uvijek sam upravo ono što, htio – ne htio, želim biti.

Iz perspektive svemira, sve je jednako (ne)vrijedno. U praksi pak nitko nije nihilist jer mu, primjerice, nije svejedno što će doručkovati. Postoji dakle subjektivni moral, barem kao skup intuicija. One uopće ne moraju biti međusobno konzistentne – neke su sebične, neke altruistične. Izvor im je evolucija: “gen za nesebičnost” opstaje jer je koristan na razini populacije i stoga stabilan. (Gotovo tautološki, postoji ono što je stabilno. Zašto postoji Zemlja? Jer je stabilna.)

Intuicije se razlikuju od čovjeka do čovjeka, no ne previše; štoviše, istraživanja pokazuju da su neke etičke intuicije neovisne o kulturi i plemenu. Što je s onima koje nisu? Promotrimo nekoliko intuicija koje su se, barem u našoj, zapadnoj civilizaciji, kroz povijest promijenile:

• Trebaju li postojati robovi? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Trebaju li žene imati pravo glasa? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Vrijedi li pripadnik rase A više od pripadnika rase B? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.

Nisu samo vjerske knjige pogrešno odgovarale na (neka) gornja pitanja, nego je to činio i, primjerice, Nietzsche. Po pitanju ljudskih prava sadašnjost je definitivno bolja od bilo koje prošlosti. Nismo se još oko svega složili, ali napredujemo. Danas i papa blagoslivlja homoseksualne parove, što je prije sto godina bilo nezamislivo. Pazite, ne tvrdim ja da smo u pravu u nekom apsolutnom smislu (jer iz perspektive svemira nitko nije), nego samo da, kao društvo, konvergiramo: proširujemo skup zajedničkih, a smanjujemo skup prijepornih intuicija. Težimo u neki zajednički skup intuicija X koji se nalazi u budućnosti i praktično ga je smatrati objektivnim moralom. Matematičkim rječnikom, on je naš limes.

Zašto se događa ta konvergencija i zašto je ona uopće “dobra”? Radi se o dvama čimbenicima. Prvi i važniji je povećanje znanja i suosjećanja. To dvoje ide zajedno, jer što više znamo kako je nekome, sposobniji smo s njim suosjećati, staviti se u njegovu kožu. (A instinkt suosjećanja nam je, srećom, urođen.) Ropstvo je ukinuto kad je dovoljan broj ljudi počeo suosjećati s robovima. Žene su dobile prava kad su muškarci počeli suosjećati s njima. Danas znamo da su crnci u duši jednaki bijelcima, što nije uvijek bilo poznato. Relativno nedavno počeli smo suosjećati sa seksualnim manjinama. A krug se tek počeo širiti. Znanost tu ima veliku ulogu jer može, primjerice, istražiti osjećaju li životinje sličnu bol (i patnju?) kao mi. O tom znanju ovisi trebamo li (možemo li) suosjećati s njima i hoće li, možda, idući veliki korak u razvoju objektivnog morala biti osuda industrijskog uzgoja životinja, tj. opće vegetarijanstvo, slično ukidanju ljudskog ropstva. Budućnost je golema, tko zna što ćemo još spoznati.

Drugi čimbenik konvergencije je ekonomski razvoj. Do prije samo nekoliko desetljeća većina čovječanstva bila je gladna, bolesna i nepismena. Čak i u zapadnom svijetu prije 20. stoljeća većina je živjela na manje od (današnjeg) dolara dnevno. Kad gladuješ ili boluješ, kad nemaš zadovoljene osnovne potrebe, teško ćeš razmišljati o drugima, zaokupljen si svojim problemima. U takvom društvu nema dovoljno plodnog tla za razvoj altruističnih intuicija.

Kako će u konačnici izgledati taj limes, objektivni moral koji ćemo dosegnuti za možda petsto godina? Nemam pojma, možda bi me i sablaznio, jer ograničen sam spoznajama svojega vremena. Ipak, nagađam da će preživjeti i neke sebične intuicije. Osim toga, i dalje bi mogla postojati prijeporna pitanja (treba li žrtvovati X radi Y) oko kojih nam intuicije, čak i savršeno obogaćene znanjem i suosjećanjem, neće pomoći, jer nismo evoluirali za kompleksne usporedbe i “vaganja”. Stoga će se možda i dalje raspravljati o etičkim teorijama: utilitarizam ili nešto drugo, je li važnije A ili B, i slično. Objektivni moral neće nužno biti ni potpun ni konzistentan (ovo je na tragu Gödelova teorema :)), ali nema veze: praktičan je, i u velikoj mjeri već sad je na djelu.

Oprostite mi, ako možete, što i ja citiram kratku pjesmu Dragutina Tadijanovića.

JEDAN ČOVJEK U PARIZU

Govori: Nemojte žaliti, ne žalite ništa. Noć
Na zemlju silazi i ovdje. Suza ima,
Pod prnjama i pod svilom, u ljudskim očima
Kao i u dalekom kraju, u mom zavičaju,
Pod zvijezdama žutim, jednakima.

Lik iz pjesme možda je i sam Tadijanović, koji je shvatio da ne pate samo siromasi iz njegova kraja, nego i bogati u Parizu.

Ali taj čovjek u Parizu griješi. Problemi bogatih nisu jednaki, a ni jednake veličine, kao problemi siromašnih. I sam Tadijanović u mnogim je pjesmama, što izravno što neizravno, pisao o siromaštvu. A i to siromaštvo daleko je od, primjerice, podsaharske Afrike gdje pola milijarde ljudi živi ispod praga tzv. ekstremnog siromaštva praćenog “simptomima” poput kroničnog gladovanja i nedostatka čiste vode.

Ono nas ne dotiče jer te ljude nikad ne susrećemo, ali izlika velike udaljenosti gubi snagu danas kad imamo tehnologiju kojom ih možemo izravno dosegnuti i pomoći im više nego samome sebi. Jer dolar manje dnevno meni ne znači ništa, a dolar više dnevno ekstremnom siromahu znači udvostručenje onoga što ima. (Kad bi bar meni netko udvostručio plaću…) U knjizi Doing Good Better taj princip nazvan je 100x Multiplier: količina dobrobiti koju najsiromašnijima na svijetu donosi 1 dolar odgovara barem količini dobrobiti koju nama donosi 100 dolara.

Naravno – nije sve u novcu. Ali to možemo reći samo mi i to nakon što smo novcem ili njegovim ekvivalentima već zadovoljili najosnovnije potrebe. Nama život, srećom, nije u novcu nego u drugim stvarima. Ali ekstremnim siromasima sve je u novcu jer imaju velike probleme koji su lako rješivi novcem, poput prevencije mnogih bolesti koje su ovdje odavno istrebljene. Problemi u našoj okolini – poput, recimo, gradskog beskućništva – mnogo su teže rješivi novcem te srećom nema ekstremnog siromaštva, koje nam je uglavnom nezamislivo. Stoga je jedna od najvažnijih spoznaja efektivnog altruizma da i malim donacijama na prava mjesta možemo učiniti nevjerojatno mnogo.

Tih pravih mjesta toliko je malo da su sve pažljive oči uprte u “metakaritas” GiveWell, koji detaljnim i transparentnim studijama pronalazi najučinkovitije karitase i preporučuje ih donatorima (ili prosljeđuje donacije), a trenutačno ih preporučuje samo četiri i bave se prevencijom bolesti u Africi. Ljudi uglavnom ne znaju da su najučinkovitiji karitasi sto do tisuću puta učinkovitiji od prosječnih, što znači da za isti iznos doniranog novca naprave stostruki učinak. Konkretno: dovoljno je 7 dolara za zaštitu jednog djeteta od malarije, a 1 dolar za podjelu jednog suplementa vitamina A djetetu ispod 5 godina. Odgovarajuće bolesti nisu uvijek smrtonosne pa je statistička procjena iznosa koji je dovoljan da bi se spasio život (koji inače ne bi bio spašen) oko 4-5 tisuća dolara. Dakle, umjesto da spašavamo ljude iz gorućih zgrada, možemo jednostavno donirati i imati sličan učinak. Tim ljudima, statistički, za samo 100 dolara možemo kupiti oko 1 QALY, što je ekvivalent jednoj godini savršenog zdravlja. Sebi ne možemo.

Nedavno se pojavila knjiga Nadživi (engl. Outlive, autor je Peter Attia) koja daje najaktualnije upute za očuvanje dugovječnosti i zdravlja s obzirom na najveće skupine bolesti. Sve je to vrlo korisno, ali osjećam nešto pogrešno u toj filozofiji ako se uzme preozbiljno i postavi na pijedestal. Želim je automatizirati, implementirati u navike, ali ne i u duh kojim živim.

Jer ne želim živjeti da bih bio zdrav – želim biti zdrav da bih mogao živjeti za nešto drugo. Umjesto da mi zdravlje i brojenje kalorija postanu svrha, ili još jedna briga i skup zadataka, bolje je da budu tek alat koji mi pomaže da se usredotočim na druge stvari. Neke radi kojih bih, hipotetski, mogao radosno i zaboraviti na “zdrav život” (jer su važnije). Koliko god želim izbjeći bolesti (a želim), u nekom smislu ne želim ni škrtariti i cicijašiti sa životom – radije ću izgarati ako znam za što izgaram.

Naravno, ljudi su različiti: jednome treba ovo, drugome ono. S obzirom na neki prosjek, već živim relativno zdravo i pitanje je koliko jednom brižnom i odgovornom čovjeku uopće treba još jedan imperativ (zdravog života), ako on samo pojačava njegov svjetonazor pun opreza i pretjeranog razmišljanja. Jer to nije život, takvima treba suprotan duh – igre i prepuštanja.

Najsretniji, po mom dojmu, nisu oni koji broje treninge, a bome ni oni skroz raskalašeni na suprotnom polu. Ali sretniji su, načelno, ljudi na opuštenijoj strani, koji povremeno popiju pivo i koji uopće ne znaju da i male količine alkohola utječu na kvalitetu sna.

One koji previše optimiraju i žive u budućnosti treba vratiti u sadašnjost, i obrnuto. Nekome je “Izađi i napij se s prijateljima” najgori savjet koji mu možeš dati. A nekome je možda i najbolji.

U kontekstu efektivnog altruizma, na koji sam putem linka ukazao na kraju prethodne objave, zanimljiv je pojam zamjenjivosti. Recimo, ako znaš sjajno programirati, nema previše smisla volontirati u humanitarnim poslovima gdje si lako zamjenjiv – radije upotrijebi svoju nezamjenjivost u programiranju i njime zaradi hrpu novca kojim ćeš onda, recimo, platiti pet humanitarnih radnika i tako imati pet puta veći učinak nego da si i sam humanitarni radnik.

Zamjenjivost nije binarna – to je mjera, može biti manja ili veća. Liječnik spašava živote, ali bi mnoge od njih spasio neki drugi liječnik da nema ovog prvog. Osim ako liječnika nedostaje, čime se njihova nezamjenjivost povećava. Naravno, uvijek su nezamjenjivi oni najbolji (već po definiciji) i zato se valja truditi biti što bolji što god već jesi – pekar, službenik, profesor… Da, posao ti je načelno zamjenjiv, ali ako ga radiš jako dobro, onda prestaje biti.

Nezamjenjivi su neki znanstvenici – ali iskreno, jako malo njih. Sportaši nisu, uvijek možemo nekoga gledati kako nešto radi jako dobro. I nije li čak i jako upečatljiv glumac zamjenjiv nekim drugim jako upečatljivim glumcem? Da nema, recimo, Kafke, ne bismo li jednostavno čitali druge pisce?

Pretpostavimo da objavim knjigu i da je neki ljudi pročitaju. Možda bi oni u istom vremenu inače čitali neku drugu, mnogo bolju knjigu! Pa i ja sam pročitao mnogo zamjenjivih knjiga. Slušao sam gigabajte sasvim zamjenjive glazbe – većina je takva! Možda mi je tek pet do deset izvođača nezamjenjivo – jer mi svaki od njih donosi nešto što mi nitko drugi ne donosi. To su oni teško usporedivi umjetnici. Mogao bih i bez njih, ali bih li bio isti? Lijepo je biti barem nekom nezamjenjiv.

A to je najlakše – i najvažnije – ondje gdje već jesmo, praktički po definiciji, potpuno nezamjenjivi: kao brat ili sestra, kao roditelj, sin ili kći. Kao partner ili supružnik – nekad jesi, a nekad nisi nezamjenjiv. Lijepo je kad jesi. Kao prijatelj? Da, ali ponegdje, jer površna prijateljstva su zamjenjiva. Budi nezamjenjiv prijatelj.

O sveopćoj zamjenjivosti govori jedna od najpoznatijih pjesama na svijetu:

“There’s nothing you can do that can’t be done.
Nothing you can sing that can’t be sung. (…)
Nothing you can make that can’t be made.
No one you can save that can’t be saved. (…)
There’s nothing you can know that isn’t known.
Nothing you can see that isn’t shown.”

The Beatles, “All you need is love”

Istina, ali postoje iznimke. Stvari – makar sitnice – koje nitko osim tebe neće učiniti. Ljudi koje nitko osim tebe neće “spasiti” – oni koji su ti nadohvat. Nezamjenjivo je ono čega nedostaje. Ono što se ne događa i neće se dogoditi – sve dok ti ne ustaneš. Ne moraš biti najbolji: nezamjenjiv si lokalno, ovdje.

S matematičkog stanovišta, riječima stanovitog B. G., “život je neka ružna multi-criterion optimizacija u iznimno stohastičkim uvjetima u kojoj ni ne znaš postoji li objective function ili ne”.

Život je kompliciran. Ako ste se ikad bavili numeričkom optimizacijom, onda znate da ni jednodimenzionalnoj funkciji nije uvijek lako naći maksimum (još ako nije neprekidna…). A mi smo daleko od jedne dimenzije, kao roboti s nebrojeno mnogo stupnjeva slobode: možemo se kretati, misliti, govoriti i činiti u tisućama smjerova. Prostor odluka (vektorski? topološki?) sasvim je nejasan; ograničenja i uvjeti nejasni i kaotični, pod velikim utjecajem slučajnosti; ciljna funkcija nejasna, tek uz neke naznake parcijalnog uređaja koji ovisi (barem) o odabiru baze i ishodišta. Život bi trebao biti nešto daleko jednostavnije, nešto jednodimenzionalno: kao točka na pravcu, nekad ideš lijevo, nekad desno i to je to.

Svašta sam pročitao, čuo duh ovog i onog učenja, životne filozofije, čega već. I skoro ništa mi nije očito. Ne bih se kladio da život ima ikakav smisao. Ne bih se kladio ni da ga nema. Ne bih se kladio da cijeli svemir nije samo golemi niz brojeva. Ne bih se kladio ni da jest.

Ne bih se kladio da ne postojim, ali ne bih se kladio ni da postojim. Postoji, čini se, nešto nestalno što zovemo sviješću i što tek povremeno sadrži sense of self kao jednu od mnogih nestalnih pojavnosti; misli dolaze niotkud. Ali ne bih se ni u to kladio.

Ne bih se kladio ni u jin ni u jang: ni u pasivni duh Istoka (being) ni u aktivni duh Zapada (becoming); ni u “uzmi svoj križ“, kao ni u “drop everything“. Ne bih se kladio u budućnost, pogotovo vječnost – ali ne bih ni u sadašnjost.

Ne bih se kladio da treba živjeti disciplinirano, usmjeren kao strijela, kao metak. Ne bih se kladio ni da treba drugačije: slobodno, neovisno o bilo čemu, bezbrižno, bez cilja i svrhe, vrludati kao leptir. Ne bih se kladio da treba imati korijena. Kao ni da ga ne treba imati.

Ne bih se kladio ni da treba biti sretan. Možda je dovoljno biti onakav kakav jesi. Ali ne bih se ni u to kladio.

Kladio bih se samo u to da je dobro usrećivati. Ili – otklanjati nesreću. Činiti razliku. Bliskim ljudima, najbližim ljudima, i nešto manje bliskim ljudima. Znam, ponekad nije jasno kako, ili je kontraproduktivno, ali jako često je potpuno očito i sprječavaju nas samo inertnost i navika.

I pomišljam: kad bih našao neki svoj, sebi kompatibilan način da tako nešto stalno činim, da zaista djelujem u velikoj mjeri, ta bi me misija dovoljno zagrijala da zaboravim na sebe i pitanja. Život bi mi u tom smislu postao jasan i jednostavan.

Za petsto godina, uspijemo li psihološki napredovati koliko i tehnološki, moglo bi nastupiti doba bez kompleksa. Doba potpune slobode od svih suvišnih negativnosti – tjeskobe, žaljenja, ljubomore, srama, ljutnje, mržnje i drugih. U dalekoj budućnosti nećemo ih poznavati. Bit ćemo i dalje sposobni osjetiti nagonski strah od sasvim neposredne opasnosti, ali stres kakav je danas uobičajen bit će potpuna nepoznanica.

Povjesničari, naravno, znat će sve o starijem vremenu pa će znati i za naše sadašnje slabosti. Riječi kao što su očaj ili zabrinutost za njih će biti arhaizmi, nešto što je davno postojalo i što zapravo uopće ne razumiju. I u želji da shvate što je to mučilo nas – njihove davne pretke, koje će zvati praljudima – oni će na razne načine pokušati “naučiti” spomenute osjećaje. Žaljenje će pokušati izazvati svjesno čineći pogreške, ali ono će uporno izostajati; pokušavat će biti zavidni i ljubomorni, ali uzalud. Neki će zaključiti da su spomenuti arhaizmi izmišljeni, apstraktni pojmovi, a ne stvarne emocije, pitajući se zašto smo ih mi “praljudi” izmislili. Drugi će odgovarati da se ipak radi o stvarnim osjećajima poput, primjerice, radosti (ona će im biti itekako poznata).

Preokret u istraživanju davnih osjećaja izazvat će neuroznanstvenik koji će – nakon mnogo godina istraživanja i eksperimentiranja – snimajući vlastiti mozak uočiti isti uzorak kakav mi (praljudi) sada imamo dok osjećamo bijes. Slavodobitno će objaviti da je uspio osjetiti ljutnju. Ubrzo će i njegovi učenici uspjeti doživjeti istu emociju. Onda će se na drugom kontinentu pojaviti čvrst dokaz da je stanovita fizičarka osjetila tugu. Zaredat će se uzbudljiva otkrića zabrinutosti, usamljenosti, žaljenja, mržnje, ovakvog ili onakvog stresa.

Svijet će se dići na noge i osjetiti uzbuđenje kakvo dugo nije. Počet će nadmetanja u intenzitetu novih osjećaja; stručni komentatori uživo će prenositi “utakmice” ljudi spojednih na aparate uz jasne snimke odgovarajućih dijelova mozga. Ali široke mase dugo će ostati uskraćene za nova iskustva jer vještina izazivanja negativnih emocija godinama neće biti prenosiva na jednostavan način.

Zato će se na najboljim “negativcima” vršiti stotine istraživanja. Visoko preciznim analizama snimaka mozga u trenutcima psihološke boli bit će otkriveni uzorci misli koji takve boli proizvode. Potom će se otkriti da iste uzorke mogu stimulirati određeni kemijski spojevi i tako će biti sintetizirane nove rekreativne droge: depresivi različitih vrsta.

Izdavači knjiga bit će veliki zagovaratelji masovne proizvodnje ovih preparata jer će biti primijećeno da se ljudi pod njihovim utjecajem vraćaju (gotovo zaboravljenoj) književnosti. Opet će se pisati tjeskobni romani i čeznutljiva poezija; čitatelji će se vraćati davnim književnim velikanima – napokon suosjećajući s bolima njihovih likova. Procvast će i glazba, slikarstvo, kiparstvo i ostale umjetnosti pa će svjetsko ministarstvo kulture početi ulagati u razvoj preparata koji bi mogli izazvati što raznolikije praljudske osjećaje.

Preparati neće biti zauvijek potrebni: bit će dovoljno pod njihovim utjecajem upoznati i naučiti misaone obrasce koji izazivaju psihičku patnju; poslije se takve misli mogu proizvoditi voljom, bez vanjskih kemikalija. Nakon nekog vremena, vješti psiholozi na naprednim tečajevima uspijevat će istim uzorcima misli poučiti i ljude koji nikada nisu uzimali preparate. Praljudske emocije postat će tako dostupne mnogima. Otvarat će se klubovi i dvorane, ali ne za vježbu tijela nego psihe: u njima će ljudi pred raznovrsnim ekranima čitati pažljivo odabrane rečenice kako bi u sebi izazvali odgovarajuće praljudske misaone obrasce i emocionalne reakcije. Psihološki rekreativci trenirat će u svojim teretanama i organizirati velike događaje poput Maratona zabrinutosti i Dana zavisti. Zbog golemog broja ljudi koji će tijekom ovih manifestacija pristizati na trgove, desetak dana u godini bit će proglašeno praznicima – Nesretnim danima u kojima će svi imati priliku u miru proživljavati praljudske osjećaje. Dan plača bit će osobito popularan, a s najvećim oduševljenjem dočekivat će se Dan straha.

Vježbanje neugodnosti s vremenom će postati uobičajena aktivnost, poput čišćenja kuće ili odlaska na trčanje. Djeca će se u školama upoznavati s osjećajima koji im (tako će ih poučavati) obogaćuju živote. U širokoj lepezi iskustava koja će proživljavati ljudska civilizacija, umjetnost će cvjetati više nego ikada i osvajat će se novi vrhovi. A mi, današnji ljudi sa svojim patnjama, postajat ćemo im potpuno razumljivi i svakim danom sličniji.

Počet će se javljati propovjednici koji će tvrditi da čovječanstvo ide korak unatrag, emocionalno se pretvarajući u bića koja su živjela stoljećima prije i čiji je način razmišljanja već bio prevladan. Govorit će da ovo otkriće, poput snježne grude koja se kotrljajući sve više povećava, polako postaje preteško za ljudska ramena i kad-tad će ih slomiti. Ove propovjednike ušutkavat će pisci i glazbenici koji će svojim djelima punima nemira i dubokog ushićenja pokazivati ljepotu iskopanog praljudskog nasljeđa. Naš način razmišljanja svima će se uvući pod kožu. 

Ljudi će tako ponovno postati mi – praljudi: sitničavi, zabrinuti i nesretni. Porast će stopa samoubojstava. Psiholozi, terapeuti i psihijatri ponovno će postati najvažnija zanimanja. Opet će se pisati knjige za samopomoć; mnogi će utjehu opet tražiti u religiji ili na ekranima svojih malih i velikih uređaja za zabavu. Ponovno će mrziti.

Nakon još sto godina i mnogih osobnih ratova i brodoloma, čovječanstvo će zaključiti da je pogriješilo. Da je uzelo drogu koja ga je najprije omamila, a potom učinila bolesnim. Većini će postati jasno da je otkriće praljudskih emocija otišlo predaleko, da ih treba zaboraviti – i vratiti se. Ali nitko neće znati kako. Usvojeni način razmišljanja vodit će ih samo u beskonačne petlje.

Povjesničari će tada dobiti težak zadatak: odgonetnuti kako je uopće došlo do radosnog doba bez mrakova, koja je to spasonosna ideja izliječila praljude učinivši ih ljudima, što im je to donijelo obilje mira. Tražit će i raspravljati – ali u svojoj povijesti neće uspjeti pronaći nijedan presudan događaj, nijednu presudnu godinu, nijednu presudnu osobu.

I zaključit će: proces se, zacijelo, odvijao polako. Neka skrivena misao, neki ljekoviti sastojak, neprimjetno se ušuljao među ljude i tiho ih zalijevao sve većom i većom radošću. I morat će ga iznova otkriti. Ljudi će opet, kao i mnogo puta prije, svom snagom početi tražiti svoju sreću: svojega boga, svoje spasenje, svoju zvijezdu.

Dok god se umjetna inteligencija zasniva na riječima, ona ne ulazi u domenu ljudskog – jer naša podsvijest ne razumije ni hrvatski ni engleski. U osnovi smo životinje, emocionalna bića. Riječi nas sakrivaju, pomažu nam da pobjegnemo od osjećaja, da se ne gledamo u oči.

Bilo bi zanimljivo prakticirati tihe dejtove gdje se komunicira bez riječi, prepušta neverbalnim signalima, upijaju i razmjenjuju osjećaji. Tek tada počinjemo stvarno komunicirati. Jeste li primijetili da u mnogim razgovorima, pogotovo partnerskim ili obiteljskim, nije toliko važno što netko kaže, nego kakvu emociju odašilje? Sadržaj je često nebitan, dublja je poruka u načinu, u tonu, u mediju.

Neki dan bio sam na karaokama u Praćki. Gledajući nastupe ljudi, nisam toliko pratio kako pjevaju, nego kako zrače. To je mnogo zanimljivije od pjevanja. Svašta se može pokupiti iz zračenja ljudi, a na neki način i naučiti, pri čemu ta lekcija nije izreciva. Kao da dobiješ neku novu informaciju o životu, o tome kakav on može biti, kako ga vidi ili doživljava osoba koju promatraš.

To pogotovo vrijedi pri duljem izlaganju odgovarajućim ljudima. Velika je razlika između druženja (ili odrastanja) s osobom duha X i osobom duha Y. Vibracija je drugačija pa i sav naš svijet postaje drugačiji. Cijela životna “filozofija”, koja se ne može verbalizirati, leži u boji, u duhu kojim gledamo stvari i koji utječe na sve što mislimo, osjećamo i činimo. A taj duh nesvjesno kupimo od drugih ljudi poput virusa. Ima jedna istočnjačka priča gdje je učenik odabrao učitelja ne zbog njegove mudrosti, nego zbog načina na koji veže vezice na obući.

Kad pratim neki razgovor u kojem ne moram aktivno sudjelovati, prestanem slušati riječi i samo pratim što ljudi odašilju, pokušavam ih doživjeti. Neki to rade i kad aktivno razgovaraju: recimo, bakin dobri susjed Denis, kad mu nešto pričaš, sav bulji u tebe i totalno te upija, daje ti maksimalnu pozornost. On zna da nije dovoljno slušati riječi. Treba biti blizu ljudi i upijati njihovu energiju.

O čemu pričaju manje intelektualni ljudi? Naizgled ni o čemu pametnom: “Jooj jesi vidio ovo” – “E jesam ful e ono” – i tako, kad ih slušaš nije ti jasno, međutim, nije stvar u sadržaju nego izmjeni energije. Razgovor im nema posve istu svrhu kao nama koji filozofiramo, nego je ritual povezivanja. Ti ljudi su prirodniji, primitivniji u onom dobrom smislu te riječi. Oni znaju – bolje rečeno osjete – da su riječi (kao i blogovi) tek fasada. Naš svijet nema veze s riječima.