Ovo nije objava o poklonima, nego o POKLON-ima. Dopustite da objasnim!

Jednom davno, prije nekoliko tisuća godina, živio je seljak koji je proizvodio mnogo pšenice. Svoju je pšenicu drugima davao u zamjenu za dobra koja su oni imali: ovce, koze, meso, ulje, sol, robove i slično. Primao je zaista sve i svašta, što god bi kupac imao, i to mu je već dopizdjelo. Nije više znao što bi učinio s toliko ovaca i toliko robova.

Ali onda, jednog dana, iz nepoznatog smjera pojavi se lijepo odjeveni gospodin i seljaku za sto kora pšenice dade običan papirus.

“Što je to? Jel ti mene zajebavaš?” upita seljak.

“Ovo je papir za koji je car proglasio da vrijedi jednako kao i sto kora pšenice. Možeš ga drugima dati za bilo što, za bilo koju hranu i bilo koja druga dobra, i moraju ga primiti.”

Seljak sav sretan izgrli i izljubi gospodina koji mu je, umjesto još jedne ovce ili koze, darovao tako spasonosan papir.

A sada jedna novija priča.

Po lancima šoping centara tražio sam poklone za obitelj, prijatelje i rodbinu, izmoren od loših ideja i manjka inspiracije. Znao sam da, možda, oni prolaze istu muku kupujući poklone meni. Što da radim da svim tim šalicama i džemperima koje dobivam?

Ali onda se iz nepoznatog smjera pojavio moj stari znanac – nazovimo ga Slavko – i uručio mi svoj poklon. Bio je to običan papir.

“Što je ovo? Jel ti mene zajebavaš?” upitao sam ga.

“To je POKLON!”

Evo što sam dobio:

Jako sam se razveselio i sav sretan izgrlio Slavka, jer upravo me spasio od kupovanja jednog poklona, a ujedno i omogućio da nekom svom prijatelju poklonim istu količinu radosti darujući mu POKLON, kojim će on onda dalje razveseliti nekoga drugoga – i tako dalje!

Odlučio sam biti do kraja darežljiv pa i mnogim drugima priuštiti ovo zadovoljstvo: za Božić ću svim svojim prijateljima isprintati i darovati POKLON-e. Ta će se radost od njih poslije širiti dalje. Neka zabava počne!

(Da ne bi došlo do inflacije, Slavko i ja jedini imamo ovlasti tiskati POKLON-e. Želite li dobiti POKLON, pošaljite mi fizički poklon u istoj vrijednosti, a ja ću vam izdati odgovarajući POKLON.)

Sretan Božić!

Priča je poznata: bol proizlazi iz navezanosti. Divno je biti sebi dovoljan, neovisan o tuđoj potvrdi. Slobodan od okova drame. Držati sve svoje konce i ne dopustiti nikome da te čini sretnim ili nesretnim. Crpiti sreću iz samoga sebe. Biti svoj i samostalan, spreman na dolazak i spreman na odlazak. Sačuvati svoju distancu i svoje granice. Ne predati se na milost i nemilost nikome. Bolje biti sam, nego… znaš već. Duboki mir proizlazi tek iz oslobađanja od svake emocionalne ovisnosti. Čuvati svoj mir, najvažniju stvar na svijetu.

Da, jebeš tu priču.

Umjesto toga, zamišljam zdjelu za toplu juhu.

Kakva je zdjela? Ona je široka, ona čeka. Što radi? Prima, prihvaća, mnogo stane. Prelijeva se, grli – obla je. Dopušta, čuva i grije.

Što dalje radi? Daje. Puna je, dijeli, prelijeva se. Pušta, napaja, grije. Obla je, dopušta i prihvaća, nudi sve što ima. Predaje se i razdaje, sva.

Zamišljam dalje. Na jednu srodnu sliku, kratku pjesmu mlade srpske pjesnikinje, ukazala mi je jedna druga (i draga) pjesnikinja:

hajde, pozovi me
želim da ti pokažem

koliko duše mogu
da smestim u jamice
iznad tvojih ključnih kostiju

Radmila Petrović, iz zbirke pjesama “Moja mama zna šta se dešava u gradovima“

Jeste li ikad vidjeli jamice iznad ključnih kostiju? Nisu toliko uočljive. Ona ne spominje prsa, ramena ili što već, nego baš te male jamice. Samo toliko traži. A toliko želi dati! Kao da kaže: u te jamice – u to malo tvog prostora – mogu ti uliti tisuću tona svoje duše. (Zamisli koliko bih tek mogla ako mi daš više.)

Zamišljam, na kraju, srednjovječni bračni par koji si ovako šapuće:

“Pun si mana i nedostataka, i često mi ideš na živce, i ponekad se zapitam jesam li mogla bolje… Ali šta da ti ja sad radim. Takav si kakav si.” I onda slijedi osmijeh, koji je teško citirati, osim možda nekim smajlićem.

Prva stabla o kojima je mali Satja ikad ozbiljno razmišljao bila su binarna stabla pretraživanja, strukture podataka korisne za neka informatička natjecanja. Ovakva, recimo:

Poslije je naučio još neke stablaste strukture podataka (a i pisao o njima) kao što su, recimo, turnirsko stablo, prefiksno stablo, DFS stablo, st*blo i tako dalje.

Lijepa su to bila stabla, pogodna za sadnju u glavi i odmaranje u njihovoj hladovini uz zvukove tipkovnice. Cvjetala su darežljivo i nesebično, ponekad brzinom od milijun listova u sekundi, ovisno o veličini testnih primjera i vremenskom ograničenju. A onda su hrabro padala, u trenu se brišući iz radne memorije kao da smrt nije ništa. Njihov je život bio kratak i ispunjen.

Matematičarima su zanimljivija fraktalna stabla s beskonačno mnogo grana. Recimo:

Problem nastaje kada na red dođu stabla odlučivanja. (Riječ je o poznatom alatu strojnog učenja.) Slika je suvišna, možete ih izguglati sami, ili nacrtati svoje, ako već niste. Život se grana, svi su dvadesetogodišnjaci jednaki, ali tridesetogodišnjaci više ni izdaleka nisu.

Onda kopaš po svojoj prošlosti i otkriješ rodoslovna stabla pa ih crtaš po ploči:

I onda, nekad poslije, otkriješ još neka stabla.

Ona zelena, koja vidiš s prozora, a kao da ih prije nisi vidio. Pogled puca, pjesma putuje.

Poslije ti posijeku cijeli taj red stabala, pa budeš tužan:

Onda hodaš, šećeš, promatraš stabla koja si u životu vidio nula ili tisuću puta. Još im ne znaš imena, ali otkrivaš da na stranici https://gis.zrinjevac.hr/ možeš zumiranjem pronaći svako stablo u Zagrebu. Ideš dalje i promatraš ih. Još uvijek im ne znaš imena, ali primjećuješ da su jako različita. Jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno ti je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu.

Hodaš dalje. Učiš da stablo može i drugačije izgledati, prije nego postane ono što zamišljaš kad kažeš stablo.

Ili, na kraju – ili na početku – ovako…

“Although we live in a deterministic universe, human beings have free will.” – Sheldon Cooper

Kad bismo vidjeli svoju budućnost, bismo li joj mogli reći ne? Ted Chiang u svojoj SF priči Story of Your Life postavlja lika upravo u takvu poziciju, a budućnost koju vidi je tragična. I taj lik, u potpunom skladu s determinizmom, odgovara: DA. Prihvaća i čini upravo ono djelo koje ga vodi u takvu, tragičnu budućnost. Ne zato što mora, nego zato što želi. Nemamo slobodnu volju, ali to ne znači da ne činimo ono što želimo. Volja koju nepromjenjivo diktiraju fizikalni zakoni od početka svemira nije drugačija od naše volje, one su jedno te isto.

Determinizam, u kojemu je fizika zamijenjena astrologijom, kao i čovjek koji se s njime bori, nalaze se i u mojoj priči Pod upravom zvijezda. Lik iz priče istodobno je i borac i fatalist; on kao da istodobno i vjeruje i ne vjeruje u slobodu.

Vjeruju li umjetnici? Evo što kaže Leonard Cohen u svojoj pjesmi Alexandra Leaving, u kojoj se obraća čovjeku kojega napušta partnerica:

As someone long prepared for the occasion
In full command of every plan you wrecked
Do not choose a coward’s explanation
That hides behind the cause and the effect

Drugim riječima, nemoj kriviti determinizam (“cause and the effect”), nego preuzmi odgovornost. I to me pogađa, jer moja vjera u determinizam godinama mi je značila prvenstveno utjehu za vlastite pogreške i propuste – nisi mogao drugačije.

Možda i nisam, ali postoje bolje strategije od pozivanja na determinizam. Jednu od njih doživio sam ovog ljeta na izvjesnoj “radionici smijeha” gospodina Ivice. U sklopu te radionice bila je neka igra, brojalica, koju smo igrali nas desetak u krugu. Igra je bila jako jednostavna i jedina poanta bila je u sljedećem: tko pogriješi, njemu plješćemo i bodrimo ga, vičemo hura, bravo! Drugi to vjerojatno nisu doživjeli kao ja, ali meni je to bio iznimno dubok trenutak. Oprostite, gospodine Ivica, zar onaj tko pogriješi ne ispada iz igre? Ne, ostaje u igri, samo mu plješćemo i vičemo bravo. Ali gospodine, zar ne gubi bod ili tako nešto? Ne, ništa ne gubi, samo mu plješćemo i vičemo bravo. Nevjerojatno… Nisam na to navikao… Predivno! Daj da pogriješim! Mi koji smo tvrdi prema sebi, koji smo se navikli kuditi, trebali bismo češće igrati tu igru. Nije onaj prorok slučajno najviše govorio upravo o praštanju.

“You can usually accomplish more by giving something your full effort for a few years rather than giving it a lukewarm effort for fifty years.

Pick a priority for this season of your life and do it to the best of your ability.”

Gornji citat pročitao sam jučer u tjednom newsletteru Jamesa Cleara, autora koji se bavi produktivnošću i navikama. U tom citatu lako je previdjeti jednu manje naglašenu, ali presudnu stvar. Druga rečenica, naime, sastoji se od dviju točaka: 1) pick a priority; 2) do it to the best of your ability. Početna rečenica o trudu kroz godine naglašava točku 2), pa je lako zaboraviti točku 1), fazu odabira. Napor možemo uložiti u bilo što, ali često nismo sigurni je li to najbolje za nas. Što odabrati? Točnije, koliko vremena uložiti u biranje ili istraživanje (1) u odnosu na iskorištavanje (2)?

U području umjetne inteligencije ovo se zove dilema istraživanja i iskorištavanja (engl. Exploration-Exploitation Dilemma), a svodi se na sljedeće (opetovano) pitanje: hoću li “igrati na sigurno” potezom koji je najbolji s obzirom na dosadašnje znanje, ili ću odabrati drugi potez koji bi mogao biti bolji (ali i mnogo lošiji)? Primjene leže u robotici, financijama, igranju igara, algoritmima za preporučivanje oglasa/pjesama/filmova korisnicima, te općenito u podržanom učenju (engl. reinforcement learning). Dobar članak o ovom problemu i raznim matematičkim strategijama njegova rješavanja možete naći ovdje.

Ako sam našao solidan posao, hoću li tražiti još bolji? Ako biram ideju za projekt čiji je ishod neizvjestan, u kojem ću trenutku prestati tražiti, i početi raditi na najboljoj ideji smišljenoj do tog trenutka? Hoću li večeras otići u svoj omiljeni kafić ili ću isprobati neki novi? Uživati u poznatoj glazbi ili istraživati nepoznatu? Treba li angažirati uglednog ili još nepoznatog (ali možda boljeg) glumca za film? U kojem trenutku treba prestati upoznavati potencijalne ljubavne partnere i odlučiti se za jednog? (Ovo zadnje je matematički riješeno. Kao.)

Nešto malo u ovom smjeru već sam pisao. Prije dvije godine, u svojoj objavi o zadatku s potapanjem brodova, napisao sam:

On [Goran] je na početku napravio 20 ili 30 potpuno slučajnih hitaca po cijeloj ploči, neovisno o tome je li neki od njih bio uspješan. Tek potom gledao je koji su hici bili uspješni i prema tome gađao gdje su čitavi brodovi. (…) Meni se takva strategija jako svidjela, više u psihološkom nego u matematičkom smislu. Ima taj duh robusnosti, ne lijepi se za prvi pogodak, nego u prvoj fazi decidirano i pomalo nemarno isprobava trideset slučajnih stvari prije nego što se u sljedećoj fazi počne fokusirati. Životna lekcija, eto što je to.

Ako sam se od malih nogu bavio samo matematikom, kako znam da, recimo, ne bih u konačnici više uživao ili bio uspješniji baveći se glazbom? Ili pisanjem? Ili plivanjem? Ili programiranjem igara? Ili kuhanjem?

Ali i prevelik broj interesa ili talenata može biti problem jer tada često izostane ona ključna druga faza s početka teksta – faza u kojoj se nekoliko godina fokusirano trudiš samo u jednoj stvari. Izostane zato što bi se htio svime baviti, ili zato što dugo čekaš da ti postane jasno što ti je najbolje. Ili oboje pomalo.

S mnogo grubih pojednostavljenja, od kojih je najveće pretpostavka da najprije istražujemo i na kraju iskorištavamo, o ovom problemu u praksi možemo razmišljati na sljedeći način. Neka je uspjeh(x) očekivana nagrada ako je x trajanje faze istraživanja. Jasno je da x ne smije biti ni premalen ni prevelik. Ako je x = 0, nema istraživanja i zapravo ne znamo čime se baviti. Ako je x malen, isprobali smo malo stvari pa je mala vjerojatnost da smo pronašli ono što će nam dati najbolji uspjeh. Dakle, kako x (vrijeme provedeno u istraživanju) raste, tako raste i očekivani uspjeh(x) jer s više informacija bolje izabiremo. Međutim, budući da je vrijeme ograničeno, prevelik x nije dobar: iako ćemo nakon mnogo istraživanja dobro znati što nam je činiti, neće nam preostati dovoljno vremena da se tome posvetimo. To znači da funkcija uspjeh raste pa pada (graf ima oblik obrnutog slova U), tj. da postoji njezin “vrh”, neko optimalno vrijeme x = T kad je očekivani uspjeh(x) najveći. Daljnjim povećavanjem iksa (x > T) funkcija uspjeh(x) počinje padati, tj. sve se manje i manje isplati istraživati i čekati jer gubimo vrijeme. Kako prepoznati to optimalno vrijeme, “the sweet spot”?

Odlukom AZOO-a, Državno se natjecanje održava u matičnim školama učenika. Vjerojatno je ta odluka s obzirom na epidemiološku situaciju ispravna. Ali motivira me da malo pišem o nekim stvarima koje natjecanje čine onim što jest.

Najprije, Primošten. Već drugu godinu zaredom nećemo uživati u onome što je, meni osobno, postala divna tradicija: svake godine u ožujku otputovati u Hotel Zora i pet dana uživati organizirajući natjecanje tik uz more, a u slobodno vrijeme uživati u šetnjama, kavi i pogledu. Jer tada nema turista (hotel se za nas otvara), sve je tiho i pusto, što je za introverta savršeno; more je doduše hladno, ali ima ona klupa tamo nad stijenama, kad obilaziš poluotok sa starim dijelom grada, na kojoj možeš sjediti satima. (Ima ih nekoliko, ali ona jedna je posebna.)

Ovo je pogled s terase hotela, odmah izvan dvorane za natjecanje:

Zašto ovo pišem? Žalim li se na situaciju, provociram li? Ne, samo dijelim ono što mi je na umu, i želim reći (koliko god to iracionalno zvučalo): za mene je natjecanje i taj Primošten. Bez njega nešto nedostaje. Lako je reći: važan je sadržaj, a ne forma; važna je suština natjecanja; zadatci, rezultati i tako dalje. Primošten je samo “pakovanje” i ukras. Ali baš jučer, u sasvim drugom kontekstu, meni i kolegi mentor je rekao: Forma vam je vrlo bitna u životu – zapamtite to!

Naravno da nije riječ samo o Primoštenu, nego o cijeloj priči: o putovanju pješke na školsko natjecanje, putovanju tramvajem na županijsko natjecanje, pa poslije o pakiranju kofera, dugom putovanju autobusom za Primošten, slušanju glazbe na autocesti, stajanju autobusa na odmorištima kad jedemo sendviče i pričamo o zadatcima ili nečemu desetom, o hotelskoj sobi, doručcima, ručkovima i večerama u hotelu, gotovo neprestanom druženju koje okružuje cijelu priču, a naravno i o otvaranju natjecanja, priredbi lokalnih đaka, govoranciji ljudi u odijelima, pa onda o zatvaranju, proglašenju pobjednika, dodjeli nagrada, naslikavanju, čestitkama, spremanju kofera, ponovno o autobusu, i tako.

Naravno da natjecanje može biti bez većine toga, što je slučaj prethodne i ove godine. Sva natjecanja teoretski možemo odraditi online, nitko ne mora uopće napuštati svoj dom. Jednostavnije, jeftinije i učinkovitije! Ali sami procijenite koliko bi bilo čari u takvom natjecanju. Udobnost je precijenjena; dopustite da to potkrijepim citatom Marka Mansona (izvor je njegov e-mail newsletter):

In the new book, Burkeman has an interesting section about how convenience can backfire. He argues that it’s often the inefficient friction in life that slows us down long enough to actually forge meaningful connections. For example, instead of ordering eight pounds of your favorite meat online, being forced to walk down to the butcher each week and chat to them about weather and business and sports while they cut each slice, week after week, month after month—well, it’s the aggregation of all of these little “inefficient” experiences that generates a sense of community and rootedness in one’s life. By introducing widespread “convenience,” at scale, you remove people’s opportunities to serendipitously engage with the people in their communities.

Po prirodi sam minimalist i nekad prije suprotstavio bih se ovome što sada pišem. Kakve priredbe, kakve govorancije, kakvi ukrasi, glupost! Bio sam jako “racionalan”: kad bih se dopisivao s nekim, moje su poruke bile kratke i informativne; kakvi pozdravi, kakvi smajlići, čemu ta glupava i suvišna pristojnost? Nekad to i ima smisla, mnogo ovisi o kontekstu. Kad je posao u pitanju, kad treba nešto odraditi, onda je poželjno ostati hladne glave i komunikaciju svesti na informaciju, očistiti je od distrakcija. Ali život je više od posla i natjecanje je više od natjecanja.

Jedan moj prijatelj ima običaj na kraju svake svoje poruke djevojci dopisati ni manje ni više nego pet srdaca. Objasnio sam mu da, ako to čini baš u svakoj poruci, srca postaju redundantna jer više ne prenose nikakvu informaciju (nego bi tek njihov izostanak bio nova informacija). Odgovorio je: Naravno, ali nisu redundantna u smislu naglašavanja konteksta. Shvati to kao uživanje u trenutku i formatiranje. Zašto imati stolnjak gdje su svuda nacrtane ruže, dovoljno je staviti ružu na jedan rub i napisati for petlju. Rituali i navike inače mogu biti dosta dobri psihički. Čovjek ima urođenu potrebu za ritualizacijom. Rekao bih čak igrom. Simboli često nisu samo simboli. Zaista, nije važan samo prijenos informacija. Zato što smo, u suštini, životinje; jer je naš primitivni dio mozga stariji i važniji od intelektualnog (vidi npr. ovaj tekst). Je li cijela umjetnost suvišna? Čemu pisati tekst za pjesmu koji se lako prepriča u nekoliko riječi?

Zato je važna ceremonija na početku i na kraju natjecanja. I zato mi je žao onog trenutka kad sam, prije pet ili više godina, metodički pogrešno odgovorio jednom natjecatelju šestog razreda na pitanje tijekom Državnog natjecanja. Naime, na evaluator je stigla njegova poruka o tome da u Pythonu ne uspijeva promijeniti znak u stringu i moli za pomoć. Naravno da mu nisam smio pomoći, ali problem je bio u načinu odgovora. Na međunarodnim natjecanjima, jedan od standardnih načina nepristranog odgovaranja na pitanja natjecatelja bio je korištenjem sljedećih odgovora: “YES“, “NO”, “ANSWERED IN TASK DESCRIPTION (EXPLICITLY OR IMPLICITLY)”, ili “NO COMMENT”. Ovo posljednje je značilo da natjecatelj traži informaciju koju povjerenstvo ne može dati. Ja sam, u skladu s time, odgovorio: “Bez komentara”. Ali mladi natjecatelj gotovo sigurno nije znao da je riječ o jednom od standardnih odgovora. Kada netko inače kaže: “bez komentara”, to često znači da je ostao bez teksta, ta rečenica ima negativan prizvuk i natjecatelj ju je vjerojatno doživio kao opomenu, kao da je u svom pitanju pokazao veliko nezanje/glupost ili bio nepristojan. I možda je to utjecalo na njegovu razinu motivacije. Sada ljepše odgovaram. Neki će reći da cjepidlačim, ali sve je to važno.

I zato mi je žao što je ove godine na Županijskom natjecanju prvi, “motivacijski” zadatak za 1. razred ispao pretežak. I što je na osnovnoškolskim natjecanjima prvi zadatak često pretežak; nadam se da će se to promijeniti. Neki će reći da treba postojati filter, da je dosta popuštanja, da nisu svi za natjecanje i da se mladi trebaju čeličiti. Donekle se slažem, ali zato imamo selekciju na više razine. Primjerice, na “online” Državno natjecanje i dalje ide isti broj ljudi kao i prije pandemije iako su troškovi neusporedivo manji. Što je natjecanje masovnije, manje je prestižno, a time i manje motivira. Potreban je dobar balans između masovnog i elitnog. Zato imamo stepenice. A prva treba biti lagana, jer smisao je natjecanja upravo motivacija. Oni najizvrsniji lako će se snaći kakvo god bilo natjecanje, ali što je s deset tisuća ostalih, što njima želimo? Sigurno ne poručiti im da su loši i da se trebaju baviti nečim drugim. Ljudi su osjetljivi, poticanja i lijepih riječi nikad nije dosta, jer neuspjeha na raznim mjestima – što u stvarnosti, što u glavi – ima i previše.