Život je kompliciran, ali dobro je što vrijedi Paretov princip: 80% učinka proizlazi iz 20% odluka (vital few). Microsoft je primijetio da bi popravljanjem 20% bugova bilo eliminirano 80% grešaka u softveru. Direktori znaju da 20% utrošenog vremena donosi 80% rezultata, 20% zaposlenika stvara 80% vrijednosti, a 80% prodaje dolazi od 20% klijenata. I tako dalje.

Taj princip možemo upotrijebiti i tako da ga drastično pojednostavimo: u mnogim aspektima života, samo jedna (najvažnija) promjena može polučiti drastične rezultate. Ljudi pogrešno misle da moraju sve i svašta. Ne moraju. Recimo, ako se želiš za promjenu zdravo hraniti, ne zamaraj se chia sjemenkama, izgubit ćeš se u labirintima bio dućana. Radije, za početak samo izbaci pizdarije – stvari koje su očito nezdrave. Jednostavno.

Zdravlje? Vježbaj. — Ljubav? Suosjećaj. — Gubitak kilograma? Intermittent fasting. — Produktivnost? Započni dan s najvažnijom stvari. — Psihologija? Izlaganje, nježno. — Mindfulness? Sporost. — Sreća? Altruizam.

Navedena formula za produktivnost primjenjiva je i na čitav rad na sebi. U džungli od tisuću dobrih savjeta, možda je najbolji sljedeći algoritam:

1. Detektiraj najvažniju stvar koju možeš sad učiniti.
2. Napravi mali pomak u tom smjeru.
3. Vrati se na korak 1.

Ovdje “najvažniju stvar” treba shvatiti u najširem mogućem smislu; to je nekad i odmor ili bilo što drugo što nam trenutno “zvoni” kao bitno. Algoritam je sramotno jednostavan, ali sumnjam da ga često primjenjujemo. Zbunjeni smo jer ima toliko toga što bismo mogli ili trebali. Poanta je usredotočiti se samo na jedno. (A poslije, naravno, na nešto drugo – i tako dalje.)

Kako pronaći to jedno? Tako što si, primjerice, pustiš video sa 40 dobrih savjeta i čekaš da te neki od njih “zasvrbi”, proizvede osjećaj nelagode, koji obično znači da se dio tebe opire nečemu bitnom. Na nekoj razini već dobro znamo što bismo trebali činiti ili mijenjati, to je često i ono što nam prvo pada na pamet kad se iskreno zapitamo. Ili ono što izbjegavamo. Riječima Mire Gavrana: neka je blažena misao od koje bježimo.

Pretpostavimo da su fizikalni zakoni bili malo drugačiji. Promijenimo neke konstante, početne uvjete ili same jednadžbe, zamijenimo ih nekim drugima. Tako bi nastao neki drugi svemir X. Pretpostavimo da su promjene takve da X također sadrži inteligentan život. U tom svemiru, recimo, živi Jurica: fizičar koji proučava jednadžbe svemira X i pita se zašto su baš takve. Zašto postoji baš njegov svemir, a ne neki drugi?

Kad bismo mogli izračunati cijelu povijest svemira X, uvjerili bismo se da je Juričin život jednako bogat i pun detalja kao naš. Svaki trenutak njemu je jednako stvaran kao nama, njegove borbe možda nisu ništa laganije, njegovi osjećaji ništa manji. Jurica nije “izmišljeni lik” poput Petra Pana ili Gandalfa. On je, kao i mi, matematički određen: jednadžbe svemira X savršeno određuju svaki atom njegova okruženja; Jurica je dio strukture koja je jednako složena i bogata kao i naš svemir. Intuicija koja nam kaže da Jurica zapravo ne postoji brzo bi se preokrenula kad bismo ga promatrali nekoliko sati.

No stvari su, čini se, takve da fizički postoji ovaj naš svemir (nazovimo ga S), a ne Juričin svemir X. Jurica toga uopće nije svjestan! A kako bi i mogao biti? Njemu je njegov svemir potpuno stvaran. Kad ga na ulici pitaju: “Postojiš li?”, on odgovara: “Jel ti to mene zajebavaš?” Opsjednut je filozofijom i piše blog o ovom istom pitanju: u svom tekstu zamislio je Adriana u hipotetskom svemiru S. Jurica se pita zašto su stvari baš takve da Adrian fizički ne postoji, a on (Jurica) fizički postoji.

Kad kažem “Jurica se pita”, to nije proizvod moje imaginacije. Sve što Jurica čini određeno je jednadžbama svemira X, baš kao i u našem svemiru, gdje interakcija čestica u mom mozgu definira moje ponašanje. Dakle, ako postoje odgovarajuće jednadžbe X, postoji i Jurica. Problem je što, čini se, Jurica postoji samo u matematičkom smislu, njegov svemir nema svojstvo “fizičkog postojanja”.

Ali on će to isto reći za mene! Situacija je potpuno simetrična. Meni je očito da postojim jednako kao što je njemu očito da on postoji; to naprosto slijedi iz jednadžbi koje opisuju svjesnog promatrača. Kao što on ne može provjeriti ima li njegov svemir dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”, tako ne mogu ni ja, jer sve što opažam su relacije unutar svemira S. Dakle, teoretski je moguće da je Jurica u pravu: njegov svemir postoji fizički, a naš samo matematički.

Valjda je već jasno da cijeli problem počiva na lošoj pretpostavci. Ne postoji nikakvo dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”. Ako svemir postoji matematički, postoji i fizički. To nas dovodi do (još uvijek kontroverznog) zaključka da postoje svi mogući svemiri. Tu tvrdnju nije lagano progutati, ali ona je daleko najjednostavniji odgovor na pitanje Zašto baš ovaj svemir, a ne neki drugi, ili nijedan? (Pozivanje na stvoritelja ne pomaže, samo mijenja pitanje: zašto baš ovaj Bog, a ne neki drugi, ili nijedan).

Neka pitanja, međutim, još uvijek ostaju. Evo kako Max Tegmark, najveći zagovornik “matematičkog svemira”, odgovara na neka od njih.

“A single breath has more truth in it than all your thoughts about breathing will ever have”, rekao je Adyashanti. Kad je pjesnik Ivan Šamija pisao o svom misaonom svijetu koji je nazvao Poljska, rekao je: “Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske.”

Od čega se sastoje misli? Od riječi i slika – ili i nečeg trećeg? To me pitanje dugo zbunjivalo, između ostalog i zato što misao nije više ista kad je postaneš svjestan, kad je primijetiš kao misao. Ona ima svoj pravi oblik i pravu snagu tek onda kad je nisi svjestan, kad te odvuče. S druge strane, kad je osvijestiš (aha! misao o X), to više nije ista misao, ona je već nestala. Stoga ja zapravo ne znam od čega se sastoje moje misli.

Stephen Pinker u knjizi The Language Instinct (koja je usko povezana i s mojom prethodnom objavom) tvrdi da ljudi ne razmišljaju jezikom kojim govore (hrvatskim ili engleskim), nego nekim internim, mentalnim “jezikom” koji on zove mentalese. Taj jezik služi se kodovima, neuronskim reprezentacijama pojmova, slično kao što radi umjetna inteligencija. Nismo ih svjesni jer ih i ne moramo biti svjesni, kao što nismo svjesni gotovo ničega što se događa u mozgu. Jeste li primijetili da misli dolaze niotkud, da ne možemo njima upravljati? Možda ćete kontrirati i reći, primjerice: “e sad ću baš svjesno i namjerno razmišljati o Finskoj”, ali odakle je došla ta misao?

Tako i osjećaj “ja sam to pomislio” dolazi post hoc, kad se misao osvijesti i kad se pojavi koncept mene. U nekom smislu pogrešno je reći da mislimo, a točnije da bivamo mišljeni. Jer “JA” je samo misao – koje nekad ima, a nekad nema. Doživljaj je primaran, a onaj koji doživljava je sekundarna (iz)mišljotina. U gramatici svemira subjekt je suvišan: ako i dolazi, na zadnjem je mjestu, nakon predikata i objekta.

Je li moguć doživljaj bez misli? Ljudi koji meditiraju kažu da jest, ali ja nisam toliko siguran. To možda znači da meditiram jako loše – ili sam svjestan i najsuptilnijih misli pa meditiram jako dobro. Ali, filozofiju na stranu, naravno da je moguć doživljaj bez misli: kad nas potpuno obuzme neka aktivnost, tenis, recimo, u trenutku kad treba uhvatiti tešku loptu. Ima još primjera, sjetit ćete se.

To su sveta mjesta, ona koja nam usporavaju misli. Sportski teren, prostorija za sviranje, soba za meditaciju, zabavni parkovi… A trebala bi biti i spavaća soba: noću ne bismo trebali u glavi rješavati probleme. Nije to konstruktivno rješavanje, naše su misli besciljne, komično repetitivne. Ne možemo ih se riješiti, ali možemo barem imati na umu da u nekim svetim vremenskim intervalima ne moramo rješavati ništa, razmišljati ni o čemu. Noć je jedan od takvih intervala. Ali evo, iako pišem po danu, ovaj tekst ipak smišljam po noći, pokušavajući spavati. Osuđen sam na vječno rješavanje problema, vječno razmišljanje.

Na prošlu objavu primio sam neuobičajeno dobre reakcije pa sam se zapitao što je to dotaklo ljude. Je li to bila poruka o afirmaciji i prihvaćanju sebe bez ijednog pritiska? Ali upravo na tu ideju prijatelj Goran uputio mi je kritiku:

“Ovo je malo tricky, jer imam osjećaj da ‘dobar si takav kakav jesi’ podilazi inerciji. Ljudi to žele čuti jer se boje promjena. Self-love je fantastična stvar, ali čini mi se da će ljudi takvim savjetima pokušati zavoljeti nešto što intrinzično ne vole, umjesto da ulože trud i promijene to i počnu se voljeti.”

Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Je li moguće da samoljubav prethodi promjeni? O tome sam već razmišljao u tekstu Radost ili radost ako, sugerirajući da samoprihvaćanje uglavnom dolazi prije, bezuvjetno, i tek tada slijede pravi koraci. Recimo, ako se duboko bojiš da si glup, neće ti pomoći ulazak u Mensu. Radije se zavoli kao glupog.

U životnim filozofijama, kao i u ljudskoj psihi, stalno je prisutna borba tih suprotstavljenih duhova. Trebaš ili ne trebaš. Mijenjaj se ili budi ono što jesi. Bori se ili prihvati. Stisni ili pusti. I razni ekvivalenti. Koji duh je u pravu, koji je bolji? Lijevi ili desni?

Odgovor možemo potražiti empirijski. Prisjetimo se svojih najboljih trenutaka ili stvari na koje smo ponosni. Kako smo došli do njih? Ili su, na neki način, one došle nama? Je li bilo napora i je li taj napor dolazio prirodno, sam od sebe? Jesmo li si morali govoriti: potrudi se, lijenčino? Jesmo li plivali uz (svoju) struju, ili protiv nje? Ne želim nametnuti nijedan odgovor. Moguće je i da se on razlikuje od osobe do osobe.

Ali dat ću jedan vlastiti primjer: što se Blogaritma tiče, on je nastao gotovo slučajno i nikad me nije umarao, iako sam napisao preko stotinu tekstova koji su mi dragi. Nije bilo osjećaja napora. Je li moguće da najbolji čin ne izvire nakon tjeranja bičem, nego spontano, čak po inerciji, jer se sam želi kroz nas napraviti? Je li dovoljno dopustiti? To je taoistički wu wei. Slično kaže Sam Harris:

“Most of what we do in life, is try to change what is, into what should be. But the paradox is that, truly accepting what is, is often the best way to do that.”

Ali… Što ako to ne možemo?

Što ako nemamo taj lijepi preduvjet samoljubavi, prihvaćanja sebe i onoga što doživljavamo?

Slutim da u našoj najvećoj dubini postoje samo dva suprotna osjećaja, iz kojih izviru svi ostali. Ta dva pradavna osjećaja odgovaraju na (iracionalno, intuitivno) pitanje: Je li svijet sigurno mjesto? Drugim riječima: jesam li ugrožen (bezvrijedan, osuđen, nevoljen…) ili sam siguran (voljen, vrijedan, priznat, prihvaćen…)?

Naravno da je sve lakše iz ovog drugog stanja. Nažalost, ne možemo svojom voljom ući u (bolje rečeno: biti) to stanje. Ali možemo smanjiti otpor, odbaciti mač, osjećati stanje u kojem jesmo, kakvo god ono bilo: već to je oblik povjerenja prema svijetu. Možemo si pomoći nekim oblikom terapije, gestama nježnosti prema sebi i drugima, pa i trudom u onome što volimo raditi. Ima nešto i u uspjehu, on nas podupire, to je dvosmjerna ulica. Osjećaj nije binaran, možemo se voljeti manje ili više, pa ako se u početku volimo jako malo, i to je dovoljno za neke jako male i nježne pomake.

Odustao sam od novogodišnjih odluka. Imam neke ciljeve na umu, ali ne kao zadatke (dnevne ili tjedne) kao što sam prvotno planirao. Odbojan mi je taj tablični svjetonazor praćenja životnih bodova. On svodi život na sredstvo ostvarivanja ciljeva; pretpostavlja da je sreća u budućnosti; ne opušta se nego broji, računa, razmišlja i zamišlja. Ništa to! Život je već. On je ovdje, upravo sad. This is it! This is the show.

Nadam da će te moje kvazi-odluke ići jednako dobro bez forsiranja, možda i bolje, a u svakom slučaju opuštenije. Kad htjednem vježbati, vježbat ću. Kad nešto zaista želiš raditi, ne obećavaš to kao novogodišnju odluku, jer nema potrebe: radiš odmah, jer želiš; radiš prirodno. Novogodišnje odluke sastoje se, dakle, od stvari koje zapravo ne želimo raditi.

Kad kažem da nešto želim, to je samo moj racionalni dio. Recimo, kažem da želim biti sretan. Ali, da stvarno želim biti sretan, bio bih. Tko mi brani? Stvar je u tome što naš primitivni i jači dio ne želi sreću. Želi ono što je programiran željeti: osjećaje voljenosti, sigurnosti, statusa, poštovanja i tako dalje. Nismo evoluirali da budemo sretni; sreća evolucijski ima smisla samo kao nagrada, motivacija za zadovoljenje biološki važnijih potreba. Sreća je uglavnom izvan naše kontrole i ne isplati se na nju fokusirati. Ipak, dobro je prioritizirati situacije i aktivnosti u kojima istinski uživamo: one su nešto najsličnije sreći do čega možemo izravno doći.

Posljedica naše programiranosti da “ljudskom srcu uvijek nešto treba” (P. Preradović) jest i stalna neriješenost. Neriješenost je moja riječ za naš konstantni osjećaj putovanja, za stalno prisutnu listu neriješenih zadataka i problema, svjestan ili suptilan fokus na budućnost (bilo koju – današnju ili daleku), osjećaj da još nismo obavili ili riješili neku (malu ili veliku) stvar, da nismo na cilju, da nešto nije gotovo, da nismo dovršili, da se nešto treba (ili ne treba) dogoditi, da nešto treba proći, da nešto valja dočekati. Da nešto trebamo napraviti – na bilo kojoj skali: u idućih sat vremena, sutra, idućih mjeseci ili idućih godina; od pranja nakupljenog suđa do životnih ciljeva. Pozadinske to-do liste nemoguće se riješiti, baciti sidro i osjećati da smo stigli. Jer nikad nismo. Možda na trenutak, kad uspijemo zaboraviti zadatke koji nas čekaju i sve drugo što nas muči.

I na kraju – meditacija, ali ne ona eskapistička. Umjesto da pokušavamo privremeno zaboraviti sve zadatke (što je zbilja teško) i riješiti se neriješenosti, možda je bolje prigrliti neriješenost. Prihvatiti je kao konstantu, osjetiti je u tijelu jer ondje i boravi (nema jasne granice između tijela i uma). To je onaj smisao meditacije koji meni ima smisla. Nikakvo traženje mira, nego prihvaćanje nemira, neznanja i zbunjenosti. Življenje i osjećanje svega što jest: nestabilnosti, nepravilnosti, drhtanja, nesreće, a i sreće. Ne boriti se protiv ničega, reći najdublje da. Ono sam što jesam. I uvijek sam upravo ono što, htio – ne htio, želim biti.

Iz perspektive svemira, sve je jednako (ne)vrijedno. U praksi pak nitko nije nihilist jer mu, primjerice, nije svejedno što će doručkovati. Postoji dakle subjektivni moral, barem kao skup intuicija. One uopće ne moraju biti međusobno konzistentne – neke su sebične, neke altruistične. Izvor im je evolucija: “gen za nesebičnost” opstaje jer je koristan na razini populacije i stoga stabilan. (Gotovo tautološki, postoji ono što je stabilno. Zašto postoji Zemlja? Jer je stabilna.)

Intuicije se razlikuju od čovjeka do čovjeka, no ne previše; štoviše, istraživanja pokazuju da su neke etičke intuicije neovisne o kulturi i plemenu. Što je s onima koje nisu? Promotrimo nekoliko intuicija koje su se, barem u našoj, zapadnoj civilizaciji, kroz povijest promijenile:

• Trebaju li postojati robovi? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Trebaju li žene imati pravo glasa? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.
• Vrijedi li pripadnik rase A više od pripadnika rase B? Nekad smo oko toga raspravljali, danas se oko toga svi slažemo.

Nisu samo vjerske knjige pogrešno odgovarale na (neka) gornja pitanja, nego je to činio i, primjerice, Nietzsche. Po pitanju ljudskih prava sadašnjost je definitivno bolja od bilo koje prošlosti. Nismo se još oko svega složili, ali napredujemo. Danas i papa blagoslivlja homoseksualne parove, što je prije sto godina bilo nezamislivo. Pazite, ne tvrdim ja da smo u pravu u nekom apsolutnom smislu (jer iz perspektive svemira nitko nije), nego samo da, kao društvo, konvergiramo: proširujemo skup zajedničkih, a smanjujemo skup prijepornih intuicija. Težimo u neki zajednički skup intuicija X koji se nalazi u budućnosti i praktično ga je smatrati objektivnim moralom. Matematičkim rječnikom, on je naš limes.

Zašto se događa ta konvergencija i zašto je ona uopće “dobra”? Radi se o dvama čimbenicima. Prvi i važniji je povećanje znanja i suosjećanja. To dvoje ide zajedno, jer što više znamo kako je nekome, sposobniji smo s njim suosjećati, staviti se u njegovu kožu. (A instinkt suosjećanja nam je, srećom, urođen.) Ropstvo je ukinuto kad je dovoljan broj ljudi počeo suosjećati s robovima. Žene su dobile prava kad su muškarci počeli suosjećati s njima. Danas znamo da su crnci u duši jednaki bijelcima, što nije uvijek bilo poznato. Relativno nedavno počeli smo suosjećati sa seksualnim manjinama. A krug se tek počeo širiti. Znanost tu ima veliku ulogu jer može, primjerice, istražiti osjećaju li životinje sličnu bol (i patnju?) kao mi. O tom znanju ovisi trebamo li (možemo li) suosjećati s njima i hoće li, možda, idući veliki korak u razvoju objektivnog morala biti osuda industrijskog uzgoja životinja, tj. opće vegetarijanstvo, slično ukidanju ljudskog ropstva. Budućnost je golema, tko zna što ćemo još spoznati.

Drugi čimbenik konvergencije je ekonomski razvoj. Do prije samo nekoliko desetljeća većina čovječanstva bila je gladna, bolesna i nepismena. Čak i u zapadnom svijetu prije 20. stoljeća većina je živjela na manje od (današnjeg) dolara dnevno. Kad gladuješ ili boluješ, kad nemaš zadovoljene osnovne potrebe, teško ćeš razmišljati o drugima, zaokupljen si svojim problemima. U takvom društvu nema dovoljno plodnog tla za razvoj altruističnih intuicija.

Kako će u konačnici izgledati taj limes, objektivni moral koji ćemo dosegnuti za možda petsto godina? Nemam pojma, možda bi me i sablaznio, jer ograničen sam spoznajama svojega vremena. Ipak, nagađam da će preživjeti i neke sebične intuicije. Osim toga, i dalje bi mogla postojati prijeporna pitanja (treba li žrtvovati X radi Y) oko kojih nam intuicije, čak i savršeno obogaćene znanjem i suosjećanjem, neće pomoći, jer nismo evoluirali za kompleksne usporedbe i “vaganja”. Stoga će se možda i dalje raspravljati o etičkim teorijama: utilitarizam ili nešto drugo, je li važnije A ili B, i slično. Objektivni moral neće nužno biti ni potpun ni konzistentan (ovo je na tragu Gödelova teorema :)), ali nema veze: praktičan je, i u velikoj mjeri već sad je na djelu.

Oprostite mi, ako možete, što i ja citiram kratku pjesmu Dragutina Tadijanovića.

JEDAN ČOVJEK U PARIZU

Govori: Nemojte žaliti, ne žalite ništa. Noć
Na zemlju silazi i ovdje. Suza ima,
Pod prnjama i pod svilom, u ljudskim očima
Kao i u dalekom kraju, u mom zavičaju,
Pod zvijezdama žutim, jednakima.

Lik iz pjesme možda je i sam Tadijanović, koji je shvatio da ne pate samo siromasi iz njegova kraja, nego i bogati u Parizu.

Ali taj čovjek u Parizu griješi. Problemi bogatih nisu jednaki, a ni jednake veličine, kao problemi siromašnih. I sam Tadijanović u mnogim je pjesmama, što izravno što neizravno, pisao o siromaštvu. A i to siromaštvo daleko je od, primjerice, podsaharske Afrike gdje pola milijarde ljudi živi ispod praga tzv. ekstremnog siromaštva praćenog “simptomima” poput kroničnog gladovanja i nedostatka čiste vode.

Ono nas ne dotiče jer te ljude nikad ne susrećemo, ali izlika velike udaljenosti gubi snagu danas kad imamo tehnologiju kojom ih možemo izravno dosegnuti i pomoći im više nego samome sebi. Jer dolar manje dnevno meni ne znači ništa, a dolar više dnevno ekstremnom siromahu znači udvostručenje onoga što ima. (Kad bi bar meni netko udvostručio plaću…) U knjizi Doing Good Better taj princip nazvan je 100x Multiplier: količina dobrobiti koju najsiromašnijima na svijetu donosi 1 dolar odgovara barem količini dobrobiti koju nama donosi 100 dolara.

Naravno – nije sve u novcu. Ali to možemo reći samo mi i to nakon što smo novcem ili njegovim ekvivalentima već zadovoljili najosnovnije potrebe. Nama život, srećom, nije u novcu nego u drugim stvarima. Ali ekstremnim siromasima sve je u novcu jer imaju velike probleme koji su lako rješivi novcem, poput prevencije mnogih bolesti koje su ovdje odavno istrebljene. Problemi u našoj okolini – poput, recimo, gradskog beskućništva – mnogo su teže rješivi novcem te srećom nema ekstremnog siromaštva, koje nam je uglavnom nezamislivo. Stoga je jedna od najvažnijih spoznaja efektivnog altruizma da i malim donacijama na prava mjesta možemo učiniti nevjerojatno mnogo.

Tih pravih mjesta toliko je malo da su sve pažljive oči uprte u “metakaritas” GiveWell, koji detaljnim i transparentnim studijama pronalazi najučinkovitije karitase i preporučuje ih donatorima (ili prosljeđuje donacije), a trenutačno ih preporučuje samo četiri i bave se prevencijom bolesti u Africi. Ljudi uglavnom ne znaju da su najučinkovitiji karitasi sto do tisuću puta učinkovitiji od prosječnih, što znači da za isti iznos doniranog novca naprave stostruki učinak. Konkretno: dovoljno je 7 dolara za zaštitu jednog djeteta od malarije, a 1 dolar za podjelu jednog suplementa vitamina A djetetu ispod 5 godina. Odgovarajuće bolesti nisu uvijek smrtonosne pa je statistička procjena iznosa koji je dovoljan da bi se spasio život (koji inače ne bi bio spašen) oko 4-5 tisuća dolara. Dakle, umjesto da spašavamo ljude iz gorućih zgrada, možemo jednostavno donirati i imati sličan učinak. Tim ljudima, statistički, za samo 100 dolara možemo kupiti oko 1 QALY, što je ekvivalent jednoj godini savršenog zdravlja. Sebi ne možemo.

Nedavno se pojavila knjiga Nadživi (engl. Outlive, autor je Peter Attia) koja daje najaktualnije upute za očuvanje dugovječnosti i zdravlja s obzirom na najveće skupine bolesti. Sve je to vrlo korisno, ali osjećam nešto pogrešno u toj filozofiji ako se uzme preozbiljno i postavi na pijedestal. Želim je automatizirati, implementirati u navike, ali ne i u duh kojim živim.

Jer ne želim živjeti da bih bio zdrav – želim biti zdrav da bih mogao živjeti za nešto drugo. Umjesto da mi zdravlje i brojenje kalorija postanu svrha, ili još jedna briga i skup zadataka, bolje je da budu tek alat koji mi pomaže da se usredotočim na druge stvari. Neke radi kojih bih, hipotetski, mogao radosno i zaboraviti na “zdrav život” (jer su važnije). Koliko god želim izbjeći bolesti (a želim), u nekom smislu ne želim ni škrtariti i cicijašiti sa životom – radije ću izgarati ako znam za što izgaram.

Naravno, ljudi su različiti: jednome treba ovo, drugome ono. S obzirom na neki prosjek, već živim relativno zdravo i pitanje je koliko jednom brižnom i odgovornom čovjeku uopće treba još jedan imperativ (zdravog života), ako on samo pojačava njegov svjetonazor pun opreza i pretjeranog razmišljanja. Jer to nije život, takvima treba suprotan duh – igre i prepuštanja.

Najsretniji, po mom dojmu, nisu oni koji broje treninge, a bome ni oni skroz raskalašeni na suprotnom polu. Ali sretniji su, načelno, ljudi na opuštenijoj strani, koji povremeno popiju pivo i koji uopće ne znaju da i male količine alkohola utječu na kvalitetu sna.

One koji previše optimiraju i žive u budućnosti treba vratiti u sadašnjost, i obrnuto. Nekome je “Izađi i napij se s prijateljima” najgori savjet koji mu možeš dati. A nekome je možda i najbolji.

U kontekstu efektivnog altruizma, na koji sam putem linka ukazao na kraju prethodne objave, zanimljiv je pojam zamjenjivosti. Recimo, ako znaš sjajno programirati, nema previše smisla volontirati u humanitarnim poslovima gdje si lako zamjenjiv – radije upotrijebi svoju nezamjenjivost u programiranju i njime zaradi hrpu novca kojim ćeš onda, recimo, platiti pet humanitarnih radnika i tako imati pet puta veći učinak nego da si i sam humanitarni radnik.

Zamjenjivost nije binarna – to je mjera, može biti manja ili veća. Liječnik spašava živote, ali bi mnoge od njih spasio neki drugi liječnik da nema ovog prvog. Osim ako liječnika nedostaje, čime se njihova nezamjenjivost povećava. Naravno, uvijek su nezamjenjivi oni najbolji (već po definiciji) i zato se valja truditi biti što bolji što god već jesi – pekar, službenik, profesor… Da, posao ti je načelno zamjenjiv, ali ako ga radiš jako dobro, onda prestaje biti.

Nezamjenjivi su neki znanstvenici – ali iskreno, jako malo njih. Sportaši nisu, uvijek možemo nekoga gledati kako nešto radi jako dobro. I nije li čak i jako upečatljiv glumac zamjenjiv nekim drugim jako upečatljivim glumcem? Da nema, recimo, Kafke, ne bismo li jednostavno čitali druge pisce?

Pretpostavimo da objavim knjigu i da je neki ljudi pročitaju. Možda bi oni u istom vremenu inače čitali neku drugu, mnogo bolju knjigu! Pa i ja sam pročitao mnogo zamjenjivih knjiga. Slušao sam gigabajte sasvim zamjenjive glazbe – većina je takva! Možda mi je tek pet do deset izvođača nezamjenjivo – jer mi svaki od njih donosi nešto što mi nitko drugi ne donosi. To su oni teško usporedivi umjetnici. Mogao bih i bez njih, ali bih li bio isti? Lijepo je biti barem nekom nezamjenjiv.

A to je najlakše – i najvažnije – ondje gdje već jesmo, praktički po definiciji, potpuno nezamjenjivi: kao brat ili sestra, kao roditelj, sin ili kći. Kao partner ili supružnik – nekad jesi, a nekad nisi nezamjenjiv. Lijepo je kad jesi. Kao prijatelj? Da, ali ponegdje, jer površna prijateljstva su zamjenjiva. Budi nezamjenjiv prijatelj.

O sveopćoj zamjenjivosti govori jedna od najpoznatijih pjesama na svijetu:

“There’s nothing you can do that can’t be done.
Nothing you can sing that can’t be sung. (…)
Nothing you can make that can’t be made.
No one you can save that can’t be saved. (…)
There’s nothing you can know that isn’t known.
Nothing you can see that isn’t shown.”

The Beatles, “All you need is love”

Istina, ali postoje iznimke. Stvari – makar sitnice – koje nitko osim tebe neće učiniti. Ljudi koje nitko osim tebe neće “spasiti” – oni koji su ti nadohvat. Nezamjenjivo je ono čega nedostaje. Ono što se ne događa i neće se dogoditi – sve dok ti ne ustaneš. Ne moraš biti najbolji: nezamjenjiv si lokalno, ovdje.

S matematičkog stanovišta, riječima stanovitog B. G., “život je neka ružna multi-criterion optimizacija u iznimno stohastičkim uvjetima u kojoj ni ne znaš postoji li objective function ili ne”.

Život je kompliciran. Ako ste se ikad bavili numeričkom optimizacijom, onda znate da ni jednodimenzionalnoj funkciji nije uvijek lako naći maksimum (još ako nije neprekidna…). A mi smo daleko od jedne dimenzije, kao roboti s nebrojeno mnogo stupnjeva slobode: možemo se kretati, misliti, govoriti i činiti u tisućama smjerova. Prostor odluka (vektorski? topološki?) sasvim je nejasan; ograničenja i uvjeti nejasni i kaotični, pod velikim utjecajem slučajnosti; ciljna funkcija nejasna, tek uz neke naznake parcijalnog uređaja koji ovisi (barem) o odabiru baze i ishodišta. Život bi trebao biti nešto daleko jednostavnije, nešto jednodimenzionalno: kao točka na pravcu, nekad ideš lijevo, nekad desno i to je to.

Svašta sam pročitao, čuo duh ovog i onog učenja, životne filozofije, čega već. I skoro ništa mi nije očito. Ne bih se kladio da život ima ikakav smisao. Ne bih se kladio ni da ga nema. Ne bih se kladio da cijeli svemir nije samo golemi niz brojeva. Ne bih se kladio ni da jest.

Ne bih se kladio da ne postojim, ali ne bih se kladio ni da postojim. Postoji, čini se, nešto nestalno što zovemo sviješću i što tek povremeno sadrži sense of self kao jednu od mnogih nestalnih pojavnosti; misli dolaze niotkud. Ali ne bih se ni u to kladio.

Ne bih se kladio ni u jin ni u jang: ni u pasivni duh Istoka (being) ni u aktivni duh Zapada (becoming); ni u “uzmi svoj križ“, kao ni u “drop everything“. Ne bih se kladio u budućnost, pogotovo vječnost – ali ne bih ni u sadašnjost.

Ne bih se kladio da treba živjeti disciplinirano, usmjeren kao strijela, kao metak. Ne bih se kladio ni da treba drugačije: slobodno, neovisno o bilo čemu, bezbrižno, bez cilja i svrhe, vrludati kao leptir. Ne bih se kladio da treba imati korijena. Kao ni da ga ne treba imati.

Ne bih se kladio ni da treba biti sretan. Možda je dovoljno biti onakav kakav jesi. Ali ne bih se ni u to kladio.

Kladio bih se samo u to da je dobro usrećivati. Ili – otklanjati nesreću. Činiti razliku. Bliskim ljudima, najbližim ljudima, i nešto manje bliskim ljudima. Znam, ponekad nije jasno kako, ili je kontraproduktivno, ali jako često je potpuno očito i sprječavaju nas samo inertnost i navika.

I pomišljam: kad bih našao neki svoj, sebi kompatibilan način da tako nešto stalno činim, da zaista djelujem u velikoj mjeri, ta bi me misija dovoljno zagrijala da zaboravim na sebe i pitanja. Život bi mi u tom smislu postao jasan i jednostavan.